ANEGDOTE O JANKU BUČARU

PUTOVANJE U KNIN NA DAN POBJEDE I DOMOVINSKE ZAHVALNOSTI

9. kolovoza, 2014.

Piše: Janko Bučar

Na putovanju na proslavu Dana pobjede, Domovinske zahvalnosti i hrvatskih branitelja u Knin, razgovarajući o političarima koji će doći u Knin s Branimirom Pelcom, Zoranom Taleskim i Jurom Olujićem, spomenuh kako predsjednik Vlade ne će doći u Knin.

– Ali, trebao bi doći – primijetim.

– A je li bi ti došao da ti se fućka? – upitaju me sva trojica.

– Pa ja se ne bih ponašao na način da mi se fućka na takvim mjestima – odgovorim, pa nastavim:

– A njima će se uvijek fućkati ako dođu zbog njihova ponašanja i djelovanja, a ako ne dođu, opet zbog takvog ponašanja.

U razgovoru o smještaju, svi smo se složili da jednu noć čovjek može prespavati i na klupi, a kamoli ne u motelu, ma kakav bio. Na to ispričam kako sam u svom drugom boravku na Jadranskom moru spavao u stogu sijena u okolici Mošćenice, te ujutro kad sam se probudio pored sebe spazio zmiju. I što se dogodilo? – upita Branimir Pelc.

– Ništa, bio sam sretan da nisam spavao sam – odgovorim.

Pri plaćanju cestarine djevojka na blagajni dade Branimiru Pelcu i Zoranu Talevskom karticu, pa joj dobacim žalosno:

– A meni nećete dati posjetnicu?

Razgovarajući u autu rečem izreku Konrada Adenauera, koji reče:

– Svi ljudski organi jednom će postati umorni, ali samo jezik ne.

– Je li on tebe poznavao – upita Branimir Pelc.

– Nije mene, ali je poznavao sebe – uzvratim.

Nakon toga jedno vrijeme sam šutio, pa me upitaju prijatelji:

– Što si ušutio?

– Da me ne zaboli jezik – odgovorim.

Jura Olujić u razgovoru oko organizacije večere, nakon razgovora s domaćinima iz Ličkih krovova u Gračacu, reče:

– Prema dogovoru i ugovoru imamo jednog odojka, a prema njima dva.

– To nije loše, ali nas je već četiri, da ne spominjem ostatak naših članova koji dolaze.

– Oni ne jedu odojak – primijeti Branimir Pelc.

– Onda je sve u redu. Tada je nama dosta samo jedan – zaključim.

Kupujući jelo i pića za sve branitelje članove KVIN-a u Tommiju u Gračacu, prodavačice su rezale salamu, sireve i ostalo. Kad je prodavačica izvadila kost, upita:

– A što ćemo s kosti? Želite li ju?

– Može, za psa – dobacim. On nam već doma veselo maše repom.

U Kninu smo se dogovarali za susret nakon obavljenih točki iz programa i slobodnog vremena za ponovni susret kako bismo krenuli svi zajedno za Udbinu do svetišta hrvatskih mučenika. Branimir Pelc upita:

– I kada se onda nađemo?

– Dvadeset do trideset – odgovori jedan od branitelja.

– A je li prije ili poslije podne? – upitam.

Komentirajući fućkanje predsjedniku države i vlade na svečanosti i za vrijeme njihovih govora jedan od branitelja reče:

– Dok je bio drug Tito, nitko nije smio fućkati!

– Točno. Za vrijeme Hitlera se to isto nije smjelo – dobacim. Je li tu u svemu ipak velika razlika?

– Točno, velika razlika, kod Hitlera nisu smjeli oni, a kod Tita mi! – zaključi Branimir Pelc.

Kako bih predao knjige za gradsku knjižnicu u Kninu, tražio sam Antu Nadomir Tadića Šutru i Fabijana Lovrića, ali nisam mogao doći do njih, pa sam s Branimirom Pelcom došao u Turističku zajednicu grada Knina, gdje smo upoznali dvije djelatnice koje sam zamolio da predaju knjige u gradsku knjižnicu. Kako je unutra bilo vruće, Branimir Pelc zamoli da uključe klimu. Na to primijetim:

– Klima nije dobra!

– Dobra je klima – uzvrati jedna djelatnica.

– Ali, nije dobro da se i kad se zub klima, a nije dobro ni baš uvijek klimati nekome, a posebice onima gore, osim onog koji je najviše i posvuda oko nas i s nama! – odgovorim.

U vožnji prema Udbini prošli smo i pored Donjeg Lapca, pa Jura Olujić i Branimir Pelc predlože da otiđemo na grob Milana Đukića. Na to dobacim:

– Znači, i vama se sere!

Jedan od branitelja upita:

– A hoćemo li imati misu u Udbini za hrvatske mučenike?

– Hoćemo, ali samo misu zadušnicu za Milana Đukića – dobaci Jura Olujić.

– I sve zaostale udbaše – nadodam.

Jednu policajku sam upitao, za gradsku knjižnicu, a ona odgovori:

– Ne znam gdje je. Ja sam iz Zagreba.

– Dobro, onda se nadam da ću Vas sresti u Zagrebu i tamo postaviti isto pitanje – uzvratim.

S policajkom sam se zadržao u razgovoru predstavivši se kao književnik i dragovoljac Domovinskog rata, te pomalo i iskritizirao primitivizam na svim razinama i kod svih, od prostačenja, pljuvanja… čemu je i ona bila svjedokinja zajedno sa mnom i društvom, pa joj na kraju rečem:

– Rekao sam društvu da sam dogovorio susret s Vama u Zagrebu.

– I kako su reagirali? – upita ljubazna  policajka.

– Bili su jako ljubomorni, ali sam ih ohladio riječima:

– Dogovorio sam susret s Vama, ali ste ga Vi predložili radi obavijesnog razgovora.

– Na to su me oni upitali:

– A zašto?

– Pa jer se družim s Vama – odgovorim.

Na Dan pobjede i Domovinske zahvalnosti kad sam se probudio došao sam na recepciju pa pozdravim sve i čestitam Dan Pobjede i Domovinske zahvalnosti, pa nastavim riječima:

– Ovaj dan možemo slaviti, zahvaljujući našim prijateljima drugovima Josipoviću i Milanoviću na čelu s njihovim drugom Titom.

– Na to mi reče jedan od branitelja:

– Ti moraš odmah ujutro pokvariti dan!

– A ja mislim da sam ga ipak uljepšao, ali samo njima – odgovorim.

Na ulazu u Cerovečku špilju dočekali su nas kao vodiči djevojka i mladić koje pozdravim i upitam:

– Oprostite, ima li ovdje udbaških zmija?

– Ima! Ima! – odgovori mladić.

– Uh, majku im ustašku! – uzvratim.

Prodavačicu u trgovini suvenirima upitam pokazujući na malu ličku kapu:

– Koliko stoji ova mala crna kapa?

– 20 kuna – odgovori ona.

– Oh, šteta da nemam tako malu glavicu – dobacim.

Na izlasku iz špilje gdje je temperatura bila barem 10 stupnjeva niža od ne baš toplog ljeta, svi su bili oduševljeni. Jedan od branitelja primijeti:

– Ovo je bilo pravo osvježenje!

– A nekima i otriježnjenje – dobacim.

Na ulasku u špilju na ploči sam pročitao o špiljskom medvjedu. Na to upitam, vodiče:

– Je li tu bio Titov medvjed?

– Ne nije – odgovore oni.

– Joj jesam glup. On je posao od špiljskog majmuna, zajedno s Darwinom.

Jedan od branitelja požali se na umor, pa upita mene;

– Jesi li i ti umoran?

– Jesam, Sve me boli. Osjećam se kao da umirem.

– To je uvijek tako kod Janka, samo jezik mu radi.

– Točno, jer je u izravnoj vezi s malim mozgom – nadodam.

Tomislava Timera sam prvi puta vidio na štakama, pa upitam:

– Tomislave, što se dogodilo?

– Pao sam sa šljive – odgovori Tomislav.

– Čuj, pouku za taj slučaj: šljivu je bolje piti, nego na njoj  biti – zaključim.

– Ali, on je pao s višnje – dobaci jedan od prijatelja.

– Eh, tu je sasvim drugačija poruka. Ako je čovjek na Višnji treba ostati, a ne silaziti zaključim.

Djelatnica motela Lički krovovi slavila je rođendan, za koju prigodu nas počastila kolačima. Kako su ih dečki slasno jeli, rečem joj:

– Gospođice Barbara, nemojte više nuditi ove kolače.

– Zašto? – upita iznenađena Barbara.

– Pa dečki su budu s njima pojeli prste – uzvratim.

Kad su došli dečki iz Siska Boris Cafuk mi reče pri pozdravljanju:

– Znali smo da od lošeg pisca, mora postati dobar pijančina!

– Naravno, ja sam oduvijek dobar pijanac, jer pijem samo bezalkoholna pića – uzvratim, a kakav sam pisac, to još ne znam – odgovorim.

U razgovoru oko vremena večere, Branimir Pelc reče Ivici Beroniću:

– Mi ćemo doći oko 17 sati!

– Odojak će se do tada ohladiti – primijeti Ivica.

– A mi zagrijati – dobacim.

U Kninu me pozdravi jedan gospodin riječima:

– Bok, Janko! Kako si?

– Dobro, a kako si ti? Upitam, ne baš siguran s kim razgovaram.

– Loše, gubim vid, više ne crtam, imam probleme, svih vrsta… požali se branitelj, pa ga po tome prepoznam daje Miljenko Car, te primijetim:

– Miljenko, pa što bih ja tek rekao. Ti si me vidio i prepoznao, a ja koji dobro vidim tebe nisam primijetio i sada kad si spomenuo da više ne crtaš zaključio sam da si ti.

U opuštanju uz pića i razgovor u kafiću u središtu Knina, u dolasku do stola gdje su sjedili Jura Olujić i Branimir Pelc ispala mi je jedna od dvije plastične boce koje su mi stavili njih dvojica u torbu, pa je podižući stavim u torbu, a gospodin koji je sjedio do njih načini potez rukom prema mojoj torbi, pa je povučem prema sebi i rečem:

– Oh ne i ja skupljam!

Gospodin i gospođa su se tako slatko nasmijali, da smo se nakon mojeg smijanja svi smijali, na što dodam i sljedeće riječi:

– Vidite da i skupljanje boca ima svoju lijepu stranu!

– A ta je naš smijeh, i to što se razumijemo, i suosjećamo s onima koji to skupljaju i preziremo one zbog kojih to moraju raditi, pa makar su to i oni sami.

Kad sam se predstavio upoznao sam gospodina i gospođu Jakova i Dragicu Kutleša koji žive u Kanadi, a bili su na otoku Braču, pa su se došli podržati proslavu i branitelje. U razgovoru koji smo jedva započeli radi smijeha oko boca, došli smo i do književnosti i njezine uloge u stvaranju slobode, pri čemu pohvalim sve one koji su stradali od komunističkog režima, a pokudim one koji su se slizali s diktatorom i njegovom klikom. Među inima tu spomenem i Miroslava Krležu, a Jakov Kutleša se usprotivi riječima:

– Ipak je potpisao Deklaraciju o nazivu i položaju  hrvatskog književnog jezika!

– Točno, ali nakon i prije toga pisao je kao da nije živio u tom vremenu i kao da ništa nije znao o progonima i zločinima komunista, a ostavio je ne samo svojom zaslugom pravi kaos u hrvatskom jeziku koji i dan danas vlada.

U Svetištu hrvatskih  mučenika u Udbini u knjigu dojmova na ulazu u svetište, napisao sam sljedeće riječi:

– Hrvatski i svjetski mučenici, neka vam Božja milost podari raj, kako ne biste više nikad susreli svoje mučitelje, krvnike, diktatore, tirane i zločince i ostale nepopravljive grješnike, za koje bih volio da se uzalud molimo, ali ovima još živima, ma gdje u svijetu bili, molitva bi morala i trebala pomoći, ako imaju imalo ljudskog u sebi. Udbina, 5. kolovoza 2014.

Na odlasku iz Udbine prišle su nam časne sestre, pozdravile nas i porazgovarale s braniteljima. Kad se jedna časna sestra pozdravila i sa manom koji sam već bio u autu, rečem joj:

– Smijem li Vam darovati jednu knjigu o našim svecima – vadeći iz torbe knjigu Pisma iz vedrine duha.

U posvetu napišem sljedeće riječi:

– Poštovanoj časnoj sestri Nevenki Brkić i svim sestrama sa željama za što više Božjeg duha, ali i ovozemaljskoga s našim najvećim svecima.

Za vrijeme objeda Tomislav Timer je tražio potpise na svoj gips koji je nosio na nozi nakon pada s višnje. Zamoli i konobaricu, da se i ona potpiše, na što ona pristane, pa dobacim s druge strane stola:

– Gospođice, bolje mu zalijte gips s bocom vina!

Kad je Tomislav Timer zamolio i mene da mu nešto napišem ili se potpišem na gipsu reče mi:

– Hajde, konju jedan!

– Na to dođem do njega uzmem olovku i napišem:

– Nisi ti konj. Ja sam konj!

Timer i još netko dobaci:

– Daj napiši jedan haiku!

Na to napišem:

Noga ide

Ruka prima sve

Mi uživamo.

Pročitavši to jedan branitelj upita:

– A kamo ide noga? To nisi napisao.

– Po litru i vodu, jer ruka prima sve, da bismo mi uživali – odgovorim.

Na odmorištu Tifona stali smo kako bi se malo osvježili od napornog putovanja sa svečanosti Dana Pobjede i Domovinske zahvalnosti. Jura Olujić nam se izgubio, pa smo samo nas trojica naručili pića, te sjeli za stol. Kad se pojavio Jura, upitam ga:

– I što ćete Vi popiti?

– Jedno pivo – odgovori Olujić.

– To ćete dobiti na račun prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana, kojeg ste mi darovali kao naljepnicu.

Kad sam došao na blagajnu rečem prodavačici, pokazujući na naljepnicu na prsima s likom prvog hrvatskog predsjednika.:

– Evo i moj prijatelj bi nešto popio!

– On je uživao dok je bio živ – odgovori prodavačica.

– Tako, je a sada mi uživamo u onome što smo zajedno s njim stvorili – nadodam.