Piše: Janko Bučar
U posjeti Otu Reisingeru zatekoh ga za stolom gdje je upravo završavao jedan crtež. Pohvalim ga, riječima:
– Gospodine Reisinger, to je tako lijepo da sebi i nama ispunjavate vaše trenutke s onim što najbolje radite!
– Najbolje me svi zafrkavate – uzvrati Oto.
U pokušaju nagovaranja Ota Reisingera da nacrta djelatnice doma, pored nas je stajala Branka, pa će Oto:
– Vas bih i mogao. Vi ste najljepša ovdje.
– Između nas dvojice – dobacim.
Nakon što sam elektroničkom poštom od Damira Bradarića dobio Test senilnosti za dom umirovljenika, sa sljedećim tekstom:
Prilikom svog zadnjeg liječničkog pregleda, upitao sam liječnika:
– Kako određujete treba li pacijenta poslati u dom za starije i nemoćne osobe?
– Jednostavno – odgovori liječnik – mi napunimo kadu i zatim predložimo pacijentu da izabere jednu žlicu, jednu šalicu ili jednu kantu da bi ispraznio kadu.
– Ah, razumijem. – Normalna osoba bi uzela kantu zato što je ona najveća od tri predložene posude žlica ili šalica za čaj.
– Ne – odgovori liječnik. – Normalna bi osoba samo izvadila čep iz odvoda kade. Želite li sobu s pogledom na vrt i krevet blizu prozora?
U razgovoru s Dubravkom Lacković oko psihičkih i psiholoških problema poznatih nam ljudi, nabrojimo nekoliko zajedničkih znanaca koji su bili na psihijatrijskom liječenju. Dubravka reče:
– I ona je tako dobra osoba.
– I on je tako dobar – potvrdim, misleći na jednog znanca.
– A onaj je također dobar – nastavi Dubravka.
– I onaj je dobar čovjek – nadodam.
– O onaj znaš ga, isto je dobar – opet će Dubravka.
– A ja se nadam da ne ću nikada biti tako dobar – zaključim.
– Znala sam da ćeš nešto izvaliti – primijeti Dubravka.
– Samo zato jer nisam dobar – nadodam.
Na kavi sa Zvonkom Fišerom, Zvonko mi ispriča kako je bio u vezi s jednom visoko pozicioniramo gospođom, koja je preko kreveta došla do tog mjesta, ali kasnije su ju smijenili. Na to dobacim:
– Pa nije baš svaka koja legne tako sposobna!
– Kao u krevetu – nadoda Fišer.
U dolasku u Udrugu hrvatskih ratnih veterana sa Zlatkom Rebseljom, Zlatko naruči kavu, a ja zaključim narudžbu s riječima:
– Gospođice, meni jedan sok od rajčice. Može i iz zemaljskog vrta!
U šetnji i razgovoru s Branimirom Pelcom i Juricom Olujićem napomenem kako preko Društva Hrvatsko – češkog prijateljstva možemo ići u Prag, Plzen i Karlove vary, na što Branimir primijeti:
– O, to bi bilo dobro! Dobro pivo…
– Točno. Ja od danas prestajem piti svaku tekućinu – dobacim.
– Zašto? – upita Jurica Olujić.
– Pa, da napravim mjesta za pivo -zaključim.
U Udrugu hrvatskih ratnih veterana došao sam s Dadom Kovačevićem kako bismo dogovorili slanje karikatura za Knokke heist festival u Belgiji. Dado mi pokaže nacrtanu karikaturu dvojice lažljivaca s dugim nosovima, pa pogledavši, primijetim:
– S ovakvim nosovima, lako je namirisati prvu nagradu!
U dolasku do Kavalira gdje smo primijetili Dražena Stjepandića i Darka Pavića, naišao je i gospodin s kojim sam razgovarao i demokraciji i diktaturi, prvom kao dobru, a drugome kao zlu, i da ti dvoje treba razlikovati birati, te zastupati dobro. Primijetivši me, on mi dobaci:
– Vi ste preveliki demokrat!
– Nema prevelikih demokrata, ali i mali diktator je preveliko zlo – uzvratim.
Javi mi se jedan Facebook prijatelj porukom:
– Zdravo! Kako smo? Ja sam Darko iz Splita.
– Ja sam zdravo! Kako ste Vi? – pošaljem poruku.
– Evo može – uzvrati Darko.
– Drago mi je. Neka se uvijek dobro može! – odgovorim.
Dubravka Lacković mi da na telefon prijateljicu Lidiju Šinko Kumić, koju pozdravim i predstavim se:
– Ja sam Janko Bučar Kum!
– Onda smo rođaci – primijeti Lidiija.
– Možda, ja sam sa Sicilije, ali roditelji su mi rođeni u Napulju – nadodam.
U dolasku u ljekarnu kako bih kupio lijek za Miljenka Udurovića, pozdravim pri ulasku, ali odgovora nije bilo ni od jedne od tri djelatnice. Približim se, pa opet rečem:
– Dobar dan želim!
Opet nije bilo odgovora odnosno pozdrava, pa dobacim:
– Ebolo đoro šonjo godre!
– Molim – uzvrati djelatnica.
– Pa rekao sam “dobar dan” na tamilskom jeziku, kad sam primijetio da ne razumijete hrvatski – uzvratim.
U susretu s Josipom Minskom naručim za njega pivo, a za sebe kapučino. Kad je gospođa donijela za stol, ispred mene stavi pivo, pa dobacim:
– Krivo ste me procijenili. Pivo je za gospodina.
Na to se oglasi Minks.
– Za gospodina pivo, a za kolegu kapučino.
– Znači i on je gospodin? – primijeti konobarica.
– Moglo bi se reći, iako pijem kapučino – nadodam.
S Ivanom Raosom našao sam se u knjižnici Bogdan Ogrizović gdje je bio s Dragicom Brstilo i Jurom Papićem. Nakon upoznavanja, Ivan me upita:
– Imaš li koju knjigu u torbi?
– Kako ne. Ja sam uz Antu Matića, pokretna knjižara, ali kad sam bez njega i gostionica – odgovorim.
U dolasku na kavu u Ritam grada s Ivanom Raosom i novo upoznatim Jurom Papićem i Dragicom Brstilo, zatekli smo stol s nekoliko šalica kave, primijetim pri sjedanju prema konobarici:
– Ovi gosti prije nas bili su jako bezobrazni!
– Zašto? – upita iznenađena konobarica.
– Pa, nisu nam skoro ništa ostavili u šalicama i čašama – odgovorim.
Pri plaćanju kava konobarica donese račun, Ivan Raos primijeti:
– Mi smo članovi!
– Evo i iskaznice – rečem potvrđujući Ivanove riječi, pa nastavim:
– Oprostite, nismo odmah rekli, jer smo malo previše u škripcu s vremenom.
Konobarica uzme karticu i nakon nekoliko minuta dođe natrag i reče:
– Više nije valjana. Morate biti lojalni.
– Pa ja i jesam lojalan. Premazan sam svim lojevima i mastima – uzvratim.
Dragici Brstilo, napišem u darovanu knjigu 10 godina objavljivanja, 50 godina otpora, 60 godina života i 200 darivanja krvi Janka Bučara, sljedeću posvetu:
– Poštovanoj i dragoj gospođi Dragici Brstilo sa željama za barem dvostruko izabranog iz naslova ove knjige i sve najbolje u 2015. godini, pa makar i najbolje od najgoreg.
Na tržnici Doalc u kupovini tri kilograma naranči za deset kuna, prodavač mi reče:
– Može li tri za deset?
– Kako ne? – odgovorim prihvaćajući ponudu.
Kad je prodavač počeo stavljati naranče u vrećicu na vagi, dobacim:
– Oprostite, ali Vi mene varate. Rekli ste tri za deset a ja sam već do sada nabrojio preko dvadeset naranči.
Nazove me Josip Šarić i reče:
– Nacrtao sam te, ali nisam zadovoljan.
– Ali, ja sam zadovoljan što si me nacrtao, ali i kako si nacrtao – uzvratim.
– Kako kad nisi vidio? – upita Šarić.
– Tako, jer ja sigurno ne bi nacrtao tako dobro – zaključim.
Na susretu s Josipom Šarićem u Vanilli donio mi je moj portret.
– Dobro si me pogodio, ali samo imam jedno uho. Mogao si dodati i drugo da mogu slušati, ne samo tebe, već i gospođu Blanku!
Na piću s Ivicom Pezo, Ivica naruči ožujsko pivo, a konobarica upita mene:
– A vi?
– Ja bih najradije jedan siječanjski kapučino?
Ivica Pezo ispriča mi jednu zgodu u kojoj je navodno jedan poznati književnik sreo poznatog novinara na ulazu u zahod, odakle je novinar izlazio, pa ga upita:
– I kako je kakica?
– Pa dobro je bilo.
– A kako je kenjaža? – nastavi s pitanjem književnik.
– Pa ovo baš i nije mjesto za takve razgovore – uzvrati novinarski „mudrac“.
Na to dobacim:
– Da sam ja bio na mjestu književnika odgovorio bi mu:
– Hajdemo na zajednički objed, tamo je pravo mjesto za ovakve razgovore, a i nakon objeda je zasigurno bolja kenjaža i kakica.
S Josipom Minksom i Ljubom Galezom na pivu poslije nedjeljnog objeda, pili smo pivo iz boca, a čaše su stajale nedirnute na stolu. Dođe konobarica i reče uzimajući čaše:
– Čaše, ne trebate?
– A što će nam kad su prazne – uzvratim.
Kako sam se s Ivanom Pahernikom i još nekim znancima i zajedničkim prijateljima Ota Reisingera i poštovateljima njegova djela dogovorio za susret i odlazak u posjet u Dom za starije osobe, nazvao sam Pahernika, kako bismo potvrdili susret i to malo ranije zbog mojih novonastalih obveza. Nazovem ga, a javi se njegova supruga, pa nakon pozdrava upitam:
– Što radi Ivan? Je li doma?
On je otišao. Danas je Vincekovo – uzvrati supruga.
Na to rečem:
– Oh, dobro je da nije s nama, ne bi se znao vratiti doma!
Na pivu s Antom Škemberom, spomenem i možebitni zajednički posjet Otu Reisingeru u dom za starije osobe, na što Ante Škember, reče:
– Oh, ne volim takva mjesta. Imam strah od smrti!
– A ja pak strahujem da neću umrijeti – uzvratim.
– Dobro je da smo se našli s tako različitim mišljenima, pa predlažem da se nađemo na najmanje 100 godina ovozemaljskog života – zaključi Ante.
Anti Škemberu darovao sam knjigu Pisma iz vedrine duha, u koju napišem sljedeću posvetu:
– Poštovanom i dragom, prijatelju Anti Škemberu, doktoru od pacijenta sa zahvalnošću za vedrinu duha i željama z život vječni u prošlosti, sadašnjosti i budućnosti! Zagreb, 23. siječnja 2015.
1 Comment so far
Uskoči u raspravuNema komentara!
Počnite s raspravom.