ANEGDOTE O JANKU BUČARU

SOPRAN, MEZZOSOPRAN I NEOPRAN

12. prosinca, 2014.

Piše: Janko Bučar

U Kavalir sam došao popiti kapučino i zbog mogućnosti priključka na bežični Internet, kako bi porazgovarao preko Skypea s japanskim prijateljem Katsuyasu Maseom, koji me želio predstaviti prijateljicama iz Cebua na Filipinima. Kad smo počeli razgovor Mase pozove Margaritu i Jasmin, pa pozdravljajući ih uronim nos u kapučino i približim ga na ekran, pitajući:

– Je li i vi volite kapučino?

One se nasmiju, jedva pozdrave od smijeha, pa primijetim:

– Ovako veseli kapučino još niste vidjele, a kamoli probale.

Na to se oglasi Mase:

– Oprostite, moj prijatelj Janko je nemiran i svestrani duh. Zabada posvuda svoj nos!

– Ali samo gdje i kada  treba – nadodam.

Pri kraju razgovora preko Skypea predložim Katsuyasu Maseu da se vidimo i čujemo u 16,00 sati sljedeći dan. Mase me upita:

– Je li to kod vas 4,00 p.m.

– Točno, ali p.m. je kod nas za velik broj ljudi najdraži pozdrav i odzdrav – uzvratim.

Tamo sam sreo i kolegu i prijatelja Stanka Patekara, kojeg upitam:

– Kako se zove ova druga konobarica? Mariju znam.

– Ona je Gabi – odgovori Patekar.

Kad je Gabi došla s kapučinom, dobacim joj:

– Prijatelj mi je rekao da se zovete Gabi, a ja sam razumio Grabi, jer volim grabiti jela!

Nakon Kavalira preselili smo se kod Hrvatskih ratnih veterana, gdje smo naišli također na kolegu i prijatelja Darka Pavića, kojeg Stanko Patekar ponudi s pićem: Konobarica upita sve:

– Što želite naručiti?

– Ja bih pivo – naruči Patekar.

– I ja bih pi,,,pivo – potvrdi Pavić.

– A što bih ja. Ja bih, pi, pi. pi, pi. pi… kapučino. molim – zaključim narudžbu.

Darka Pavića upitam:

– Hoćeš li sutra doći ovdje?

– Hoću. Najprije sam na kavi u Kavaliru, a onda dolazim ovdje.

– Jeste li ga vidjeli, koji je to diplomat? – dobacim prema Zvonku Sesaru i društvu.

– Zašto? – upita Sesar.

– Pa ne želi se nikome zamjeriti – odgovorim.

– A ponajmanje pivu – zaključi Darko Pavić.

Kad nam je Zvonko Sesar pokazao portret karikaturu Kolinde Grabar Kitarović, nacrtanu iz pera Darka Pavića, pogledam ju i prokomentiram riječima:

– Dobra ti je karikatura, ali ona je puno bolja za predsjednicu!

Jedne subote, dolazeći na pivo s Dadom Kovačevićem i Žarkom Bobincem u Kumicu, prolazili smo preko tržnice Dolac, pa me jedan od prodavača na glas pozdravi i ponudi još glasnije riječima:

– Naranče, tri za deset.

– Ako su samo tri, odmah uzimam.

– Kad sam dobio tri kilograma naranči za deset kuna, rečem prodavaču: na štandu ispred ovoga:

– Želio sam kupiti kod vas, ali me na reklamu odvukao sebi.

– Na galamu – dobaci Dado Kovačević.

Na kavi s Ivanom Raosom u kafiću Kota upoznao sam i Ljubicu Perinić, koju Ivan upita:

– Sa čime se Vi ono bavite?

– S arheologijom – odgovori Ljubica.

– Onda smo mi premladi da bi se bavili s nama – izvalim.

Kad je u kafić Kota došla i pijanistica i pjevačica Tereza Gabrić, Ivan Raos ju upita:

– Koji glas pjevate? Je li sopran?

– Pa tako nešto. Sopran – mezzosopran – odgovori Tereza.

– A ja neopran! – uzvratim, potiho da ona ne bi čula.

Kad sam Slavomiru Nikoliću ispričao lažnu priču kako sam dan prije s Ivanom Boždarom popio čak sedam travarica, kao lijek, koje su mi pomogle, tako da ih sada preporukom duha i tijela moram kao terapiju ponavljati svaki dan, Nikolić u dolasku Ivice Previća, odmah mu reče:

– Znaš, da je Janko sinoć popio sedma travarica?

Odmah na to uzvratim:

– Kako možeš prijatelju i kolegi tako lagati. Nisam rekao sedam, već četrnaest

Snježani Kuna Lukić i Marceli Meglić ispričam sljedeći vic, koji sam ispričao Miljenku Uduroviću u Jurišićevoj ulici u Zagrebu, što ga je toliko obradovalo i nasmijalo, da vic u znak zahvalnosti ispriča gotovo svakom darivatelju, te izmami osmijeh i smijeh na licima ljudi::

Jedan prosjak je sjedio uvijek na istom mjestu u jednom gradu i pored njega su svakodnevno prolazili ljudi od kojih bi poneki davali milostinju. Tako je jedan gospodin svakodnevno skoro deset godina ubacivao u prosjakov šeširić ili ruku po pet kuna, da bi jednog dana počeo ubacivati samo jednu kunu. Prosjak znajući ga reče mu:

– Oprostite gospodine, ja vas znam vi ste meni godinama davali svakodnevno po pet kuna, a sada odjednom samo jednu kunu. Zašto to?

– Znate, ja sam počeo graditi kuću, pa ne mogu više od kune.

– Sram vas bilo! Na moj račun gradite kuću! – odgovori prosjak.

Na to nadoda Marcela Meglić:

– A ja sam mislila de je rekao, sram, vas bilo, ja sam od vašeg novca sagradio kuću!

Kad sam Miljenku Uduroviću donio kavu, malo sam popričao s njim čučeći pored njega. Kako su prolazili ljudi, davali su novčiće, a Miljenko se zahvaljivao, riječima:

– Hvala lijepa, hvala lijepa…

Na to se oglasim i ja, prema jednoj gospođi:

– Gospođo, hvala lijepa i u moje ime!

Ona me čudno pogleda, pa prišapnem prema Miljenku:

– Sada će misliti da smo dobro organizirani i radimo zajedno.

– I da ste vi šef organizacije – nadoda Miljenko.

U razgovoru o knjizi o Wolfgangu Amaedusu Mozartu i Winstonu Churchillu, za koje su mi  Darko Pavić i Josip Minks donijeli svoje ilustracije, Darko me upita:

– I kada će izaći knjiga?

– Teško. Ne znam kada. Nemam novaca, a i ne isplati se jer je teško prodati knjigu, a i kad se proda još teže naplatiti – odgovorim.

– A jesi li pokušao naći sponzore? – upita Josip Minks.

– Ne želim biti prosjak. Bojim se obogatiti – uzvratim.

U susretu s Branimirom Pelcom na odlasku do posla, Branimir mi nakon pozdrava reče:

– Bit će kiše. Već pomalo kiši. A gdje ti je kitobran? 

– Kita mi je ovdje, a ne znam koja će se danas braniti – odgovorim.

Nakon toga Branimir spomene i sunce, koje je bilo kao najavljivano, pa rečem:

– Sunca uvijek ima. Samo si treba dati malo truda.

– Kako to misliš? – upita Branimir Pelc.

– Pogledaš u rječnik i tamo nađeš sunce i to sigurno.

– Ali, ako nemam rječnik, što onda?

– Onda si nacrtaš sunce – odgovorim.

– A ako nemam olovke? – kako onda ? – opet će Branimir.

– E, onda si samo zamisliš sunce – odgovorim.

– A ako nemam sa čime zamisliti? – opet upita Branimir.

– Onda si sam sebi sunce, kao i ja sebi – zaključim.

Prijateljicu Petru Fruk upitam, nakon što je objavila na Facebooku da je bila u Jordanu:

– I kako je bilo u Jordanu? Još nisam bio tamo? Pozivam Vas na kavicu ili sokić ako imate vremena da mi malo ispričate. Pozdrav

Petra na to odgovori:

– Dragi Janko, bilo je odlično! Pričati ću vam sve, ali tek ako ćete biti za u siječnju tu, jer sada imam vođenja advente i Novu godinu, pa spremam to i nemam vremena, jel može nakon Nove godine? Nadam se da ste dobro! Pozz

I dobije sljedeći odgovor:

– Draga Petra, drago mi je da je bilo odlično u Jordanu, pa Vam želim sve najodličnije povodom Božićnih, Novogodišnjih, putnih i svih ostalih blagdana. Bit će vremena u siječnju, kažu neki najduljem mjesecu u godini, pa ćemo ga malo skratiti, a zato ću produžiti do tada samo pozdravvvvvvvvvvvvvvvvvvvvvvvvvvvvvvvvvvvvvvvvvvvvvvvvvvvvvvvvvvvvvvvvvvvvvvvvvvvvvvvvvvvvvvvvvvvvvvvvvvvvvvvvvvvvvvvvvvvvvvvvvvvvvvvvvvvvvvvvvvvvvvvv