ANEGDOTE O JANKU BUČARU

I MALI DIKTATOR JE PREVELIKO ZLO

1. veljače, 2015.

Piše: Janko Bučar

U posjeti Otu Reisingeru zatekoh ga za stolom gdje je upravo završavao jedan crtež. Pohvalim ga, riječima:

– Gospodine Reisinger, to je tako lijepo da sebi i nama ispunjavate vaše trenutke s onim što najbolje radite!

– Najbolje me svi zafrkavate – uzvrati Oto.

U pokušaju nagovaranja Ota Reisingera da nacrta djelatnice doma, pored nas je stajala Branka, pa će Oto:

– Vas bih i mogao. Vi ste najljepša ovdje.

– Između nas dvojice – dobacim.

Nakon što sam elektroničkom poštom od Damira Bradarića dobio Test senilnosti za dom umirovljenika, sa sljedećim tekstom:

Prilikom svog zadnjeg liječničkog pregleda, upitao sam liječnika:

– Kako određujete treba li pacijenta poslati u dom za starije i nemoćne osobe?

– Jednostavno – odgovori liječnik – mi napunimo kadu i zatim predložimo pacijentu da izabere jednu žlicu, jednu šalicu ili jednu kantu da bi ispraznio kadu.

– Ah, razumijem. – Normalna osoba bi uzela kantu zato što je ona najveća od tri predložene posude žlica ili šalica za čaj.

– Ne – odgovori liječnik. – Normalna bi osoba samo izvadila čep iz odvoda kade. Želite li sobu s pogledom na vrt i krevet blizu prozora?

U razgovoru s Dubravkom Lacković oko psihičkih i psiholoških problema poznatih nam ljudi, nabrojimo nekoliko zajedničkih znanaca koji su bili na psihijatrijskom liječenju. Dubravka reče:

– I ona je tako dobra osoba.

– I on je tako dobar – potvrdim, misleći na jednog znanca.

– A onaj je također dobar – nastavi Dubravka.

– I onaj je dobar čovjek – nadodam.

– O onaj znaš ga, isto je dobar – opet će Dubravka.

– A ja se nadam da ne ću nikada biti tako dobar – zaključim.

– Znala sam da ćeš nešto izvaliti – primijeti Dubravka.

– Samo zato jer nisam dobar – nadodam.

Na kavi sa Zvonkom Fišerom, Zvonko mi ispriča kako je bio u vezi s jednom visoko pozicioniramo gospođom, koja je preko kreveta došla do tog mjesta, ali kasnije su ju smijenili. Na to dobacim:

– Pa nije baš svaka koja legne tako sposobna!

– Kao u krevetu – nadoda Fišer.

U dolasku u Udrugu hrvatskih ratnih veterana sa Zlatkom Rebseljom, Zlatko naruči kavu, a ja zaključim narudžbu s riječima:

– Gospođice, meni jedan sok od rajčice. Može i iz zemaljskog vrta!

U šetnji i razgovoru s Branimirom Pelcom i Juricom Olujićem napomenem kako preko Društva Hrvatsko – češkog prijateljstva možemo ići u Prag, Plzen i Karlove vary, na što Branimir primijeti:

– O, to bi bilo dobro! Dobro pivo…

– Točno. Ja od danas prestajem piti svaku tekućinu – dobacim.

– Zašto? – upita Jurica Olujić.

– Pa, da napravim mjesta za pivo -zaključim.

U Udrugu hrvatskih ratnih veterana došao sam s Dadom Kovačevićem kako bismo dogovorili slanje karikatura za Knokke heist festival u Belgiji. Dado mi pokaže nacrtanu karikaturu dvojice lažljivaca s dugim nosovima, pa pogledavši, primijetim:

– S ovakvim nosovima, lako je namirisati prvu nagradu!

U dolasku do Kavalira gdje smo primijetili Dražena Stjepandića i Darka Pavića, naišao je i gospodin s kojim sam razgovarao i demokraciji i diktaturi, prvom kao dobru, a drugome kao zlu, i da ti dvoje treba razlikovati birati, te zastupati dobro. Primijetivši me, on mi dobaci:

– Vi ste preveliki demokrat!

– Nema prevelikih demokrata, ali i mali diktator je preveliko zlo – uzvratim.

Javi mi se jedan Facebook prijatelj porukom:

– Zdravo! Kako smo? Ja sam Darko iz Splita.

– Ja sam zdravo! Kako ste Vi? – pošaljem poruku.

– Evo može – uzvrati Darko.

– Drago mi je. Neka se uvijek dobro može! – odgovorim.

Dubravka Lacković mi da na telefon prijateljicu Lidiju Šinko Kumić, koju pozdravim i predstavim se:

– Ja sam Janko Bučar Kum!

– Onda smo rođaci – primijeti Lidiija.

– Možda, ja sam sa Sicilije, ali roditelji su mi rođeni u Napulju – nadodam.

U dolasku u ljekarnu kako bih kupio lijek za Miljenka Udurovića, pozdravim pri ulasku, ali odgovora nije bilo ni od jedne od tri djelatnice. Približim se, pa opet rečem:

– Dobar dan želim!

Opet nije bilo odgovora odnosno pozdrava, pa dobacim:

– Ebolo đoro šonjo godre!

– Molim – uzvrati djelatnica.

– Pa rekao sam “dobar dan” na tamilskom jeziku, kad sam primijetio da ne razumijete hrvatski – uzvratim.

U susretu s Josipom Minskom naručim za njega pivo, a za sebe kapučino. Kad je gospođa donijela za stol, ispred mene stavi pivo, pa dobacim:

– Krivo ste me procijenili. Pivo je za gospodina.

Na to se oglasi Minks.

– Za gospodina pivo, a za kolegu kapučino.

– Znači i on je gospodin? – primijeti konobarica.

– Moglo bi se reći, iako pijem kapučino – nadodam.

S Ivanom Raosom našao sam se u knjižnici Bogdan Ogrizović gdje je bio s Dragicom Brstilo i Jurom Papićem. Nakon upoznavanja, Ivan me upita:

– Imaš li koju knjigu u torbi?

– Kako ne. Ja sam uz Antu Matića, pokretna knjižara, ali kad sam bez njega i gostionica – odgovorim.

U dolasku na kavu u Ritam grada s Ivanom Raosom i novo upoznatim Jurom Papićem i Dragicom Brstilo, zatekli smo stol s nekoliko šalica kave, primijetim pri sjedanju prema konobarici:

– Ovi gosti prije nas bili su jako bezobrazni!

– Zašto? – upita iznenađena konobarica.

– Pa, nisu nam skoro ništa ostavili u šalicama i čašama – odgovorim.

Pri plaćanju kava konobarica donese račun, Ivan Raos primijeti:

– Mi smo članovi!

– Evo i iskaznice – rečem potvrđujući Ivanove riječi, pa nastavim:

– Oprostite, nismo odmah rekli, jer smo malo previše u škripcu s vremenom.

Konobarica uzme karticu i nakon nekoliko minuta dođe natrag i reče:

– Više nije valjana. Morate biti lojalni.

– Pa ja i jesam lojalan. Premazan sam svim lojevima i mastima – uzvratim.

Dragici Brstilo, napišem u darovanu knjigu 10 godina objavljivanja, 50 godina otpora, 60 godina života i 200 darivanja krvi Janka Bučara, sljedeću posvetu:

– Poštovanoj i dragoj gospođi Dragici Brstilo sa željama za barem dvostruko izabranog iz naslova ove knjige i sve najbolje u 2015. godini, pa makar i najbolje od najgoreg.

Na tržnici Doalc u kupovini tri kilograma naranči za deset kuna, prodavač mi reče:

– Može li tri za deset?

– Kako ne? – odgovorim prihvaćajući ponudu.

Kad je prodavač počeo stavljati naranče u vrećicu na vagi, dobacim:

– Oprostite, ali Vi mene varate. Rekli ste tri za deset a ja sam već do sada nabrojio preko dvadeset naranči.

Nazove me Josip Šarić i reče:

– Nacrtao sam te, ali nisam zadovoljan.

– Ali, ja sam zadovoljan što si me nacrtao, ali i kako si nacrtao – uzvratim.

– Kako kad nisi vidio? – upita Šarić.

– Tako, jer ja sigurno ne bi nacrtao tako dobro – zaključim.

Na susretu s Josipom Šarićem u Vanilli donio mi je moj portret.

– Dobro si me pogodio, ali samo imam jedno uho. Mogao si dodati i drugo da mogu slušati, ne samo tebe, već i gospođu Blanku!

Na piću s Ivicom Pezo, Ivica naruči ožujsko pivo, a konobarica upita mene:

– A vi?

– Ja bih najradije jedan siječanjski kapučino?

Ivica Pezo ispriča mi jednu zgodu u kojoj je navodno jedan poznati književnik sreo poznatog novinara na ulazu u zahod, odakle je novinar izlazio, pa ga upita:

– I kako je kakica?

– Pa dobro je bilo.

– A kako je kenjaža? – nastavi s pitanjem književnik.

– Pa ovo baš i nije mjesto za takve razgovore – uzvrati novinarski „mudrac“.

Na to dobacim:

– Da sam ja bio na mjestu književnika odgovorio bi mu:

– Hajdemo na zajednički objed, tamo je pravo mjesto za ovakve razgovore, a i nakon objeda je zasigurno bolja kenjaža i kakica.

S Josipom Minksom i Ljubom Galezom na pivu poslije nedjeljnog objeda, pili smo pivo iz boca, a čaše su stajale nedirnute na stolu. Dođe konobarica i reče uzimajući čaše:

– Čaše, ne trebate?

– A što će nam kad su prazne – uzvratim.

Kako sam se s Ivanom Pahernikom i još nekim znancima i zajedničkim prijateljima Ota Reisingera i poštovateljima njegova djela dogovorio za susret i odlazak u posjet u Dom za starije osobe, nazvao sam Pahernika, kako bismo potvrdili susret i to malo ranije zbog mojih novonastalih obveza. Nazovem ga, a javi se njegova supruga, pa nakon pozdrava upitam:

– Što radi Ivan? Je li doma?

On je otišao. Danas je Vincekovo – uzvrati supruga.

Na to rečem:

– Oh, dobro je da nije s nama, ne bi se znao vratiti doma!

Na pivu s Antom Škemberom, spomenem i možebitni zajednički posjet Otu Reisingeru u dom za starije osobe, na što Ante Škember, reče:

– Oh, ne volim takva mjesta. Imam strah od smrti!

– A ja pak strahujem da neću umrijeti – uzvratim.

– Dobro je da smo se našli s tako različitim mišljenima, pa predlažem da se nađemo na najmanje 100 godina ovozemaljskog života – zaključi Ante.

Anti Škemberu darovao sam knjigu Pisma iz vedrine duha, u koju napišem sljedeću posvetu:

– Poštovanom i dragom, prijatelju Anti Škemberu, doktoru od pacijenta sa zahvalnošću za vedrinu duha i željama z život vječni u prošlosti, sadašnjosti i budućnosti! Zagreb, 23. siječnja 2015.