NAJNOVIJE NA PORTALU

  • “SMRTNA KAZNA STRIJELJANJEM” U SISKU

    “SMRTNA KAZNA STRIJELJANJEM” U SISKU

    Premijera dokumentarnog filma scenaristice i redateljice Nade Prkačin „Smrtna kazna strijeljanjem“ održana je u četvrtak 24. rujna u atriju sisačkog …Opširnije »
  • ZAGREB OPEN – 46. INA DELTA RALLY

    ZAGREB OPEN – 46. INA DELTA RALLY

    U petak, 25. rujna, u 16,15 sati, otvoreni izložbeni prostor kod pav. 15 Zagrebačkog velesajama, Avenija Dubrovnik 15, gradonačelnik Grada …Opširnije »
  • BUNARSKI TRIO MAJUR

    BUNARSKI TRIO MAJUR

        Za nešto više od četiri sata minuloga vikenda usklađena teškoga fizičkoga rada, svrdlo visokoautomatizirane inovatorske naprave bivšega VBC-ova željezarca iz banovinskoga …Opširnije »
OSAM DANA U INDIJI

OSAM DANA U INDIJI

11. svibnja, 2014.
Print Friendly, PDF & Email

Taj Custom

Putopis po zemlji 315 puta brojnijoj od Hrvatske

 

Napisao i snimio: Šiško Španiček

Kako Hrvatsku usporediti sa zemljom koja je po broju stanovnika 315 puta veća, koja ima 23 službena jezika u uporabi i zemlji koja ima svega 790 saborskih zastupnika u dvodomnom parlamentu na 1.26 mlijardi  stanovnika? Indija će za 10-tak godina po broju stanovnika preteći Kinu. Kako se upravlja tom zemljom? Kako ljudi pokušavaju preživjeti iz dana u dan? Kakva ih budućnost očekuje nakon što završe izbori u svibnju?

Do nekih smo odgovora pokušali stići, a do nekih i stigli u osmodnevnom posjetu Indiji.

LET PREKO MOSKVE

Put nam je započeo na Zračnoj Luci Zagreb, odnedavno u koncesiji francuskih koncesionara. Sitne promjene od podjele šaltera za čekiranje po avio kompanijama,  osiromašenog dutyija, pa do pregleda putnika, ne više od strane hrvatskih policajaca (koji još uvijek nadgledaju rad zaštitara, nadam se uz naknadu), nego privatne zaštitarske tvrtke (pregled nikad detaljniji, no dobrohotno preporučam vlasniku tvrtke ili kvalitativniju promjenu materijala odore, ili hitan potpis ugovora s nekom od kuća koje proizvode dezodoranse…).

Letimo s Aeroflotom preko Moskve. Na letu Iz Zagreba nema doduše već nekoliko godina legendarnih Tupoljeva 144, no i Airbus služi svrsi. Manje od tri sata ugodna leta i žurba u Šeremetjevu kako bismo promijenili Terminal i stigli na zrakoplov za Delhi. Zahvaljujući „pogurancu“ od strane zemaljskog osoblja uspjevamo u tome i stižemo na vrijeme na ukrcaj. Novi, ulašteni A330-200 za šest nas sati leta dovodi do New Delhija. Izbor filmova na zrakoplovu bez zamjerki. No, što je zanimljivo za interkonti let i bez alkohola (čak niti piva ili vina ili vodke) u zrakoplovu. Doduše, možda to i nije tako loša ideja. Zapravo, kad provrtim film unazad nikad mirnije ponašanje na zrakoplovu na interkontinentalnom letu, bez previše nahodavanja kroz prolaze. Pridonijelo je tome i sporo prikupljanje čaša, tanjura nakon jela. Možda u svemu tome ima i nakane.

Zahvaljujući čudnom, na pola sata, ne na cijeli sat  određenom vremenu u vremenskoj zoni na području Indije (pada mi ovdje na pamet i Venezuela kao jedna uz Indiju, rijetkih zemalja koje imaju vrijeme “odrezano na pola sata“) slijećemo u rano jutro u New Delhi. Komforan bus  (naravno lokalnog neizbježnog proizvođača tvrtke TATA) je na raspolaganju, domaćin nas kiti cvijećem za tradicionalnu dobrodošlicu i vozimo se za indijske uvjete vrlo kratkih 30-tak minuta do hotela. Tamo pak dobivamo svoj tilak (bindi) dobrodošlice na čelo i odlazimo na, kako ga volim nazivati, Teslin (4 sata koliko je on odmarao) počinak. Budući smo već tri i pol sata u plusu nema mnogo vremena za odmor, jer već od ranog jutra počinje program razgleda znamenitosti u Delhiju. Kako smo smješteni u suprotnom dijelu grada, od uvjetno rečeno centra, treba nam preko dva sata vožnje da stignemo do lokaliteta koji nas zanimaju. Usput komentiramo nevjerojatnu kakofoniju zvukova trubi kojom milijuni vozila svaki dan komuniciraju na ulicama gradova ali i provincijskim cestama kojima ćemo se voziti narednih dana. U cijeloj toj zbrci za nas vozače ostaje nejasna činjenica da nema sudara, ali niti krivih pogleda čak niti za one koji voze (ne po krivoj strani ceste jer se u Indiji vozi po lijevoj strani) nego i u krivom smjeru. Tu činjenicu pripisujemo filozofskom poimanju života i načina koji vrlo rijetko prepoznaje srdžbu ili ljutnju. Veliki svjetski proizvođači automobila pronašli su ili svoje partnere u Indiji poput Suzuki Marutija, nekad Honde Siel, a danas domaći proizvođači igraju sve značajniju ulogu na tržištu poput već spomenute TATE ili Mahindre&Mahindre. Cijena goriva je nešto ispod 1 eura za litru što je za indijske uvjete vrlo skupo i to je razlog zašto mnogi uporabljaju vozila na plin čija je cijena litre ispod polovične cijene litre goriva.

RIKŠE, TUK-TUK, METRO

Javni prijevoz je u Delhiju ima šest 6 linija metroa koji dnevno preveze do tri milijuna (šestinu broja stanovnika grada) putnika što ga čini jednim od najprometnijih u svijetu. Ostali sudionici u prometu koriste se raznim prometalima poput nezaobilaznog tuk-tuka, bicikala, motocikala i naravno uglavnom malenih osobnih automobila. Popularni navette (manji kombiji-busevi koji voze na određenim linijama) rabe se do iznemoglosti. Kojiput se upitate postoje li u Indiji novi modeli autobusa, kamiona ili kombija jer svi koji vam prolaze kroz vidokrug kao da su stari barem pedesetak godina. Većina na stražnjem dijelu ima u čvorove smotane uzice koje služe za tjeranje zlih duhova, ako su crne boje, ili ako su šareni za privlačenje utjecaja dobrih bogova koji su vam u prometu itekako potrebni. Ne mogu, a da se sarkastično ne prisjetim mode od prije 30- tak godina kada su se većini automobila u nas po zemlji vukli remeni koji su navodno odvlačili elektricitet iz automobila. Ili su to ipak bili zli duhovi?

Prolazimo pored stadiona na kojem grupa ljudi mirno sjedi ili čuči i saznajemo da je u tijeku natječaj za stalni prijem u indijsku profesionalnu vojsku. Kako je u gorskom području Indije u regiji Kašmir situacija uvijek pod tenzijom, interesa, aili i potreba za novačenje ne nedostaje. Kako sa strane indijskih vlasti, tako i sa strane zainteresiranih pojedinaca koje time dobivaju stalan prihod.

Vrhunac gužvi doživljavamo na rikšama u Chandni Chowku, gradskom kolopletu malenih uličica u kojima u dućanima ne većim od dva do četiri četvorna metra  možete kupiti skoro sve što vam srce poželi. Vještina vozača rikši je nevjerojatna kao i snalažljivost jer sudara s pješacima, motociklima, biciklima ili bilo čime što prolazi kroz te uske uličice jednostavno nema. Nevjerojatna je komunikacija glasom, očima, govorom tijela ili već čime se služe u sigurnom prolazu kako bismo mi rekli „na milimetar.“

UREDNI HOTELI

Glavni gradski turistički lokaliteti poput Crvene utvrde, džamije Jama Masjid,  Qutub Minara prepuni posjetitelja ostaju nam u sjećanju po velikoj i višestruko iskazanoj želji turista s Indijskog podkontinenta za zajedničkim slikanjem.

Panoramska vožnja gradom koji su početkom 20.st. urbanizirali Lutyens (cijenjenog engleskog arhitekta, anglikanca što je gradio katoličku katedralu u Liverpoolu – btw., sorry redsi nažalost i ove godine Stangassinger) i Baker odaje dojam bogate prijestolnice (nekako u to vrijeme prebačeno je i sjedište glavnog grada u Delhi iz tadašnje Calcutte, današnje Kolkate). Usput, vrlo često mijenjanje imena u Indiji uvjetovano je uglavnom hirovima lokalnih političara, rjeđe povijesnim naslijeđem. (Madras, Chennai, Bombaj-Mumbai, Benares- Varanasi…). Širokim gradskim avenijama ispresijecaju se velike zelene površine tako da i danas bez poteškoća trpe osjetno povećani gradski promet.

Povratkom u hotel završava prvi dan boravka. Večera poslužena u hotelu podijeljena je u dva odvojena švedska stola – onaj lokalni, domaći s indijskim jelima i drugi, internacionalni. Naravno da svi istražuju domaća jela koja se uglavnom temelje na leći, raznim vrstama povrća i malo piletine ili/i ribe. Ukusi variraju od oporih do osvježavajućih, no presnažni su nekako izbjegnuti, vjerojatno iz  opreznosti prema gostima kojima bi se mogli učiniti presnažnima. Čistoća i higijenski normativi su na vrlo visokoj razini tako da su sitna individualna „izletanja“ iz okvira bila uglavnom uzrokovana ili pretjeranim kušanjem raznih jela ili prevelikim količinama istih. Za izbjeći probavne smetnje potrebno je dozirati hranu – kada bi se primjenjivali indijski normativi količine hrane za ručak poteškoće bi vjerujem potpuno bile izbjegnute.

RED U RADU SLONOVA

Ranojutarnji polazak za Jaipur po cesti na kojoj se osjećamo poput Christophera Walkena u Lovcu na jelene odnosno kao da igramo ruski rulet, ili nam se barem tako čini. Nered na cestama i vožnju kroz koloplet prepreka naš vozač rješava s neviđenom mirnoćom tako da se vrlo brzo navikavamo na krave na putu, prelazak „neodgovornih“ pješaka preko prometnice ili vožnju automobilom u suprotnom smjeru. Tolerancija kakvu često ne viđamo na našim prometnicama djeluje smirujuće na nas i put brzo prolazi. Prolazimo usput i kroz grad Gurgaon koji djeluje nestvarno sa svojim modernim zgradama u odnosu na uobičajenu lokalnu indijsku „gradsku“ arhitekturu.

Lokalna carska (maharađina) palača i muzej u Jaipuru oduševljava stilom i očuvanošću, a astrološki centar Jantar Mantar ostavlja nas i dalje s pitanjem kako je moguće da su pred 300-tinjak godina znali izračunati vrijeme koje je i danas točno s dopuštenim otklonom manjim od dvadesetak sekundi!

Hawa Mahal ili palača vjetrova s 900-tinjak malenih prozorčića koje su omogućavale kraljevskim damama da bez straha i skrivene od pogleda s ulice promatraju život na njoj, danas je jedna od glavnih atrakcija i prikaza umješnosti graditelja – zbog specifičnih prozora kada vjetar prolazi kroz njih stvara se efekt Venturijeve cijevi i zvukovi koji nastaju daju dojam glazbene palače.

Jaipur je grad prepun mjesta koje treba pomno razgledati poput utvrde Amber na koju stižete na slonovima ako zaželite, no postoji naravno i opcija pomoću džipova ukoliko vam se slonovi ne čine ili dovoljno siguran način prijevoza ili ukoliko spadate u one koji ne žele iskorištavati životinje na taj način. U pogonu je 90 životinja (uglavnom ženki) koje unazad desetak godina ipak imaju zaštitu, odnosno kontrolu kako ne bi odradili više od tri penjanja na utvrdu dnevno. Udruge za zaštitu životinja uspjele su i ovdje dovesti rad životinja u red.

MAJMUNI KRADU TORBICE

Birla hinduistički hram financiran je iz fundacije obitelji Birla vrlo bogate indijske obitelji involvirane u širok spektar djelatnosti. Dio bogatstva troše i na gradnju i uzdržavanje petnaestak hramova diljem Indije.

Kompleks hramova Galtaji kao staro hinduističko hodočasničko mjesto datira iz 16.st. dočim je glavni hram sagrađen u 18.st. Vodeni spremnici koji nikad ne presušuju jedno su od svetijih hodočasničkih mjesta u hinduističkom vjerovanju. Jedan od hramova nazvan je hramom boga majmuna po velikoj koloniji rhezus makakija, jedne od 18 vrsta majmuna iz obitelji od inače poznatih 22 vrste makaki majmuna koji obitavaju u Indiji. Vrlo su prepredeni, i usudio bih se napisati lukaviji od naivnih turista koji se prevare njihovim dobrodušnim gotovo ljudskim izgledom. Krađe hrane, ali i primjerice neoprezno ostavljenih torbica, foroaparata ili sličnih potrepština nisu nimalo rijetke. Naivna komunikacija u kojoj ljudi traže povrat istih je još rjeđi. Siguran sam da se majmuni pri tom vrlo dobro zabavljaju.

Poslijepodne prolazi u  kupovini na lokalnoj tržnici, ali ne prije no što se još jednom provozamo rikšama koje nam postaju omiljeno sredstvo prijevoza. Lokalni vozači oduševljeni su napojnicama koje im se dijele jer teško  je objasniti da vozači ovdje rade za jedan euro dnevno. Ta se zarada sjajno uklapa u svjetsku statistiku u kojoj po nekima preko 1,3 milijarde ljudi zarađuje manje od dva, a preko 500 milijuna manje od jedan dolar na dan.

No, cijene hrane na tržnici su prilagođene standardima lokalnog stanovništva tako da za pola dolara možete nakupovati veće (čak i za naše uvjete) količine hrane. Ako naravno pod hranu podrazumijevate povrće, meso je uglavnom misaona imenica. Prevladavaju umaci koje zovu  „dal“ uglavnom dehidrirani oblici leće, graška ili graha – sjajno pripravljenog okusa s komadima „naan“-a (zovu ga i nam), domaće inačice kruha/pogače začinjenog uglavnom češnjakom i finim travama.

Hrana koju možemo kupiti na tržnici je raznovrsna s nekim sortama koje ne viđamo na našim tržnicama, nema je mnogo, ali je ukusna i ne viđa se odbačena hrana nedaleko mjesta gdje se kupuje. Arašidi i začini kupuju se u malenim dućanima kao i neizostavna chili papričica koja je vrlo čest začin jelima. Nije toliko žestoka kao na Tajlandu ili Vijetnamu, no pomaže pri metaboličkim procesima, snažan je anti-oksidans i dokazano smanjuje razinu triglicerida, kolesterola te jača opći imunitet.

AKBAROV KREVET OD 16 KVADRATA

Vožnjom do Fatepuh Sikrija, kako ga danas zovu gradom duhova jer je sagrađen u svega 14 godina i zatim isto tako vrlo brzo napušten jer opskrba vodom nije bila dostatna za stanovnicima brzo nabujali grad, ostaje kao posveta velikom mogulskom caru Akbaru Velikom koji je i nekim drugim potezima osim graditeljskim izazivao pozornost tadašnjih ljudi. Primjerice, oženio je i maharađinu kćer (iako to nije izazvalo veliku radost kod njegove zakonite žene, pa se morao iskupiti sagradivši joj poveću kuću u sklopu palače ispunivši je pritom zlatom i draguljima), koja iako nominalno nije pripadala njegovom muslimanskom narodu pridonijela je boljem prijemu kod domicilnog stanovništva, pa su tako i njegove reforme nailazile na bolji odziv i bile su kvalitetno provođene.

Od vrlo sačuvanog kompleksa impozantna je njegova ložnica kojom dominira krevet veličine nekih 16 metara četvornih podignut na visinu od 2 metra. U cijeloj je prostoriji na tlu bila voda kako se potencijalni neprijatelj ne bi mogao prišuljati, a da ga se nije čulo. Zanimljive su bile preteče modernih alarmnih sustava kakve danas poznajemo.

“Odlika“ Fatepuh Sikrija su i vrlo, uvjetno rečeno, najagresivniji ulični prodavači koje smo susreli tijekom čitavog puta i koji vas i inače snube tijekom cijelog boravka u Indiji kako biste kupili jednu ili više od njihovih „điđa-biđa“ za malen ili još manji novac. Cijene tih kupljenih sitnica su mizerne i preporučaju se kao pokloni onima koji kod kuće željno isčekuju poklone iz daleke Indije. No, iskreno rečeno, s druge strane, ondje se da napraviti shopping u malenim dućanima kojim se nećete posramiti niti za osobne potrebe (uglavnom od kvalitetnog kamena).

Ulazak u Agru jedna je „mišancija“ zvukova, blatnjavih cesta i nevjerojatnog broja ljudi koji se kreću unaokolo naizgled bez reda, koji na toj cesti žive, prodaju stvari, obavljaju nuždu (još uvijek), mlate zmije koje su ispuzale iz okoliša, jednom rječju nezamisliv slijed događaja koje je teško prenijeti na papir. Naravno da usput nailazimo na spuštenu brklju na željezničkoj pruzi, i da, odajemo počast i čvrsto obećajemo nikad više izgovoriti, a niti pomisliti ništa protiv našeg HŽ-a!

Smještaj u još jedan kvalitetan hotel koji je uprskao stvar jedino time što je dva dana za redom poslužio identičnu večeru po jelima, čak i po smještaju na švedskom stolu, tako da nismo bili sigurni jedemo li jelo spravljeno dan ranije, iako moramo biti iskreni hrana nas nije niti ovaj puta iznevjerila. Ako je i bila malo „tanka“ energijom, sve se zaboravljalo kada su se probali deserti!

DŽAHAN-ŠAH I OBLACI KOMARACA

Sljedeće jutro koje počinjemo buđenjem po mraku kako bismo dočekali zoru u kojoj je Taj Mahal najljepši na samom lokalitetu počinje s dva nepredviđena događaja. Prvim, da u redu pred vratima ulaska u kompleks palače na nas nasrću oblaci komaraca koji imaju ranojutarnju gozbu na svakom djeliću vaših otkrivenih dijelova tijela i drugim, da usprkos povoljnoj prognozi cijeli dan pada ljepljiva kiša (komarce nije smetala) koja donekle umanjuje cjelokupni doživljaj. I danas, skoro 400-tinjek godina kasnije, ostaje tajnom kakvom se tehnikom, građevinskim izračunima (genijalna je ideja blagog otklona 4 minareta od kupole Taj Mahala kako bi se u slučaju potresa oni srušili na suprotnu stranu, a ne na kupolu), sjajnim osjećajem za uravnoteženje čitavog kompleksa, ali i financijskom podlogom vodio  Džahan-šah kako bi izgradio grobnicu svojoj preminuloj supruzi Mumtaz koja mu je rodila 14-ero djece od kojih će ga najmlađi Aurangzeb nakon što se „riješio“ konkurencije među braćom i sestrama zatvoriti u Crvenu tvrđavu preko puta Taj Mahala i gdje će Džahan-šah svojih posljednjih 8 godina života provesti s tužnim pogledom na svoje remek-djelo.

Poslijepodnevni dio programa odrađujemo prema vlastitom nahođenju u jednom muzeju Kohinoor koji skriva remek djela sačinjena od svile i to u reljefnom načinu. Tehnika izrade je jedinstvena i vrlo ju je teško opisati dok se ne vidi vlastitim očima.

Naravno, vlasnici muzeja su u dijelu muzeja organizirali i vrlo lijep prodajni prostor sa sjajnim komadima (polu)dragog kamenja zanimljivog dizajna.

Dan nije mogao završiti bez odlaska na predstavu u Bollywoodskom stilu u kojoj se kroz zaplet priča život Džahan-šaha prije i poslije izgradnje Taj Mahala. Vrhunac je kada se na kraju replika palače teška preko osam tona, uzdigne u svojoj veličini na sredinu pozornice.

TRPNI NAROD

Nije lagano u konačnici skupiti sve utiske i donijeti zaključak kamo smjera Indija u bliskom razdoblju. Stopa rasta je i dalje relativno zadovoljavajuća (iako nije double digit growth), no još uvijek uglavnom temeljena na niskoj cijeni rada kao i na svim brzo razvijajućim tržištima izuzevši možda „azijske tigrove“. Razvoj korupcije i generiranje dodatne kaste državnih službenika, koji su uz dopuštenje državnog vrha u desetogodišnjoj vladavini aktualnog premijera Singha (pod neskrivenim patronatom Sonie Gandhi) doveli do osjećaja nezadovoljstva u inače vrlo trpnom narodu koji je i kroz povijest do promjena dolazio uglavnom mirnim putem, vrlo će vjerojatno dovesti do promjena u svibnju kada će se dobiti rezultati izbora u kojima po procjenama pobjeđuje Narendra Modi kandidat BJP-a, jedne od  6 nacionalnih važnijih političkih stranaka čije geslo- borimo se protiv korupcije- ima zasad zavidnu potporu i mlađe populacije.

Dobar dio ljudi s kojima sam razgovarao vjeruje u moralni, ali i kvalitetni gospodarski oporavak nacije i bolje i kvalitetnije uvjete života za stanovnike Indije. Kako za one koji svojim radom privređuju svakodnevno za sebe i članove svojih obitelji (zanimljivo je da poljoprivrednici, ratari, i obrtnici ne plaćaju porez državi na proizvedeno), tako i za one koji su se ugnijedili u državnim strukturama (svaka je slučajnost slučajna) i time tvore novu državnu kastu državnih činovnika koji su postali sila s kojom će se nova administracija imati prilike pozabaviti. T

 

2 komentara

Uskoči u raspravu
  1. andro
    #1 andro 18 svibnja, 2014, 07:36

    zanimljivo

    Odgovorite na ovaj komentar

<