ANEGDOTE O JANKU BUČARU

JA SAM OZBILJAN HUMORIST

8. studenoga, 2014.

Piše: Janko Bučar

Nazovem Ota Reisingera, kako bih ga čuo, ali nitko se nije javljao. U ponovnom pokušaju nakon sat vremena, nazovem ponovno i javi se gospođa Pavica, pa uita:

– Jeste li vi zvali pred sat vremena?

– Jesam – odgovorim.

– Znate da je Oto išao prema telefonu, i pao je na pod, pa sam morala zvati sujede da mi pomognu podići ga.

– Oh, žao mi je – rečem, a Pavica mi preda Ota na slušalicu:

– Znaš da sam pao zbog tebe? – reče Oto.

Smijući se rečem:

– Oh, žao mi je, ali sada ste dobro.

– Ja sam pao, a ti se smiješ? – nastavi Oto.

– Pa smijem se jer sam sretan da ste se digli – odgovorim.

Ota Reisingera nakon toga zamolim da mi nacrta Winstona Churchilla, a on reče:

– Moraš mi ga donijeti doma na slici!

– Znam, ali on je bio dosta težak s kilogramima. Moram tražiti pomoć – uzvratim.

– Ali pazi da vam ne padne – odgovori Oto.

U dolasku u restoran na kavu, zamolim konobaricu:

– Molim Vas jednu malu kavicu, najmanju što imate, i jedna sendvič s najtanjim kriškama kruha?

– Kakve su to danas želje? – upita konobarica smiješeći se.

– Pa da nešto ostane za obitelj Milanović i slične obitelji – odgovorim.

Nazove me kolegica Ljiljana Majcen i nekoliko trenutaka kasnije na fiksni telefon i prijatelj Nikola Uremović, pa sam istovremeno razgovarao s oboje, pri čemu je početak bio lagan, jer su oboje zahuktano pričali, pa sam na obje strane dugo odgovarao da, da, da…

Nakon tri minute razgovora došao je trenutak davati drugačije odgovore ili pak pitati, pa je kolegica primijetila da čudne odgovore, odnosno besmislena pitanja za nju, ali ne i za prijatelja, a on je također to primijetio. Ona mi reče:

– Kaj je tebi? Jesi li se napio?

– Nisam nego sam nabio dvije slušalice, po jednu na svako uho, a imam samo jedna usta – odgovorim.

U susretu s Vladom Šimencom i Marijanom Urlijem Rinom na redovitom sastanku u Hrvatskom slovu, popili smo kavu. Vlado Šimenc nam je ispričao doživljaj dok je čekao u jednoj zagrebačkoj bolnici od 9 sati, pa  dok nije došao na red, a u isto vrijeme je isto zbog zdravstvenih poteškoća bio i Marijan Urli Rino, koji je čekao samo 6 sati. Pred sam kraj njegova čekanja pojavila se jedna pacijentica koja ih je zabavljala, a na kraju je izašla iz ordinacije sva povezana, vožena na bolničkim kolicima u bolnicu. Pri tome im reče:

– Pala sam na rit i razbila se.

– Na to odgovorim:

– Bilo bi bolje da je rekla da je pala na rit, a imala je tvrdu stolicu, pa se razbila – dobacim.

U susretu s jednom djevojkom koja me zaustavila na putu prema Otu Reisingeru i posjetu hrvatskim braniteljima u šatoru gdje su prosvjedovali protiv nenarodnih vlasti, ova mi ponudi telefon – mobitel “Bonbon”, pa mi počne pričati o prednostima  te mreže. Kako sam joj rekao da već imam mrežu 092, ona mi objasni sve prednosti, pa na kraju reče:

– I onda se samo prebacite na bonbon!

– Oh, kako ste slatka – dobacim, gledajući je u oči, na što se ona nasmije, očevidno veoma inteligentna djevojka.

Kad mi je na to počela opet još strastvenije objašnjavati prednosti, upitam ju:

– A kako je s fiksnim mrežama?

Nakon ljubaznog odgovora, opet upitam:

– A mogu li besplatno zvati ove nafiksirane ideološkim opijumima?

– Ona me s osmijehom pogleda, pa rečem:

– Oprostite, ja sam književnik, ozbiljan humorist, i drago mi je da smo se dobro razumjeli.

U odlasku iz Pompeja sretnem jednu djevojku koju upitam:

– Oprostite, je li znate gdje sam sada ja?

– Ne znam – odgovori zbunjena djevojka pitanjem.

– Pa tu ispred vas – odgovorim, pa nastavim:

– A znate, gdje ste Vi?

– Sada znam, tu ispred vas – odgovori djevojka.

Na to se djevojka nasmije i reče:

– Imate li još takvih pitanja?

– Kako ne? Evo baš mi je palo na pamet ovo pitanje:

– A gdje Vi sada idete?

U daljnjem razgovoru ona reče:

– S vama nije nikad dosadno!

– Točno, ali samo dok pitam, ali kad počnem davati odgovore svi bježe od mene!

Katsuyasu Mase mi je ispričao kako je u Salzburgu upoznao jednu Hrvaticu koja je razgledavajući ga i kasnije glavni grad Austrije Beč, uvijek imala komentar:

– Zagreb je puno ljepši! To bi rekla za muzeje, za crkve, pa čak i lance supermarketa, da su bolji i ljepši od bečkih i sazburških.

Na kraju zaključi:

– Ona je prava domoljupka!

– Možda, ali prava domoljupka ne zna razliku između hrvatskih i austrijskih lanaca supermarketa, jer u Hrvatskoj kupuje samo u hrvatskim, ne dopuštajući odljev novca, a time potpomažući domaće gospodarstvo – odgovorim.

Stjepan Šulek mi u razgovoru o pripremi knjige Anegdote i misli Winstona Churchilla, reče:

– Vezano za vašu knjigu o Winstonu Churchillu ima jedna zgoda u kojoj je Churchill dobio na dar zagorskog purana od braće Bernarda i Karla Schiketanz neposredno nakon kraja Drugog svjetskog rata. Na to se Churchill zahvalio pismom  an tome što mu se opet pružila prilika da za Božić ima na jelovniku pravog zagorskog purana. To je pismo je bilo dugo vremena na zidu tvrtke koja je izvozila zagorske purane, ali se izgubilo. Sada Poljoprivredna zadruga Puran zagorskih brega nude za informaciju  nagradu 1000 eura.

Na to odgovorim:

– Oh, to je puno manje nego za informaciju nakon tjeralice za „Zagorcem“ koji je zabranjivao i spomen ove zanimljive stvari zbog Božića!

Stjepan Šulek mi ispriča sljedeći doživljaj profesora Josipa Gotlina iz Radoboja.

– Profesor Josip Gotlin jednom prilikom je u Londonu zahvaljujući ponosu na svoj Radoboj zaradio na okladu bogatu večeru. Naime, prilikom svog znanstvenog boravka na londonskom sveučilištu svojim suradnicima i domaćinima pričao je o fosilnim nalazima velikog leptira u Radoboju. Nisu mu vjerovali, pa ih je nakon oklade za večeru odveo u londonski muzej, gdje se čuva fosilni ostatak velikog leptira iz Radoboja, te zaradio večeru.

– I time im dokazao da je leptir veći od Churchillovog zagorskog purana, jer je bio dovoljan za večeru najmanje deset ljudi – zaključim.