NA PUT NA PUT

KARLOVAC NEKADA I SAD

3. travnja, 2023.

Na dan kad sam zadnji put posjetio Karlovac bio je petak. Stigao sam autobusom u predvečerje. U Zagrebu je još bio dan, a kad smo stigli pao je mrak. Zatekli smo gotovo velegradsku prometnu gužvu što uoči vikenda nije ništa čudno, za razliku primjerice od Siska, gdje sam također nedavno boravio petkom i oko podne u centru Siska bilo je tako pusto da mi se činilo da je za vrijeme rata nekada u centru Siska bilo življe za vrijeme uzbuna. Karlovac i Sisak su se prije i poslije rata po mnogo čemu mogli porediti, posebice po jakoj industriji i teškoj sudbini u Domovinskom ratu. No, danas u Sisku kao da je vrijeme dobro zakočilo, dok se Karlovac izvukao, pokrenuo. Nije to više onaj Karlovac od prije dvadesetak godina

Napisao: Dražen Stjepandić

Pojma nemam koliko sam puta bio u Karlovcu. Pri tome ne mislim na puke prolaske prema moru, Plitvicama ili povratke u Zagreb. Prvi put, još se dobro sjećam došao sam na utakmicu Cibona-Kvarner, 1981. Finale Kupa nekadašnje Jugoslavije za sezonu 1980/81. Cibona je tada uzela Kup drugi puta zaredom. Kotrljala se velika priča., čiji će vrhunac biti dolaskom pokojnog Dražena Petrovića. Kasnije sam u istu dvoranu dolazio samo na koncerte.

Karlovac mi se već trada jako svidio. Imao je prekrasnu sportsku dvoranu Mladost izgrađenu 1967. i još štošta drugoga uključujući i blizinu Zagreba. Do izgradnje dionice Ivanja Reka-Lipovljani, na čijoj sam izgradnji sudjelovao godinu ranije u sklopu ORA Sava ’80 to je bila prva i dugo jedina prava auto-cesta, autobahn, superstrada u bivšoj državi. U promet je puštena krajem 1972. Šezdestih i sedamdesetih Karlovac je po mnogo čemu bio primjer naprednoga grada. Imao je jaku industriju, posebice kožnu i metaloprerađivačku, bio je važno prometno čvorište, bio je grad vojske što u bivšoj državi nije bilo privredno zanemarivo. Najuspješniji karlovački gradonačelnik bio je pokojni Josip Boljkovac, nekadašnji karlovački ilegalac i jedan od junaka moga feljtona „Svjedoci epoha“.

Dani piva na dva štanda

Onda smo dolazili na Dane piva prvi put održane 1984. Poznata je ona izreka ni rijeka nije bila rijeka na samom početku, tada osamdesetih to ni približno nije manifestacija kao danas. Bilo je jedan do dva štanda i na njima su se predstavljale razne pivovare, kako-koji dan. Ma omanje seosko proštenje je bilo masovnije od Dana piva na početku. Nije bilo koncerata niti gastronomske ponude. No, manifestacija je imala obećavajuće ime i nabujala je kad su mnoge karlovačke veličine otišle u prošlost. Danas su Dani piva jedan od zaštitnih znakova grada na četiri rijeke kako ga mnogi zovu. Karlovačka pivovara je uvijek u Hrvatskoj uzimala važan postotak pivarskog tržišta, ali Dani piva su tek od hrvatski neovisnosti postali zaštitni znak grada.

„Za vrijeme trajanja festivala, ulice, parkovi i perivoji povijesne karlovačke „Zvijezde“ postaju pozornice, restorani, barovi i trgovine koje tijekom pet dana trajanja posjeti više desetaka tisuća posjetitelja i turista. Zahvaljujući raznolikosti i bogatstvu sadržaja, ljubaznim domaćinima te jedinstvenoj lokaciji održavanja, Dani piva postavljaju Karlovac na festivalsku kartu turističke ponude Hrvatske…“, piše na portalu Turističke zajednice Karlovca. Može se pročitati da Karlovac u vrijeme dana piva posjeti i do 200 tisuća ljudi.

Dani piva su narasli, ali zato je mnogo toga od prije rata devedesetih doživjelo pomor, a što nije propalo barem je bilo zapušteno kao sada poznati karlovački pothodnik. Poznate karlovačke tvornice su jednostavno samo propadale, masa ljudi je ostalo bez egzistencije. Sjećam se jednog odlaska u ribičiju, bila je temperatura -20, radni dan, a jedva smo uz rijeku Kupu, negdje između Ozlja i Karlovca našli slobodno mjesto za pecanje. Brojni razvojačeni branitelji, nezaposleni radnici su došli uloviti svoj obrok. Nitko nije ribu puštao natrag. Bijeda i depresija poraća se osjećala i oko Karlovca. Nekadašnji privredni gigant SOUR „Jugoturbina“ na svom vrhuncu je zapošljavala oko 10 tisuća radnika. Zajedno s Končarem izgradili su i ugradili pomoćni reaktor za nuklearku u Černobilu. Taj veliki izvozni trofej nekadašnjeg domaćeg gospodarstva  preživio je i poznatu havariju 1986. Još radi u Černobilu, za razliku od tvornice gdje je proizveden, a Jugoturbina je bila pokretač cijelog kraja. Sagradila je i radničko naselje na Švarči, naselju preko puta ceste što pored Željezničkog i autobusnog kolodvora prolazi kroz grad i obično vodi prema moru, odnosno Kordunu i Lici.

Tragovi nekada moćne metaloprerađivačke industrije ipak su ostali. Ne mogu se sjetiti imena sela, ali negdje oko Karlovca sam prvi put došao u kontak s Hrvatskim samokresom. Negdje u okolici imali su malu radionicu. Pronio se glas o kvaliteti hrvatskog samokresa i došli smo o tome obavijestiti javnost. Ostalo je službeno zapisano da je „HS Produkt“ je osnovan kao IM-metal 1990. godine u vrijeme početka demokratskih promjena. Osnivači i suvlasnici HS Produkta Ivan Žabčić i Marko Vuković su inženjeri strojarstva, a Vuković je glavni dizajner većine proizvoda tvrtke. Tvrtka je bila smještena uOzlju. No, koliko se sjećam kada sam s kolegom fotoreporterom Žarkom Rešetarom posjetio HS produkt tada mala radionica nije bila u Ozlju, nego negdje na selu i dobro se sjećam dvorištu su biledobro rodile  jabuke. Danas je HS produkt jedan od simbola Karlovca, a njegovi vlasnici kažu drže pola Karlovca. Imaju televiziju, radio, dioničari su u Karlovačkoj banci…

„Početkom 2001., nakon tržišnog uspjeha u prodaji HS 2000 pištolja na svjetskom tržištu, tvrtka je promijenila ime u HS Produkt i premjestila proizvodne pogone u Karlovac. Sredinom iste godine potpisan je dugogodišnji ugovorj s tvrtkom Springfield Inc., koja je generalni zastupnik HS Produkta za sjevernoameričko tržište i koja opskrbljuje američku policiju, vojsku i FBI svojim proizvodima i proizvodima svojih partnera. Uz Karlovačku pivovaru, danas HS projekt najviše podsjeća na slavne dane karlovačke industrije.

Za uspjeh Karlovačke pivovare također je bio zaslužan junak moga feljetona „Svjedoci epoha“ pokojni Josip Boljkovac:

„Za pivo treba mekana voda i Karlovac je imao takve izvore, zdence, zato je karlovačko pivo dobro. Kad sam došao za predsjednika općine, jednog pametnog čovjeka iz bolnice, gdje je bio intendant, prebacio sam na direktorsko mjesto u pivovari. Zamijenio je dobrog druga, ali čovjeka koji nije imao razvijenu privrednu dimenziju. Proizvodili su svega 15 tisuća hektolitara godišnje, a u planu je bila izgradnja pivovara u Pazinu i Splitu. Postojala je pivovara i u Otočcu, ali imala je malu proizvodnju i nije imala ono što je imao Karlovac. Zbog toga je u Karlovcu trebalo izgraditi sladaru. Onda sam Karlovačkoj pivovari naložio kontinuiranu proizvodnju milijun hektolitara piva godišnje. Donijeli smo plan i za proizvodnju ječma u Lici, čija je hektolitarska kvaliteta bila najbolja u Europi. U planu smo imali i gradnju sladare za 40 vagona godišnje proizvodnje. Sagradili smo mljekaru, klaonicu i mesnu industriju koja je proizvodila 40 tisuća bejbi bifova za američku vojsku. Ruralnom stanovništvu htjeli smo dati zanimaciju i kroz sladaru. Nismo htjeli da sela ostanu pusta. No kad sam otišao u Zagreb program izgradnje sladare je propao. Potražnja za pivom u Istri, Primorju i Dalmaciji je bila velika,  proizvodnja piva je povećana, ali sladara nikad nije napravljena.“

Drugi junak moga feljtona pokojni Neven Barač, nekada karlovački gimnazijalac u svojim sjećanjima također se prisjetio Karlovačke pivoare naglašavajući da ono što nije propalo devedesetih je u Karlovcu bilo dobro opljačkano.

„Bračanin Lukšić, koji mi je na moje pitanje zašto je došao u Hrvatsku rekao da ga srce vuče, pa ga je tako srce odvuklo do Karlovca, a prije toga je osnovao poduzeće u Liechtensteinu koje je kupilo Karlovačku pivovaru za 16 milijuna maraka, a kasnije su je prodali za oko 160 milijuna eura.“, ispričao mi je svojedobno najpoznatiji hrvatski bankar.

U Karlovcu sada dobro rade Karlovačka industrija mesa, Karlovačka mljekara, Karlovačka banka je postala stabilna, „Lana“ više nije neka lokolna tiskara, nego veliki sponzor Dinama, vlasnici su preuređenog hotela „Lana Korana“ pored poznatog Koranskog slapa čiju gastronomsku ponudu mnogi hvale. Često dolaze strane filmske ekipe i snimaju se produkcijski skupi filmovi. Otvoreno je nekoliko trgovačkih centara i grad je živnuo. Uz Zagreb postao je onaj dio kontinentalne Hrvatske gdje još ima života.Nisu svi otišli u Zagreb, na more ili vani.

Na dan kad sam ga zadnji put posjetio Karlovac bio je petak. Stigao sam autobusom u predvečerje. U Zagrebu je još bio dan, a kad smo stigli pao je mrak. Zatekli smo gotovo velegradsku prometnu gužvu što uoči vikenda nije ništa čudno, za razliku primjerice od Siska, gdje sam također nedavno boravio petkom i oko podne u centru Siska bilo je tako pusto da mi se činilo da je za vrijeme rata nekada u centru Siska bilo življe za vrijeme uzbuna. Karlovac i Sisak su se prije i poslije rata po mnogo čemu mogli porediti, posebice po jakoj industriji i teškoj sudbini u Domovinskom ratu. No, danas u Sisku kao da je vrijeme dobro zakočilo, dok se Karlovac izvukao, pokrenuo. Nije to više onaj Karlovac od prije dvadesetak godina.

Išao sam na predstavu u „Zorin dom“. Prva izvedba nakon premijere „Pračovjeka“, monodrame Peđe Gvozdića.  Poslije moje predstave „Žikina dinastija u Lijevoj našoj“ sada za monodrame komičnog karaktera mnogi pišu monokomedija, što je eto nekakav doprinos moje malenkosti kazališnim prilikama u Hrvatskoj. Dvorana starog kazališta, nekada sjedišta pjevačkog zbora „Zora“ u klasističkom stilu izgrađenom krajem 19. stoljeća, bi prepuna, a ljudi ozareni, nasmijani, pristojno obučeni. Na stare ulice je pao mrak, ali ulice i parkovi su pristojno osvijetljeni, bolje nego u Zagrebu pod vlašču ovih iz Možemo.

Veco Holjevac i „Signali iznad grada“

Taj stari dio Karlovca sam do sada posjećivao za vrijeme jutarnjih jesenjih magli, ljetnih žega i sada po prvi put po mraku. Na dan kada započeh pisati ovaj putopis ponovno sam na televiziji gledao „Signale iznad grada“, do sada najpoznatiji film sniman o Karlovcu u Karlovcu, posebice u tom starom dijelu, sagrađenom kroz stoljeća oko Zvijezde. U tom dijelu Veco Holjevac je nekada bio dječak, a kao mladić izvodio je akciju spašavanja ranjenog ilegalca Marijana Čavića iz Gradske bolnice u Karlovcu. „Signali nad gradom“ u režiji Žike Mitrovića, po scenariju Slavka Goldsteina iz 1960. do sada su najpoznatiji film o gradu na četiri rijeke. Piše se da je film nastao po istinitom događaju, grupa partizana ustanika s Korduna u domobranskim uniformama ulazi u grad prepun ustaša, domobrana  i Švaba te iz Gradske bolnice spašavaju ranjenog ilegalca. U ambulatnom vozilu preko staroga drvenog mosta na Korani u tenziji i napetosti potjere odvoze ga na slobodni teritorij iza sebe dižući legendarni drveni most u zrak. Veco Holjevac je nakon te akcije ušao u legendu, ali ako se zaviri u stare koronike radničkog i revolucionarnog pokreta u Karlovcu piše da akcija nije bila tako uspješna kao u filmu „Signali nad gradom“. Film je snimljen po istinitom događaju, ali kao mnogo toga kod Slavka Goldsteina nije sve baš istinito. Citiramo:

„Oko sredine listopada „Štab za Petrovu goru“, kako ga je nazvao Josip Kraš dobiva ime „Komanda NOB odreda Korduna i Banije“, 16. listopada 1941. u Karlovcu je uhapšen visok, lijep, uglađenog ponašanja sekretar MK KPH Marijan Čavić Grga, a 18. listopada (kad je napokon odlučio prijeći na slobodni teritorij Petrove gore) ubijen je  Josip Kraš. Na osnovu mišljenja CK KPH i CK KPJ 25. listopada 1941. održana je osnivačka konferencija Glavnog štaba Hrvatske (GŠH). Sastanak je otvorio Andrija Hebrang  u ime CK KPH, prisutni su bili: Vlado Popović, Ivo Marinković, Ivo Rukavina, Franjo Ogulinac Seljo, Stanko Opačić Čanica, Srećko Manola, Nada Dimić, španjolski borac Vlado Četković, Veljko Kovačević i Veco Holjevac….

Andrija Hebrang je rekao da je stvaranjem NDH fašistički okupator htio zadovoljiti vjekovne težnje hrvatskog naroda za vlastitom državom i time ga pridobiti za sebe. Razlog postojanja te države bilo je služenje neprijatelju, pa je njezina politika prema tome protunarodna. Vojska domobrana i ustaša nije stvorena da bi branila hrvatski narod, nego da se bori za ciljeve osvajača. Zato su komunisti u Hrvatskoj dužni da se bore za ideološke i političke ciljeve, slobodu i pravu državnost hrvatskog naroda.

Te večeri osnovan je Glavni štab, kasnije smješten u selo Zbjeg između Slunja i Plaškog, za komandanta je postavljen Ivo Rukavina, za komesara Marko Orešković Krntija (ubijen od četničke ruke nekoliko dana prije postavljenja, što se nije znalo). Kad je iz Zagreba na oslobođeni teritorij stigao Vladimir Bakarić, preuzeo je funkciju komesara.

Cijelo vrijeme Vecu Holjevca je morila tužna vijest o hapšenju Marijana Čavića, koju mu je priopćila Nada Dimić. Nakon sastanka OK, Nada Dimić – hrabra, lijepa i iskusna djevojka primljena je za novog člana, a Veco donio odluku o spašavanju  Čavića iz zatvora u Haulikovoj.

Dogovorio je s Nadom Dimić da u gradu punom agenata i raznih patrola izvidi tko je još u zatvoru i kakve su straže oko zatvora. Po Nadinom povratku saznaje da je sekretar MK KPH Marijan Čavić pokušao samoubojstvo rezanjem žila i da se nalazi u bolnici.

Okružni komitet donio je odluku o spašavanju Marijana Čavića, a Veco odlučio: dvadesetak partizana pod njegovom komandom polazi iz sela Vučkovići u domobranskim uniformama s fesovima na glavi marširajući ulicama grada Karlovca kao bilo koji vod domobrana. Dolazi pred zatvor ili bolnicu, smišljenim rasporedom blokira zgradu izvana i iznutra, donosi Čaviću civilno odijelo i vraća se, možda ne istim putem, ali na isti način. Nada Dimić je trebala izvidjeti koji je način ulaska u grad sigurniji, iz pravca Mekušja ili kroz šumu Kozjaču, ispitati pojedinosti i pismeno obavijestiti Holjevca. Nada Dimić je ubrzo poslala kartu na kojoj je bio označen put kojim treba ići i kako. Akcija je dogovorena za ponedjeljak 17. studenog (1941.), a dan polaska petak – 14. studeni. Bio je to marš od preko 50 kilometara po bespuću i blatu, krijući se danju po šumama. Svaki učesnik akcije imao je svoj zadatak. Spomenut ću ovdje Grgu Milašinčića,  čiji je zadatak bio na drugom katu bolnice likvidirati stražu i osloboditi Čavića iz sobe.

Ali Marijana Čavića Grge nije bilo, akcija nije uspjela, jer su samo sat ranije Čavića iscrpljenog i napola mrtvog zbog izgubljene krvi, odveli iz bolnice na Sudbeni stol i previjanje. Nakon pola sata traženja po bolnici, uslijedilo je povlačenje iz grada istim putem, preko koranskog mosta prema Mekušju. U  gradu je ubrzo počela bjesomučna uzbuna. Razdanilo se od brojnih raketa koje su osvjetljavale karlovačko nebo. Kod brklje pred mostom došlo je do pucnjave u kojoj je teško ranjen Ivica Gojak, a Đorđe Momčilović lakše, u ruku. Gazeći hladnu vodu do pojasa i noseći ranjenog Ivicu Gojaka borci su napredovali poplavljenim poljem Mekušanski Lug, i dalje u smjeru Cerovca. Ondje je, u toploj seoskoj kući  previjen, smrtno ranjen u pluća i kičmu, u strašnim bolovima i s osmjehom na licu preminuo Ivica Gojak. Te noći pokopan je na obližnjem groblju.

Iako neuspjela, akcija je snažno odjeknula u Karlovcu i u zemlji“

Na ušću Korane u Kupu

Karlovac je jedan od rijektkih gradova s točno poznatim danom osnutka grada. Osnovao ga je na ušču Korane u Kupu 13. srpnja 1579     nadvojvoda Karlo Hasburški. Nekadašnja vojna utvrda sagrađena u obliku zvijezde šestokrake. Izgradnju su sufinacirali austrijski car i Papa. U Europi postoje još samo dva takva grada, a jedan je Palmanova u Italiji. Uz šance i zidine Zvijezde s vremenom je sagrađen ostali dio grada s Korzom, spomenutim Zorinim domom i fontanama ucrtanim u grb grada, a koji se nije promijenio od Drugoga svjetskog rata. Ostao je po prilici onakakv kakav se može vidjeti u filmu „Signali iznad grad“. Kao što se može vidjeti na filmu bio je grad vojske u svim državama,  danas nije kao što je nekada bilo ali još je u njemu Zapovjedništvo kopnene vojske RH. Za razliku od filma u starom dijelu Karlovca više nema onih starih dućana, gostionica, drvenog mosta na Korani i nema rampe na pruzi u centru grada. Dugih čekanja zbog dizanja i spuštanja rampe kada prolazi vlak odavno više nema i taj nekada veliki prometni problem je riješen u mandatu Josipa Boljkovca. Rampu je zamijenio nadvožnjak, a zahvaljujući njemu u Karlovac su semafori stigli 1962. gotovo kad i u Zagreb. Prvi put semafor pokojni predsjednik Skupštine Općine Karlovac, kako se to nekada zvalo prvi put je vidio u Parizu gdje ga skoro zgazio auto.

„Nisam znao što je to semafor i htio sam prijeći ulicu. Srećom prijatelj me povukao u zadnji trenutak.
– Pazi, vidiš da je crveno. – viknuo je prijatelj.
– Kakvo crveno?
– Pa na semaforu je crveno, zamalo te auto pregazio. – vikao je prijatelj iz pratnje.
– Što je to semafor?
Zaista nisam znao što je to semafor i tada u Parizu prvi put sam ga vidio. Kad sam imenovan predsjednikom  Skupštine Općine Karlovac otišao sam u Pariz i London. Bio sam dobar prijatelj s ambasadorima u Parizu i Londonu i otišao sam u tim gradovima snimiti situaciju i po mogućnosti prenijeti neka njihova rješenja u Karlovcu. U Parizu je ambasador bio Drago Bernardić, a u  Londonu Karlovčanin i borac u mom bataljonu Ivo Vejvoda.  Mi tada u Hrvatskoj nismo imali još ni jedan semafor, a Pariz je promet regulirao pomoću stotinu semafora. Kako nisam znao čemu služe semafori, nisam se na njih obazirao i stalno sam išao preko crvenog sve dok me skoro auto nije zgazio. Išao sam u Bolunjsku šumu gjd eje po danu ležalo 40 000 čistaća s kolicima. Zanimalo me kako je Pariz ujutro tako čist, onda sam otkrio da ga čiste noću. Išao sam i na aerodrom Orly, zanimalo me kako se ljudi vladaju kad se spuštaju avioni. U Karlovac je tih godina je vladao prometni kaos. Stranac kad bi ušao u Karlovac tih godina često iz njega nije znao izaći ili bi krenuo krivim pravcem jer je jedna cesto vodila prema Rijeci, druga prema Senju, a treća prema Plitvicama. Po povratku u Karlovac sam odmah dao postaviti dva semafora, jedan na ulazu, a drugi na pravcu za izlaz.“

Na povratku nešto prije ponoći poznati autobusni kolodvor je bio pust. Nije bio otvoren ni jedan lokal. Zatvoren je bio i javni WC premda je ulaz skuplji negoli na autobusnom u Zagrebu. Samo jedan autobus je s upaljenim svjetlima čekao na nekoga kao što sam ja. U suprotnom pravcu po staroj pruzi prema Rijeci izgrađenoj još 1870. rondao je vlak.

Najavljuju proširenje auto ceste do Zagreba, izgradnju trećega traka. Pruga prema Rijeci u budućnosti će se zvati nizinska. Karlovac se pakira za buduća vremena.  T