POPLAVI GLUPOSTI PRILAGODILA SE I VODA

POPLAVI GLUPOSTI PRILAGODILA SE I VODA

14. rujna, 2014.

kolumna-anegdote o janku bucaru

Piše: Janko Bučar

Nazove me Željko Lukić i spomene članak o jednom kolegi koji je kao napastovao djelatnicu na poslu. Na to reče Željko:

– Žene su ti ponekad takve da te navuku, a onda optužuju!

– Znam, treba biti oprezan, posebice na poslu, ali i inače – odgovorim.

Željko mi na to spomene djevojku koju smo upoznali na jednom koncertu, a ona te u razgovoru pitala je li imaš brod.

– Sjećam se, ali ne znam, zašto me to pitala, ali najvjerojatnije da izvadim veslo – zaključim, ali sam shvatio da sam rekao da nemam brod, pa me nije mogla uhvatiti u laži i optužiti za prijevaru – zaključim.

Nakon što me Željko Lukić obavijestio o ružnom članku o Mladenu Pavkoviću, kako je navodno zlostavljao mladu suradnicu na poslu, u jednom dnevnom blebetalu, pošaljem mu poruku o objavi knjige o Veljku Mariću “Nisam kriv”, autora Mladena Pavkovića, koju sam dobio isti dan od akademika Josipa Pečarića, sa sljedećom porukom:

Željko,

pozdrav s ovim prilogom bez Pavkovićeve piletine.

Janko

Na obavijest o primanju u grupu “Mudre misli i izreke u kojima pronalazimo sebe“ na Facebooku, zahvalim se Plavoj Laguni riječima i prilogom:

– Hvala Plavoj Laguni za obavijest o primanju u grupu “Mudre misli i izreke u kojima pronalazimo sebe“, ali i druge. Kako sam taj koji pronalazim oboje, za početak dajem svoj prilog, gdje bismo trebali naći druge, ali ponekad možda i sebe. Prilog se zove Glupost bez granica:
Poplavi gluposti prilagodila se i voda.
U poplavi gluposti najviše strši puknuta cijev.
U svijetu gluposti bez granica najteže je biti graničar.
Misao je najbrža na svijetu, ali glupost je jača…

Granice su tu da bi spajale, a ne razdvajale. I zato se bezgranično glupi udružuju.

Čovjek u svemu ima granice, osim u granicama.

Veliki narod i veliki čovjek ne posežu za tuđim.

Prijatelj sam velikih naroda jer ne žele tuđe kao i veliki ljudi.

Za prijeći sve granice nije potrebna putovnica.

Svijet bez granica je san gluposti.

Najlakše je biti budala pored toliko pametnjakovića.

U svijetu bez granica glupost se nesmetano širi.

U svijetu bez granica glupost je granica svijetu.

Einstein reče da glupost nema granica, a neki to svakodnevno uporno dokazuju i potvrđuju.

I alkohol ima svoje granice – na dnu boce ili čaše.

Ima nas zaista svakakvih, ali ipak malo previše nikakvih.

Svaki čovjek ima tri života; Onaj koji živi i onaj koji misli da živi i onaj koji bi želio živjeti.

Glupost, iako nema granica, najviše je ograničena.

Glupost je podigla ljestvicu toliko visoko, da mnogi puze ili koriste podzemlje.

Pametan čovjek najprije primijeti svoju glupost, a pametnjaković kod svih vidi samo glupost.

Glupost upita ludost:

– Hoćeš li se mijenjati sa mnom?

– Nisam luda – odgovori ludost

U sljedećoj poruci nadodam:

– I još jednom hvala Plavim lagunama, Zelenima, kao i svima onima koji nas obasjavaju zrakama sunca, mjeseca i zvijezda na nebu i na zemlji.

Nakon nekoliko minuta više ljudi je kliknulo na Like, pa pošaljem još jednu poruku:

– Hvala za vaše lajkanje na mene, zbog mojeg lajanja na njih.

Prijateljica na Facebooku u grupi Istina o kojoj se u Hrvatskoj šuti, pošalje sljedeću misao:

– Čak i najsitnija neistina truje čovjeka, isto kao što i samo jedna kap otrova truje cijelo more. Na to odgovorim sljedećim riječima:Na to

– A njih ni istina ne može uništiti, jer do nje ništa ne drže!

Pročitam poruku na facebooku koju je poslala  Mare od imenjakinje Marije Jurić Zagorke: Znajte ljudi: pravednost ništa tako jezovito ne kažnjava kao izdajstvo. Izdajnik pogiba od ruke koja mu je izdaju platila. Jao izdajicama, jer su najgadnija, najnečistija, od svih najprokletija gamad na zemlji. Marija Jurić Zagorka

Ispod nadopišem:

– Ali, pravednost, tek čeka uskrsnuće!

Nazovem Osnovnu školu Tina Ujevića, kako bih poželio uspjeh učenicima i djelatnicima, pa me tajnica, Nada Puškar upita:

– Kako ste mladi gospodine?

– Dobro ste rekli, mladi, što sam stariji sve sam mlađi – odgovorim.

U dolasku do stola gdje je Oto Reisinegr sjedio s Pavicom nakon dužeg vremena, pozdravim i upitam:

– Kako ste, vas dvoje? Drago mi vas vidjeti ovdje, nakon toliko vremena.

– A kaj su te pustili na izlaz iz Remetinca? – upita Oto.

– Jesu, pa moram brzo bježati dalje, da me ne ulove – odgovorim.

– Sjedni se malo – reče Reisinger.

– Sjesti mogu, ali leći nikako.

– Zašto? – upita Reisinger.

– Pa, zato što me uvijek ulove na spavanju – uzvratim.

Pored nas je prošao jedan znanac koji mi je zamjerio izjave o Krleži kao čovjeku bez morala i karaktera, pa nakon pozdravljanja reče:

– Vi kao veliki Hrvat, a tako loše mislite o Krleži!

– Nisam ja veliki Hrvat, već normalan, što bih želio da smo svi – uzvratim.

– Ali ono o Krleži, nikad ne mogu prešutjeti nastavi znanac.

– Nisam ja kriv za to što je krao rukopise.

– A o Marinu Držiću, bi se  isto moglo naći. Što mislite o njemu? – upita me.

– Sve najbolje. Nisam živio u to doba, i nema nekih negativnih stvari, ali za vrijeme ovoga vašeg sam živio i ne samo zbog njega morao šutjeti.

– Jeste li ga kada vidjeli? – upita znanac.

– Nisam kada sam bio daleko od diktatorove stražnjice, a on je uvijek i doživotno bio unutra, da bi možda ponekad malo izvirio, da se ne uguši – dobacim.

Pored stola u nekoliko navrata je prolazio konobar Nikola Žitnik kojeg upitam:

– I kako ste, Nikola?

– Pa dobro – odgovori Nikola Žitnik, pa uzvrati:

– A vi?

– I ja sam dobro. A kako ide kod Vas?

– Pa dobro, a jest li i vi dobro.

– Moglo bi se reći da jesam, a kako ste si Vi?

– Pa, tako, tako. Dobro je. A jeste li vi dobro?

– Drugi kažu da jesam, ali nisam baš siguran da nisam. Nego, kako ste Vi?

– Ja sam dosta dobro, ali ovaj razgovor me toliko osvježio, da više ne mogu pitati – odgovori Nikola.

– Ali ni ja odgovarati, a kamoli pitati od smijeha – odgovorim kroz smijeh.

S Ivicom Previćem sam došao na kavu kod Hrvatskih ratnih veterana, gdje nas dočeka Ivana Neral, pa upita:

– I što ćete naručiti?

– Pa, nešto, što bi sada u ovo doba bilo najbolje za naše dušu i tijelo!- odgovorim.

– Za dušu i tijelo? – začuđeno će Ivana.

– Naravno, litru vina za naše duše, i onda praznu bocu za ničije tijelo – uzvratim.

U razgovoru preko Skypea s japanskim prijateljem Katsuyasu Maseom, spomenemo i dvoboj u završnici otvorenog prvenstva Sjedinjenih američkih država između Japanca Kei Nishikorija našeg Marina Čilića, Mase primijeti:
– To je tema o kojoj svatko u Japanu govori.

– I u Hrvatskoj, i drago mi je da smo zajedno u završnici, iako igramo jedni protiv drugih!

Kad mi se Katsuyasu Mase pohvalio da je ulovio ribu tešku 46 kilograma, upitam ga:

– I što ćeš s ribom? Hoćeš li počastiti prijatelje?

– Ne, već sam nju počastio s daljnjim  životom – odgovori Mase.

Nakon toga mi Mase objasni kako je on ribolovac iz hobija, koji ne smije ribe koristiti za hranu. Pri tome nadoda:

– To je ribolov, za opuštanje, zabavu, napraviti fotografiju …

– I gubitak vremena – nadodam.

Pri kraju samog razgovora kod nas oko 19 sati, a u Japanu oko 2 sata iza ponoći, upitam Masea:

– I što ćeš sada raditi?

– Idem u ribolov – odgovori Mase.

– Onda moraš požuriti, ribe te nestrpljivo očekuju – primijetim. T

7 komentara

Uskoči u raspravu

Nema komentara!

Počnite s raspravom.

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.

*

code