NA PUT NA PUT

32. „GLAVNI GRAD VENECIJA“- NEOBJAVLJENI ROMAN „I U BRUXELLESU PRODAJU DJECU“

28. prosinca, 2023.

Mojoj majci, Nedjeljku Badovincu Jumbu i Hrvoju Stuparu

Napisao: Dražen Stjepandić

32        GLAVNI GRAD VENECIJA

Venecija je Hrvatima je bila jedan od glavnih gradova. Hrvati su imali glavnih gradova gotovo kao ja propalih ljubavi, s tim što su mene žene ostavljale, a Hrvati su tražeći spasa jedva uspijevali uteći iz svojih povijesnih veza. Mleci su uz Istanbul, Rim i Pariz u skupini glavnih gradova čija imena ne počinju na B. Ne znam ima li naroda s toliko toliko glavnih gradova? Bečili smo se pod Bečom, Budimpeštom, Beogradom, Bratislavom i sada Bruxelessom, uz tih pet iz skupine s B, služili smo Mletke, Carigrad, Rim, a jedno kratko vrijeme za Napelona Ilirskim provincijama glavni grad je bio Pariz.

Dinarci su čak sudjelovali u osnivanju Carigrada, no daleko je poznatije da su njihovo kamenje, drvo i kosti značajno ugrađeni u povijesne taloge Venecije. Ne samo Dinaraca, nego Liburni, Histri i ostala ilirska plemana, s istočne obale Jadrana stopljena s pridošlim slavenskim, kao i onim što je od njih nastalo i postalo. Drugi nabrojani hrvatski glavni gradovi vladali su mnogima narodima i krajevima, a Mletačka Republika koliko god je nekada bila jaka i močna, kraljica Mediterana, pod sobom je najdulje  stoljeća direktno imala Hrvate i Slovence. Pula, Izola i Kopar prvi su morali potpisati vjernost duždu, kasnije su se Mlečani spustili sve do Boke i Drača. Dubrovnik, Ston i Neum su se iščupali iz od mletačke juridiskcije i uz dosta lukavosti i domišljatosti više nikada nisu dopali duždu. Dubrovačka republika je prije četristo godina Turskoj poklonila današnje područje Neuma, praveći tampon zonu, pa tako ako bi stupili na područje Neuma automatski bi napali Otomansko Carstvo. Eto kako su sve Dubrovčani nadmudrivali prepredene Mletke, stoljećima svoje glavne neprijatelje. Zbog Mlečana danas se mora izgraditi Pelješki most.

No, bez obzira što su od naših krajeva prisvojili Mlečani su onako od oka cijelo Jadransko more smatrali Venecijanskim zaljevom. Našem moru su dali ime, Adria potječe od Hadria, starog venetskog, pa etrurskog naselja, od barbara opljačkanog u rimsko doba, kada je Hadria bila puna soli, drveta, žitarica, jantara, vina… Antička Hadria je po nakupinama dobara preteča kasnije Venecije, a današnjih tajkuna, zbog pljačkaških barbarskih posezanjem na nagomilano blago Hadrije stari Hadri morali su zbrisati u Lagunu i zajedno sa svojom zajednicom susjednih gradova i naselja stoljećima je nova Hadria ponovno rasla na šumama trupaca posječenih na Dolomitima, na Učkoj, Velebitu… Izbjeglice iz Hadrije i okolice otimajući tlo od mora između otočića napravili su grad na vodi u obliku ribe. Stari grad Adria bez H postoji i danas na kanalu Bianco, između rijeka Adigea i Pada. Zbog nanosa tih rijeka današnji grad od dvadesetak tisuća stanovnika sada je dvadesetak klometara udaljen od mora imenovanom po Hadriji, Adriji. Mnoga velika imena rođena su u malim sredinama, pa eto i Jadransko more.

I dok se Zagreb i okolica ponose što su se nesumnjivo svrstali u Srednju Europu, preuzeli su brojne pojmove i udomaćena jela, a zbog istoga u priobalnim dijelevima  Hrvatske, gdje su vladali Mleci na kontinetu uvredljivo se zna dobaciti Venecijanci, kao da je opći civilizacijski doprinos Mlečana ne Hrvatima, nego čitavoj zapadnoj civilizaciji malen i negativan. I djeca znaju odakle potječu: bečki, gulaš, palačinke, knedle, kifle, ajngemahtec, ajnprenjuhica, granatirmaš… Dok uz Jadransko more ako i znaju zašto se marenda samo u Veneciji i kod nas kaže marenda, tako se nazivala čak i u nekadašnjoj JNA, dok se u ostatku Italije govori merenda, kako su pura i žganci za mnoge Hrvate palenta, od polente, odakle su preuzeti pašta šuta, pašta fažol, te zašto prije jela svi zajedno pijemo aperitiv, jedino što naši kajkavci na kraju izgovore f, od venecijanski aperitivo, ako onima s juga i nije nepoznato odakle su došli neki njihovi izrazi rijetko se time hvale. “Kalelarga, Kalelarga, Kalelarga moje mladosti…” ostala je pjesma iza pokojnog Tomice Ivčića. Kada su tu najpoznatiju zadarsku ulicu preimenovali u Široka ulica, i najveće pristaše hrvatskoga jezika osjećali su kako nešto nije uredu. U Italiji ulice pišu via, a samo u Veneciji cale, duža i šira ulica je cale larga, kod nas se tako ne piše, čak je i zadarska Kalelarga jedna riječ, kala se govori za stare uske ulice između kamenih zidova. Kala i kale ostao je uklesan u jeziku i kamenu jadranskih gradova do današnjih dana.

Po legendi Hrvati su šahovnicu prvi put stavili u svoj grb za vrijeme kralja Stjepana Držislava, saveznika Bizanta u ratu s bugarskim carem Samuilom. Bizant mu je priznao kraljevski naslov te mu poslao kraljevsko znakovlje: krunu, žezlo, plašt i zlatnu jabuku. Pljačkao je mletačko brodovlje na plovidbi za Carigrad i poslije jedne velike pomorske bitke neretvljanski gusari ispadoše gubitnici. Stjepan Držislav pade u mletačko ropstvo. Na robiji ga dužd Petar II Orseolo izazivaše na šahovski dvoboj te mu obeća slobodu ukoliko ga pobijedi u tri partije. Držislav ga matira tri puta, a dužd održa riječ. U sjećanje na taj događaj Držislav je uzeo šahovsku ploču kao svoj grb i grb svoga naroda. Eto naša pra-pra maćeha Venecija je zaslužna i za crveno-bijele kockice, zbog kojih su dresovi hrvatskih reprezentacija među najprepoznatljivijim u svijetu. Hrvati su krivi za jednu od najvećih mletačkih fešti Sensu, nakon što su se poslije više pokušaja izborili za plovidbu do Carigrada bez plaćanja danka pred hrvatskim vladarima, isti šahist Petar II Orseolo je 1000. godine u more bacio prsten kao znak vječnog vjenčanja Venecije s Jadranskim morem. Otada se u mlecima slavi Sensa-Užašće.

Smrt u Veneciji zadesila je brojne Hrvate, među najpoznatijima su Marin Držić i Zlatko Baloković. Krilati lav svetoga Marka još prva svojim krilima po kalama kod nas na moru i po otocima, a ne samo kod Hrvata, nego i kod ostalih naroda s područja bivše Jugoslavije, u mnogo kuća u vitrini ili regalu mogli ste vidjeti plastičnu gondolu, mahom svojedobno kupljenu u Trstu. U ostalim bivšim jugoslavenskim republikama kao i u Hrvatskoj su slastičarne iIi restorani nazivani Venecija ili Mala Venecija. Zašto pouzdano ne znam, jer mi iako jako slično govorimo ne mislimo isto.

U vrijeme karnevala, dok su gužve u Veneciji tolike, da moraju djelovati prometnici za pješake, kada ste na Rialtu kao u prepunom gradskom prometalu, osjećao sam se kao nekada u JNA. Na moje opaske, komentare ili psovke odmah su stizale reakcije od ljudi iz Slovenije, Bosne ili Srbije. U Veneciji će nas uvijek netko dobro razumjeti na maternjem jeziku, jedino što to u vrijeme karnevala odmah čujete na uho. Venecija je jedan od najnašijih stranih gradova. I sada u 21. stoljeću veze su brojne, Mleci više ne idu prema Hrvatima vojnički i poreznički, u Lagunu ne uplovljavaju brodovi s genijima sa suprotne obale željnih tiskanja knjiga, trupcima i vinom, ali na peskariju, pored Rialta gdje se riba prodaje od šesnaestog stoljeća, još se nude plodovi mora iz Istre i Dlamacije, dok Brodospas iz Splita gradi velike lukobrane zvane Mojsije. Riva di Schiavone je mali molić prema projektu lukobrana protiv poplava, “aque alta”, navarenih u Splitu. U Veneciji se sastaje Venecijanska komisija, vrlo bitna institucija u tranžiranju bivše Jugoslavije, Venecijanska komisija je nad državno tijelo EU i daje preporuke, odnosno udara muhur na referendume o odcjepljenju, revolucije, državne udare i ostale velike povijesne promjene. Ista ta Venecijanska komisija nije priznala referendum o odcjepljenju Venecije i regije Veneto od Rima, jak autonomaški stav Mlečana i jasno gotovo do vrha izjašnjavanje za izlazak iz Italije proglašen je anketom, a ne pravim referendumom o volji naroda za obnovom Mletačke republike. „Cari Veneziane e Veneziani preporučamo se drugi put“, u stilu mletačkog trgovca preporučila je Venecijanska komisija. Zdrmalo bi to ne Italiju, nego i europski poredak, nije to bivša Jugoslavija pa da se zbog nekoliko referenduma samo tako pusti niz valove. Sve što nosi naziv venecijanski je lukavo i prepredeno, pa i Venecijanska komisija. No, mislim da se samo treba neki novi dužd, ispravit će on odluke Napoleona, ima volju naroda jedne od najbogatijih regija u Europi, samo treba ponoviti referendum i malo venecijanski poraditi na Venecijanskoj komisiji.

Mnogo je toga ostalo kao nekada i dosta toga moglo bi biti kao što je nekada bilo. Jedino što ranijih stoljeća, pa ni na kraju prošloga dvadesetoga, pa tako ni danas ljudi iz naših krajeva kao ja u Veneciju nisu pristizali u plavim startasicama na nogama, a možda su samo djeca za karnevala nosila naočale plavih okvira. Venecija ostaje ista, a posjetitelji se presvlače, mijenjaju image i to pokazuje kako prolazi vrijeme pored uvijek istih starih motiva sa razglednica, suvenira i tko zna na čemu se sve mogu susresti Rialto, gondole, Santa Maria della Salute… Do sada sam samo jednom i to onda s Rikijem na povratku iz Grčke u Veneciju došao za toplijih dana. Uvijek je to bivalo zimi ili za karnevala, a ako i nije bilo maglovito zimi se ne može vidjeti svjetlosni spektakl u zraku iznad mora, kada valovi postaju jata pica u uzletu, o čemu su uživajući u toj venecijanskoj osobitosti već pisali poneki od mnogih pisaca inspiriranih najpoznatijim gradom na vodi.

Prešao sam preko Rialta dobro osmatrajući s obadvije strane zelenu žilu kucavicu svijeta, koja se može osjetiti na Velikom Kanalu. U sjećanju dobro urezana slika uvijek iznova oduševi, djeluje omamljujuće, moram zastati i ono što vidim udahnuti kao dim jointa. Pogled koji puca s Rialta baš puca. Na kraju najpoznatijeg od četristotinjak venecijnaskih mostova skrenuo sam lijevo prema privezanim gondolama i terasama prostrtim uz more na tome dijelu Canala Grande. Ovaj puta u Veneciji nije bila gužva kao što zna biti i s lakoćom pronađoh slobodan stol. Poručih prvu, drugu pa treću grappu. Neki naši književnici, kao uvaženi profesor Matvejević u “Drugoj Veneciji”, pisali su da su pili lozovaču, a meni grappa nije loza, kao što je i ovdje naše more, a opet sve je nekako drugačije, tako meni grappa od loze uvijek ima složeniji okus. Jednako prozirna grappa nekako mi je uvijek slađa ili gorča. Još bi bilo gore napisati rakija, nije da grappa to nije, ali to je kao da za Veneciju samo napišete morska luka. Da, ali kakva luka? To je razlika.

U zadnjih više od sto godina uglavnom je putnička luka u starome gradu sa znamenitostima urbanistički i građevinski najviše definiranim u renesansi, na akumulaciji kapitala ostvarenoj za predrenesansnih nekoliko stoljeća, a prije toga rijetko gdje zabilježenoj u dotadašnjoj cjelokupnoj povijesti čovječanstva. Nije da nisu upotrebljavali oganj i mač, bilo je kod Mletaka i metaka, posebno u odnosu prema našim ljudima i krajevima, primjerice templari, idući u križarske ratove na nagovor sponzora Mletaka su prvo imali vojne vježbe u našim krajevima, pa su zapalili Zadar. Ipak, najveći dio predrenesansne neviđene akumulaciju kapitala Mleci nisu oteli, niti zarobili, što je dotada kroz povijest uz robove bila glavna privredna grana, nego su zaradili, zgrnuli trgovinom. Što galiotima, što drvetom prije, a staklom u renesansi. U društvenom i umjetničkom segmentu za Veneciju su važna i dva stoljeća poslije renesanse. Za vrijeme baroka dolazi do dodatne raskalašenosti između zidova brojnih palača, izvorno palazzio, ne samo za vrijeme karnevala. Na ostalim karnevalima ljudi se maskiraju u što hoće ili neće, a na venecijanskom karnevalu zahtijeva se maskiranje venecijanskim maskama i nošnjama. Ako ne upotrijebite venecijanske maske ili nošnje kao da ste se obukli u gorile. Pamtim kako sam za posjeta, uglavnom jednodnevnih, jednomu od karnevala, sretan što sam konačno u Veneciji našao besplatan WC, ispred toga bara, u pozadini venecijanskih lokacija sa suvenira, nabasao na jednog contea ili grande signorea, koga su nekoliko njih spremali za karneval. Ne znam kakve su sve gaće, podgaće i steznike u Veneciji nosili i muškarci, ali vidio sam kako za odijevanje propisane venecijanske karnevalske nošnje trebaju sati. Čovjeku su oblačili bijelo, u nijansama kremasto, višeslojno odijelo, za vrijeme pripreme turisti mogu to promatrati i snimati, ali pored njih nije bilo drugih modernih barbara osim mene. Uljudno sam stao, pozdravio i pratio kako toga muškarca srednjih godina odijevaju za karneval. Poslije na glavu ide neizbježna albino perika sa sarmicama sa strane, a na periku barokni također bijeli trokutasti šešir obrubljen čipkastim trakicama. Vrste venecijanskih maski i kostima su dobro poznate ne samo turističkim vodićima i u putnim prospektima o tome može dosta pročitati, uz maske idu zadate odjevne forme, za velikašku gospodu i dame u kupolastim kriolinama s lepezama, podrazumjeva se maskiranje u Napoleona i njegove admirale, maršale, generale, te u stare venecijanske plemiće i velikaše. Ono što su oblačili na onoga čovjeka nije bila francuska carska, maršalska ili generalska odora, nego pretpostavljam venecijansaka plemićka ili velikaška nošnja iz zadnjih godina Srenesime. Posebno su mi bile zanimljive cipele, bijele, lijepo oblikovane, cipele uz tu baroknu nošnju, bile su gotovo modernog oblika, ravnih peta, gotovo današnjih suvremenih potplata i luka oko prstiju. Ne znam je li tada, a i stotinama godina poslije itko, igdje u Europi, uključujući velikaše, nosio bijele cipele oblika kakve se danas mogu kupiti u boljim dućanima obuće. Stoljećima poslije ako su po Europi u građanskom soju imali i crne čizme, neke cokule razlikovali su se od puka, a u Veneciji su u baroku nosili bijele kožne cipele kakvih se ne bi postidio ni Elvis Presley na koncertu u Las Vegasu. Iz tih cipela uz podkoljenicu se uzdižu svilene dokoljenke i onda ispod koljena, na cjevanici, završavaju hlače, obično s mašnicom sa strane kod najveće gospode. Sve u bijelom, s malo kremastih tonova, od glave do pete. Odjeća iz toga povijesnog razdoblja mogla se vidjeti u brojnim filmovima i stripovima s Velikim Blekom, Komadantom Markom i crvenim mundirima, ali onakve bijele cipele nisam nikada vidio kao dio bilo čije nošnje iz sedamnaestog ili osamnaestog stoljeća. Nagrade za najbolje maske na Venecijanskom karnevalu su dosta izdašne, sudionici se dugo pripremaju i dolaze iz cijele Europe i okolice. Ne vjerujem da bi netko na nošnju koju treba odijevati satima i satima uz pomoć nekoliko ljudi, na noge obukao neodgovarajuće zamjenske cipele kupljene u nekom od suvremenih dućana, a te venecijanske plemićke cipele toliko su urbano i aktualno izgledale. Te bijele cipele kao bijela palenta meni su otkrivale i potvrđivale što je otprilike Venecija, bili su maheri u mnogočemu, u toliko toga bijahu ispred svoga vremena, što me ne čudi, jer ako su prvo prevarili barbare okružujući se morem, onda su preveslali more na razne načine, takvi ljudi morali su iza sebe ostaviti grad predstavu. Gdje god se okreneš po Veneciji imaš što vidjeti i čuti neku zanimljivu priču, od trupaca u moru, podruma pod vodom ispod kamenih ploča, preko cipela, kanala, Duždeve i druge palazzio, pa do zvonika svetoga Marka, kupole Gospe od zdravlja, gondola na valovima sjete… Dok sjedite uz Veliki kanal kao da ste u VIP prostoru pored pozornice. Premda se predstava u Veneciji događa na sve strane i kao pravi kazališni komadi nema samo glamurozne i spektakularne elemente, nego i melodramatične trenutke, a kakve li su se sve drame događale iza cijelom svijetu poznatih motiva s nekadašnjih razglednica, a danas selfija, samo Bog zna, jer i Venecijanci su kao i ostali ljudi imali svoje sudbine, nešto od toga znamo iz literature, ali što sve nismo pročitali ili što sve nije napisano i zapisano?

U te na prvi pogled nevidljive taloge spleena sada bi se trebala uključiti i moja sudbina. Zapravo već se to dogodilo, a da o tome nisam imao pojma kao što ljudi ne znaju gdje im sudbina započinje i prekasno saznaju kako završava. Venecija je nekada Hrvatima bila jedan od glavnih gradova, a meni eto baš sada.

Prvi put u Veneciju nisam došao turistički. Od svih mjesta na svijetu baš u Veneciji trebao bi živjeti moj navodni sin i to u najstarijem dijelu, centru storico, gdje živi malo i onih koji se sada smatraju fetivim Venecijancima. Stanarine su visoke, a ljudi bježe i od vlage. Stanovi su skupi za održavanje, pa u starom gradu žive izuzetno bogati ljudi. Pošto doznah da je moj sin, onda začet u Neumu, ipak dospio na ovaj svijet prvo sam potražio njegovu majku Javorku. Uputih se u nekadašnju zgradu Jugobanke u Vlaškoj i u prizemlju bez porte, zaštitaru koji je sjedio na stolici bez stola ispred lifta rekoh koga tražim, uz njeno ime naveo sam Silvekovo prezime, na što mi je mladić u uniformi odmah otkrio da Javorka tu više ne radi. Dok sam je nakon slučajnog susreta na koncertu EKV tribute banda vozio na Črnomerec nije mi iznijela cijelu istinu, kao što Javorka nikada ne kaže sve, već je tada službeno bila dobila otkaz zbog vikanja na direktora, istoga onoga kojeg je onako mrzila i skupa samnom u paketu prijavila, pa je također morao pred ono povjerenstvo, zato su je prvo preselili iz Jurišićeve u Vlašku. Zatim su joj uručili otkaz u procesu koji je valjda trajao kao Jasminin, s tim što je još jedno vrijeme ostala raditi na zamjeni dok se neka oboljela kolegica nije vratila s bolovanja, a kako je ta koju je mijenjala slomila nogu, to je potrajalo još nekoliko mjeseci, preciznije baš do dana, prije dana kada je potražih u Vlaškoj. Od prethodnog dana Javorke u banci više nije bilo. Navodno nisu znali gdje je mogu potražiti. Ni Silvek nije znao gdje stanuje, jer se s njom nije ponovno družio kako sam pretpostavljao, pa mi radi toga nije mjesecima javljao, no Silvek je zato znao ime i prezime od ginekologa Bilija. Nazvao sam bolnicu u Puli i tražeći toga doktora, preporučiše mi da nazovem popodne i dobio sam ga na telefon. Imao je jak splitski naglasak, bio sam izravan, nisam okolišao zašto sam ga nazvao, na što mi je odgovorio da to nema veze s njim. Javorka je išla u Manchester preko nekog drugog doktora, a taj dosta surađuje s poznatom humanitarkom, rođenom u okolici Benkovca, udatom u Engleskoj, preko nje su išla udomljavanja sirotinjske djece iz naših krajeva u bogate obitelji po Europi. Ni najveći lašci ni lažljivice na lažu uvijek, kaže jedna moja rečenica, s kojom sam počeo jednu svoju priču iz knjige priča “I Supermen je bio novinar”. Ana Marija, alias Biljana, neki čudom nije lagala, doista bih mogao imati sina. Doktor je radio na Svetom Duhu, ali otišao je na specijalizaciju u Kanadu, pa potražih potom poznatu humanitarku, u zagrebačkom sjedištu njene organizacije na Šalati saznadoh da je i gospođa u Kanadi. Nisu znali kada će se vratiti s puta, očekivali su je idućeg tjedna, a narednog rekli su mi narednog, pa narednog, pa je iz Kanade otišla u Meksiko i tako je došlo proljeće.

Usporedo dok sam čekao da se humanitarna dama vrati u Zagreb, neprestano sam tragao  za Javorkom. Ona sama više me nije zvala, kao da je saznala da Tonka više nije samnom, a kada sam je ja nazivao pojavljivala se prekrižena slušalica kao onda kada je ostala bez ugovora o poslu započinjući dugo bolovanje. Morao sam je vidjeti, više se nije radilo samo o mojim žudnjama, nego i o navodnom mome sinu. Poslije Silveka i doktora Bilija nazvao sam još onu Marijanu, udatu za Engleza, našao sam njen broj preko imenika, imala je jako ugodan glas, ali nije znala gdje je Javorka, ni njoj se nije dugo javljala, onda sam odustao od potrage preko prijateljica i napravio ono što sam već odavno pomišljao napraviti. Otišao sam do nebodera na uglu Selske i Baruna Filipovića i pozvonio sam na zvono gdje je pisalo Javorkino djevojačko prezime. Prvi put se nije nitko javio, vratio sam se, drugoga dana odazvao se drhtavi starački ženski glas. Predstavio sam se kao kolega s posla, s važnom porukom za Javorku. “Koji onaj Bosanac s televizije?” pitala me starica, navodno Slovenka rođena u Mostaru, možda je Slovenka, ali bez mostarskog naglaska nego s jakim bosanskim kao da je u Banja Luci i Bosni odrasla, a ne tek provela par godina. Preko interfona rekoh da sam taj. “Nema te više na televiziji?”, na što odgovorih da pregovaram oko povratka. Ponovih da imam Javorki nešto važno poručiti. “Javorka je ošla s mužem u Beograd”, dosapjelo je do mene kroz interfonsku mrežu. Pretpostavljam da je to bio Grof, po Javorki, odnosno Conte, po Tonki. Poručio sam neka joj prenese da sam je tražio i premda me ono što sam čuo kroz zvučnik interfona nije zaboljelo kao što bi me presjeklo u ono vrijeme, prije nego što sam počeo s Tonkom, no, toga dana pošto sam čuo da je otišla s mužem u Beograd, ipak sam se napio. Počelo je s prvom pivom u bircu najbližem njenom neboderu. Ne znam kada sam je prestao voljeti, ali morao sam otići na piće baš zato jer je više ne volim i to sam pregrmio, mislio sam u sebi. “Zamisli ti smeća, prodala je moje dijete u Engleskoj i sada okolo putuje s drugim čovjekom. Tko se može zaljubiti u takvu ženu?” Dok sam samom sebi postavljao to pitanje, u sebi sam čuo davne riječi jednog znanca s Kozjaka koji je ismijavao one koji su plaćali postarije domaće štajgerice: “Zamisli ti kakavih papaka ima, još plate tim babama da im ližu te njihove neoprane mufove, a moš’ mislit’ kaj je u to sve ulazilo”. U sebi sam čuo toga tipa kako izgovara te riječi i za nekoga tko bi se mogao u Javorku zaljubiti, a što sam nesumnjivo predstavljao. Svojedobno sam Silveku rekao: “Volio sam kolodvorsku zahodsku školjku”. Dok sam na Ilici čekao tramvaj već sam pjevao “Što sad ljubav ima s tim kad te više ne volim”, ta stara pjesma Prljavaca se najviše poklapala s mojim raspoloženjem. Prvi put sam je čuo na nekadašnjoj izuzetno slušanoj Gorici. Nekoliko sati nakon toga kretao mi je vlak do Kosova Polja, gdje sam izašao iz vagona odlazeći služiti onu vojsku u Prištini. Sreća da Javorku više ne volim, prošla je kao što je prošla Titova vojska, premda se činilo da nikada neće proći. Nikada prije ni poslije one vojske nisam proživio sporiju godinu. Idući prema Dubravi stalno sam u sebi gordo napominjao da je eto i Javorka prošla, tri godine nije malo, očekivano je boljelo kada voljena podmetne guz drugima i bilo je mnogo dulje nego što sam očekivao u najgorim pretpostavkama, ali: “Nekako sam prebolio, ipak je prošlo”, stalno sam mumljao u sebi. Moju prvu kćerku je njena mati ostavila mojoj materi, a ovo sa sinom je daleko gore od toga, nije uopće važno što joj ja želim, ali zar se može, ne biti sretan, nego očekivati išta dobroga poslije takvog čina? I tako vodeći unatarnje dijaloge s Javorkom i samim sobom, usputno sam u unutarnjim psihološkim predstavama, prekidan susretima sa znancima na svojim štacijama, dok se dokopah svoje jazbine u Dubravi već sam bio tako nakresan da sam zaspao obučen. I nakon dugo vremena u istoj odjeći mamuran ujutro sam se odvukao na posao, već kao programiran sam od sebe probudio sam se negdje oko pet izjutra. Da sam Javorku čuo, možda bih za njom otišao u Beograd, te po sjećanju pronašao stan njene sestre na Banovom brdu, međutim možda je tako bilo i bolje, tko zna kako bih reagirao na njenog muža Grofa, Contea, a i on na mene, pa sam na kraju ipak odustao i za našim sinom tragao sam dalje bez Javorkine pomoći.

U međuvremenu, tražeći nove informacije o sinu, sinu mi kako mi je jednom prigodom, prije nekoliko godina, dok sam pisao o pospremanju jednog sudskog dostavljača u Vrapče, stanovita gospođa pridošla na razgovor samnom u društvu sestre toga dostavljača, napomenula je da posjeduje zanimljive dokumente o toj našoj poznatoj humanitarki, te materijale dala je šefu u Nacionalu, Pukanićevom nasljedniku, međutim on nije ništa objavio. Tu gospođu kasnije nisam zvao, no, dobro se sjećam kako sam za svaki slučaj zapisao broj njena mobitela i stigao je taj slučaj, samo mi je trebalo dugo da se prisjetim njena imena. Prelistah svoje telefonske imenike, okrenuh nekoliko brojeva za koje bez obzira na zapisana imena pored brojeva nisam znao na koga se to odnosi, ipak među tim zagonetnim brojevima i imenima pronađoh tu ženu dosta stariju od mene. Pored njena broja pisalo je Biserka, sastala se samnom, obećah joj da ću o tome pisati, samo ne kada i tako dođoh u posjed tih za poznatu humanitarku opako kompromitirajućih papira. Dokumenti gospođe Biserke bili su pravi biseri. Osim šefu Nacionala gospođa Biserka bisere nije ih nudila drugim novinarima, a dokumenti su bili prava bomba. Kada se ledi humanitarka napokon vratila u Zagreb zamolih je intervju. Pozvala me u bistro Esplanade, nije htjela popiti ništa i na odlasku nije ništa platila od onoga što sam poručio dok je kasnila više od pola sata. Nosila je svijetlo plavi kostim, a snažne gotovo muške ruke pune prstenja držala je sklopljene na stolu oslonjene na laktove. Na lijevoj ruci bljeskao joj je zlatom okovani i po sredini metalne narukvice istim žutilom protkani mali rolex kao Tonkin. Odmah od početka bio sam direktan, upitao sam lady zna li za neku privatnu kliniku u Manchesteru ili okolici gdje su se neke naše iligalno porađale i za djecu dobivale novac, a kasnije su se ta djeca preko humanitarnih organizacija pripadala bogatašima bez vlastitih reproduktivnih mogućnosti. Dama, s našim narodskim imenom i uglednim engleskim prezimenom je uzvratila protupitanjem: “Zašto bih to ja morala znati?” Nema djece, nije rađala niti usvajala. Kada sam rekao da ta usvajanja idu preko nje, uzvrati da su to gluposti. Drsko je pogledala je na ženski rolex sugerirajući da za moje tvrdnje nema vremena. “Imam dokumente o istrazi kanadske policije u Vencouveru, po tim dokumentima u Kanadi ste bili povezana s krijumčarenjem pedeset tona kokaina.” Glas mi je bio kao preko aparata metalno hladan, ne sjećam se kada sam ga takvog ikada čuo. Bio sam miran, kao rijetko kad, potpuno siguran da mi ono što sam od te bogatašice tražio neće pobjeći. Na moje teške optužbe poznata humanitarka je svoje smeđe oči usmjerila ravno u moje, spuštajući ruke sa stola, otkrivajući nekoliko bisernih ogrlica oko vrata i smoždenu kožu kao kod žena prešlih šezdesetu. Onda me ta naša humanitarna dama upita: ”Što ti hoćeš?” “Tražim svoga sina, pomozite mi doći do njega.” Ništa nije rekla, samo me i dalje, pogledom grabljivice prije polijetanja prema plijenu, gledala ravno u oči, a i ja nju, onako kao da sam se s njom natjecao tko će tako dulje izdržati. “Nemojte me tjerajti da napravim ono što ne želim”, citirao sam samog sebe iz onih dopisivanja s Jackie Brown, a na što me dama iz visokih krugova upitala tko me je uputio na nju? “Walter Wolf”, slagao sam spominjući čovjeka po kome su se zvale jedne od najpopularnijih cigareta na ovim područjima, svojedobno vlasnika istoimene momčadi u formuli 1, dobrog poznanika naše humanitarne dame iz Kanade. S njim sam svojedobno radio intervju za Nacional u istom tom bistrou Esplande. Bilo mi je jasno kad me humanitarna dama upita “tko me uputio na nju” da sam na dobrom tragu, istodobno je shvatila kako joj ne želim već u prvoj epizodi otkriti Javorkinog doktora Bilija koji me usmjerio na ovu humanitarku. S Walterom Wolfom je poznata humanitarka bila dobra poznanica još iz Kanade gdje je živjela prije udaje u Engleskoj za svoga sira, nakon čega se posvetila pomoći slabijima i nemoćnima, u taj njezin humanitarni rad, naravno potpuno ikognito, daleko od očiju javnosti, bio je i da bogati bez potomstva usvoje neko od neželjene i ostavljene djece. “Saznao sam da vam je poznato gdje je udomljen moj sin?” umjesto odgovora branila se riječima kako majku nitko nije tjerao na ništa, otac djeteta to dijete nije prihvatio, majka sama nije bila spremna na roditeljske obveze, govorila je “treba to čuvati”, htjela je abortirati… Humani ljudi su joj napominjali koliko ljudi je nesretno jer ne mogu imati djece, a mnogi od tih ljudi imaju daleko bolje uvjete podići dijete od njihovih bioloških roditelja. Od svega što je govorila za uši i misli mi zapade:“treba to čuvati”. Iste riječi Javorka je izgovorila kada sam je onoga zlatnog jutra vozio iz Gajnica na posao, misleći da ćemo otići na Šoltu, a te večeri smo prekinuli.

“Gospođo situacija nije jednostavna, ali ako je dijete rođeno, a ja sam otac, što sam nekako neočekivano doznao, smatram ako je to istina da sada nitko na svijetu nema pravo na to dijete više od mene bez obzira kako se majka prethodno ponašala i što je napravila. Uostalom postoje zakoni i službe koje to reguliraju kod nas, a kamoli u Italiji”, izgovorio sam na što me upita:” kako znate da je dijete koje tražite u Italiji?” “Otkrio mi jedan prijatelj od Waltera Wolfa”, ponovih to ime što baš i nije bilo najpametnije, laž je uvijek laž, ali neka se malo misli, glavno je da nisam ostavljao dojam nesigurnog čovjeka. “Dijete je smješteno u više negoli situiranoj obitelji, nisam sigurna hoćete li mu vi ikada moći pružiti toliko toga”, gospođa je nastavila po njenu rezonu. “Gospođo, vaša razmišljanja me ne zanimaju, mene nitko nije napravio i ostavio, moji roditelji su mi dali koliko su mogli, a što nisu mogli nisu mogli. Nismo ljudi koji djecu prodaju i kupuju. Zna se tko to kod nas radi.” U narodu uz takve obično ide izraz Cigani, međutim eto kod nas to radi i najveća gospoda, o čemu se gotovo ništa ne zna. Snahi engleske gospode izrekoh da s njom ne želim raspravljati nego neka me uputi tamo gdje je moj sin. Natežući se tako s njom u tom kafiću, ništa boljem, samo dosta skupljem od bolje uređenih zagrebačkih kafića, odjednom mi sinu da sam prateći posljednjih mjeseci sve što piše o humanitarki negdje pročitao da će uskoro na dodjelu neke donacije njene zaklade doći i naša predsjednica. Upitah ju može li zamisliti kako će predsjednica reagirati ako se dozna za dokumente kanadske policije? Još sam joj prostački napomenuo da se ne zajebava samnom. Na to mi ugledna dama nimalo plemićki, velikaški, nego po vlaški, odbrusi da je barem nju tako netko zajeb’o kad se rodila u sirotinji, pa da su je dali bogatašima da je posvoje te: “Od’rane ka svoje dite. Ma ne ja, bili bi mi prisretni i pokokojni ćaća i mater, braća i sestre da su mogli jedno dite tako usrićit ka u bajci. Braća i sestre bi bili još jubomorni na me”. U bostrou Esplanade predstavila mi je svoju životnu esplanadu. Moralnu dimenziju u ovom slučaju dama nikako nije doživljavala. Za poznatu humanitarku izgleda granica između dobra i zla bila je jako rastezljiva, brzo sam shvatio da je kod nje mnogo jasnija i važnija podjela na bogate i siromašne. Sve ostalo je bilo manje važno. Činila mi se osobom, koje kada su i u crkvi zapravo se klanjaju samo novcu i za njega se mole. Na moju primjedbu da se svijet ne bazira samo na podjeli bogati i siromašni, uzvratila je da to nikada nije ni rekla jer: “Ne radi se o bogatima nego o jako bogatima”. Odmah potom upitala me kako će biti tim roditeljima kada nakon što su: “Ostavljeno dite još od rođenja pri’vatili ka svoje, a onda se pojavi neki ko im ga oće otet. Imaju li i ti ljudi pravo na svoje osićaje za dite ili je samo sirotinja osićajna?” Zbog tih njenih zaključaka glas mi je postao još ozbiljniji: “Gledajte gospođo, prvo želim znati gdje je moj sin i otići vidjeti ga, saznati kako mu je, s usvojiteljima ću o svemu ozbiljno sjesti i razgovarati. Pretpostavljam da me čeka velika pravna bitka”. Londonska milostiva napomenu kako neki samo tako govore o novcu kao da su to listići taolet papira, pitala me što bih ja napravio da su me podigli bogataši, a onda se pojavi moj otac, pa me iz jako bogate kuće želi odvesti kod sebe? ”U rupu u Dubravi?”, presjekao sam je, no zaista nisam želio polemizirati koliko je dobro sirotinjsko dijete posvojeno od strane bogatog europskog svijeta vraćati njegovom ocu, preciznije meni nešto situiranijem od onih na socijalnoj pomoći, nego sam preokrenuo prepirku pitajući humanitarnu damu koliko treba da se pošmrče pedeset tona koke? “Zamisli ti to tisuću mičića, pa puta tisuću, pa puta pedeset tisuća mičića. Samo za jednu kilu bijelog da svaki dan smrčeš po tri mičića treba ti godinu dana. Za samo jednu tonu da svaki dan šmrčeš po tri grama malo ti je jedan život od sto godina…”, računao sam glasno. Mašio sam se i mobitela, a dok sam na kalkulatoru upisivao tisuća puta tisuća zamolio sam je da mi pomogne u izračunu da u tekstu o njoj ne ispadnem glup. “Treba svaki dan šmrkati daleko više od tri grama…” Od prije sam znao da ozbiljniji dileri kad razgovaraju o poslu nikada ne upotrebljavaju izraz gram, a kamo li kilogram, o toni da ne govorim, u mome životu svi za koje sam znao da su imali posla s bijelim, a neki uvijek toga imaju i stalno s tim petljaju, kad bi sve sastavili na jednu hrpu ne bi to bila ni jedna tona, zato ću reći samo da izraze gram, kilogram izbjegavaju ili dodaju neke druge izraze iza brojeva, onda se mogu dogovarati o poslu, ako ih ostali ne poznaju s čime se bave i za šankom prepunom ljudi. Premda nisam bučio kao što znam, a i za susjednim stolovima nije bilo nikoga, samo spominjanje pojmova šmrkanje, gram, kilogram i tona, bez napomene čega, već je oko nas stvorilo izvjesnu neugodnost i prijetnju. Uglednoj milostivi oči i lice se ponovno ukočiše, htjela je ustati i poći, bilo je lako zamisliti što bi bilo da o njenim vezama s tonama kokaina zaista nešto napišem. Zašutjela je, a ja polarno ozbiljan humanitarnu damu upitah na koji meil joj mogu poslati par pitanja vezanih za tu temu, tražit ću njenu izjavu jer hrvatski sudovi ako niste kontaktirali junake svoje priče onda vas po Zakonu o informiranju nemilosrdno kažnjavaju bez obzira na istinitost onoga što ste napisali. Znao sam i širu pozadinu povezanosti određenih hrvatskih krugova u Kanadi s najvećim distributivnim centrima kokaina na svijetu. Hrvatski vojnici kad su poslije poraza u Drugom svjetskom ratu bježali u Argentinu, Urugvaj, Paragvaj ili Čile postajali su vojnici ili instruktori u vojskama i policijama tih država, tako su dolazili u kontakt s narko-kartelima još u njihovu nastanku. Kokain su izmislili Nijemci i naravno poslije poraza bili su tehnolozi u prvim labarotorijima podizanim na južnoameričkom kontinentu. Hrpetine love od bijeloga predstavnici poraženih snaga u Drugom svjetskom ratu su prali preko legalnih poslova. Naši emigranti pristigli u dijasporu kao druga generacija poslije izbjeglica nakon Drugog svjetskog rata, posebice u Kanadi, ako su bili bistriji i sposobniji, plasirali su koku američkim mafijama i zaradu su reinvenstirali u nekretnine i poslovne prostore. Prije Domovinskog rata teško si u Zagrebu mogao naći i pokoji gram koke, imali su ga rijetki, bila je to droga iz filmova, džepova svjetskih rock zvijezda i europskih preseratorskih odredišta. Od prije rata je za one slabije upućene ostala mitska cijena od nekoliko stotina eura za mičić bijeloga o čemu neki neupućeni još bulazne. Povratkom emigracije odjednom su se po hrvatskim lukama počeli pronalaziti kontejneri s tonama bijelog. U poraću koku ste po Zagrebu mogli kupiti na kilograme, a najbolju robu devedesetih nudila je policija, naravno samo odabranima. Cijena je ako ste kupovali više od jednog mičića pala ispod pedeset eura. Engleskoj ledy, dok to još nije bila, tajni poslovi sa zemljacima u Kanadi biti jaka odskočna daska. Možda ću jednom o tome pisati, ako opet počnem pisati krimiće, od kada me Javorka ostavila prešao sam na ljubavno štivo. Osim toga zaista mi sada nije bilo do razotkrivanja puta do slave i bogastva curice s krša nego do pronalaska moga sina.

U trenutku kad sam londonskoj milostivi namjeravao dodatno zaprijetiti pisanjem o onome što je bila prije nego što se udala za pravog sira u Engleskoj, a nije se baš tako bajkovito sretno uvalila kako su to prikazivale ženske revije, nego je s milijunima od tajnog zemljačkog biznisa, spasila svoga osiromašenog sira od bankrota, baš tada je od strane ulaza pored recepcije u bistro Esplanade ušla Slavica. Poslije koncerta u Metropolisu se nismo vidjeli, ni čuli. Realno, obzirom što mi se sve od tada dogodilo, nisam se stigao baviti Slavom, a ni ona se nije javljala. Sad se pojavila u idealnom trenutku da uozbilji moje prijetnje. Bila je uobičajeno srdačna s lady i samnom. Koncert u Metropolisu Slavica, Slava nije ni spominjala, tko zna koga je tamo srela i gdje je završila? Neki drugi put možda ću je to pitati. Uglavnom Slavica je došla kao naručena, a s našom lady se naravno poznavala, u Slavinim revijama slavna ledy se tretira kao dio svjetskog jet-seta. Slava je konstatirala da smo se zasigurno sastali zbog nečega jako zanimljivog, gledano iz novinarske perspektive, pitala je hoćemo li i njoj odati o čemu razgovaramo jer baš joj treba nešto dobro za sutrašnju naslovnu.

Nije moglo bolje, premda ono s čim sam ucjenjivao uglednu damu iz najviših ne samo naših nego i nekih londonskih krugova Slavičina revija ne bi ništa objavila, ali djelovalo je kao dobrodošlo usputno boldirano upozorenje. Humanitarna lady je ljubazno kao da samnom upravo nije vodila neugodan razgovor Slavicu pitala: “Kako Goran?” Je li mislila na Bregovića ili Ivaniševića ne znam. Pretpostavljam da Milić nije. Za Slavicu je lako moguće da je uz Bregu bila i s onim drugim u svijetu također dobro poznatim Goranom. Budući da su u nastavku spomenuli Wimbledon, a naša ledy ga godinama ne propušta, Slava ju je tamo sretala, može biti da se radilo i o poznatom tenisaču, premda je Goran Bregović odlazio u London još sredinom sedamdesetih, kako se bavio skijanjem i boksom, nije nemoguće da je u Wimbledonu gledao tenis.

Susret s humanitarnom damom je završio tako što je obećala da će mi se netko javiti. Nekoliko dana nakon toga sastanka u bistrou Esplanade na Trgu mi je prišla jedna moja dobra poznanica Hanumica u čijem sam kafiću često pio. Nevjerovatna žena, muslimanka iz okolice Prijedora, prije rata bila je udata za nekog Srbina koji je pobjegao u Novi Sad, a ona je u njegovu stanu u Ilici ostala sa kćeri koja se naposljetku udala u Kanadi. Ta na prvi pogled sitna i krhka Hanumica znala je po nekoliko muškaraca izbaciti iz svoga lokala ako su pravili nered ili nisu htjeli platiti. “Niko neće džabe pit u mojoj kafani”, vikala je i psovala, eto ta moja dobra poznanica Hanumica mi donese veliku vijest. Odala je ime našega nedavno preminulog svjetski poznatog dirigenta. Maestro je umro prije dva mjeseca od raka, a moj sin je nakon poroda u Manchesteru udomljen baš kod njega i njegove znatno mlađe supruge Čehinje Ludmile. Uobičajeno je za ljude s takvim svjetskim karijerama da žive u raznim državama, maestro i njegova supruga nisu bili iznimka. Imali su boravišta u: Salzburgu, Milanu, Veneciji, Vancuoveru kao i humanitarna ledy… najmanje su bili u Zagrebu gdje maestro rođen. Hanumica mi je dosta važno napomenula da je lady napravila svoje, a da ću ja valjda pokazati da imam mozga:” Čovjek veže za riječ, a stoka je li…”, dodala je da mi to valjda: “ kao pismenom čovjekune mora valjda objašnjavati…“ Istodobno se moja stara poznanica ponašala i prijateljski i izdaleka prijeteći. Svaki novi podatak u mojoj potrazi i istrazi za sinom donosio je novi šok, pa tako i saznanje gdje je crveni dječak iz moga sna završio. Od kada sam saznao da je ipak rođen razmišljao sam kod koga bi to mogao moj sin završiti, a kuću svjetski poznatog dirigenta u tim zamišljanjima nisam očekivao ni u najzabačenijoj primisli.

Odmah po povratku u banku bacih se na googlanje i pronađoh članak u „Soryju“ baš potpisan od glavne urednice Slave o tome kako se mlada maestrova udovica Čehinja Ludmila, nakon sahrane u Zagrebu, zajedno sa sinom povukla u maestrov stan u Veneciji gdje su, kako je izjavila, nažalost, zbog maestrovih dirigentskih obveza, ranije premalo boravili. Tekst je pratila zajednička fotografija snimljena uoči maestrove smrti zajedno s dječakom u sredini sa po Zakonu o medijima propisno zamućenim licem. Vidjele su se samo plave zimske cipelice, smeđe hlačice i plava jaknica. Nisam mogao prepoznati je li to onaj crveni dječak iz moga sna. Dječak s mrljom na licu bio je u sredini, a maestro i njegova sadašnja udovica držali su ga za ruke, svatko sa svoje strane. Maestro obrijane glave, djelovao je dosta izmučen i iscrpljen kao što su to obično ljudi u nakon kemoterapija, a njegova udovica je bila punašnija plavuša oko četrdesete, isijavala je znatno jaču životnu energiju. Ne znam gdje je fotografija bila snimljena, u pozadini nisam prepoznavao Veneciju ili Zagreb, iza njih snatrila se ulica u nekom meni nepoznatom gradu. Odmah sam nazvao Slavicu i upitao je ima li neki kontakt od maestrove udovice. Nije imala neki broj, tu fotografiju je zapravo prenijela iz stranih novina, usmjerila me prema HNK, Lisinskom, Zagrebačkoj filharmoniji… Pokojni maestro je s tim institucijama nije prekidao suradnju ni u vrijeme svoje najveće svjetske slave. Prvo sam se obratio Lisinskom, ženi koja mi je često slala najave za koncerte za objavu na portalu, samo mi je mogla dati broj maestrove agencije u Salzburgu. Proguglao sam malo i o maestrovoj udovici, bila je operna pjevačica rođena 1975. u Češkim Buđovicama, po kriterijima moje majke mlada i za mene, a kamoli za maestra. S pokojnim maestrom se upoznala u Pragu, bili su u braku deset godina i imali su sina Karela. Nije pisalo posvojenog, samo sina. Budući se dječak zvao Karel pretpostavljao sam da mu je udovica Ludmila dala ime. “Nema veze kako se zove”, pomislio sam u sebi, “živ je i to je najvažnije” i u to ime izašao sam iz pisarnice i skoknuo do Dolca popiti pivu.

Poslije sam izguglao da je maestrova udovica Ludmila ponekad imala angažmane u Teatro La Fenice, gdje je i maestro po odlasku iz Zagreba postao ravnatelj svoga prvog inozemnog orkestra. Kako mi agencija iz Salzburga nije dala kontakt, nego su samo obećali da će mi se javiti na ostavljeni broj mobitela, utipkao sam broj centrale u La Fenice, nabavljen preko internetske stranice slavnoga kazališta, obratio sam se na svom mucavom talijanskom, još slabijem nego njemačkom, ali boljem nego engleskom, sve što sam znao naučio sam u šesnaestoj godini kad sam od kuće pobjegao u Italiju, a kasnije “mio poco poco italiano” nije daleko odmakao. ”Boungiorno, io juornalista da Zagabria, Croacia, prego piccolo aljuto, dove livorare signora Ludmila, pa maestrovo prezime…”. Pa zatim “prego sua adresa in Venecia. Io scribere…”, pa sam zastao mumljajući u sebi, “ o mio Dio, come se dici”, s druge strane je došlo “Tekst.” “Si tekst” i tako mi je muški glas s druge strane Jadranske obale, otkrio da je porijeklom Slovenac iz Sežane, navede Rio Panteleone blizu Ponte San Panteleone, odmah uz calle… Što je calle već sam pisao, rio se nazivaju manji kanali, uz  Canalle grande i Canalle della Guidecca u ribi i oko nje svega još nekoliko kanala se pišu i nazivaju kanalima, u gradu na kanalima svi ostali vodeni prolazi su rio kao što se jedan jedini trg i to onaj San Marco piše piazza, svi ostali trgovi su campo.

Pošto sam dobio adresu spremajući se za put malo sam se raspitivao kod suradnika pokojnog maestra u Zagrebu, jednom sam čak i pisao o njegovom gostovanju u Međugorju 1993. u vrijeme rata u BiH. Sjećam se da mi je organizator toga gostovanja s pokojnim maestrom tu gažu dogovorio vrlo jednostavno samo ga je pitao hoće li doći malo “mahati i njima?” Nazvao sam toga organizatora iz Međugorja, a on me još davno, ljubazno kao brata, zamolio da ga medijski i nikako nikada “ne primječujem”, odnosno ne imenujem, no on o maestrovoj udovici nije znao ništa jer maestro u to vrijeme s njom nije bio oženjen, vjenčali su se petnaestak godina kasnije. Raspitivao sam se i kod Igora, kolumnista o klasičnoj i jazz glazbi na mome portalu, ali ni od njega nisam ništa doznao osim da je udaja za našega svjetski poznatog dirigenta rođenog u Zagrebu Ludmilin najveći glazbeni uspjeh.

Nekoliko dana pošto doznah adresu maestrove operne udovice u Veneciji, kupih kartu za autobus do Trsta, a od Trsta vlakom pristigoh do venecijanskog kolodvora Santa Lucia. Nažalost vlaka od Zagreba do Venecije više godinama nema, od 2011. kad je ukinut noćni vlak iz Venecije preko Ljubljane i Zagreba do Budimpešte, a nekada dok je slavni Orient Express spajao Veneciju sa Zagrebom neki su pisali da je ono što se vidi kroz prozor vagona, posebice od Ljubljane do Venecije najljepši pogled iz vlaka u Europi. S autom mi se nije išlo ne samo zbog skupog parkiranja, sjećam se kada sam jednom s bratom bio u Veneciji da je parkiranje za jedno poslijepodne platio oko pedeset maraka, nego sam htio biti opušteniji, nije ovo bio put sa sigurnim ishodom. Tko zna što može biti, Italija je puna lopova, nije mi bila potrebna još jedna briga i račun za parkiranje po danu još skuplji od smještaja u jeftinijem hotelu.

Kolodvorska zgrada u Veneciji je slična kao u mnogim većim gradovima Europe, na Santa Croceu je sagrađena još sredinom pretprošlog 19. stoljeća, otada je više puta obnavljana, jednako kao slični objekti širom Europe, od ostalih je razlikuje ono što vas očekuje kada prođete kroz glavna kolodvorska vrata. Ne znam gdje je to osim u Veneciji kad iskoračite iz kolodvorske zgrade tako blizu more, odnosno kanal i to onaj najveći u obliku slova S. Kao i ispred pročelja ostalih kolodvora u većim gradovima tu je odmah javni prijevoz, a u Veneciji to znači lijevo vaporeti, a desno woter taxi. Krenuo sam prema manjem splavu uz kolodvorsko pristanište. Na ramenu sam imao sivi ruksak s logom naše banke i po dolasku u Veneciju kupljeni primjerak lokalnog Il Gazzettina. Između trupaca zabijenim u more, ukrašenim spiralnom crvenom trakom kao na šećerlamama, čekala su dva glisera. U posljednjem mom pismu, odgovoru Jackie Brown pozivao sam je da se vozimo tim smeđim gliserima iz James Bonda. Pisao sam kako su mi privlačniji od gondola. Obadva što su tada čekali ispred Santa Lucije bili su isti modeli klasične Riva ploveće limuzine od mahagonija proizvedenih u škveru na jezeru Como. Slavi Riva glisera s mahagonijem dali su brojni filmovi, Rivu su vozili ili su u njoj po Laguni i kanalima bježali: James Bond, Belmondo, Indiana Jones, Angelina Jolie, Johonny Deep, Tom Henks kao profesor Langon u “Infernu” po Denu Brownu… Uz brojne filmove slavi Rive jednako su doprinjeli slavni glumci i glumice i privatno posjednici tih glisera kao Brižitka. Manju Rivu, ali kopiju proizvedenu u Pančevu, imao je i drug Tito za vožnje na Brijunima. Eto po ovome dolasku u Veneciju ispunih si  staru želju, pa zaplovih Rivom po venecijanskim kanalima i prolazima. Prije nego što stupih na ljuljajuće plovilo pogledah jasno postavljen cjenik. Vožnja za jednu do četiri osobe koštala je 139 eura. Dosta više od očekivanoga. Venecijanski taksista je bio čovjek neku godinu stariji od mene, nosio je mornarsku majicu i tamne crne naočale s željeznim armanijevom značkom na krilcetu. Kad je upalio motor sjetio sam se pokojnog kuma Marija i njegove crvene corvette iz 1976., jednom kad je upalio corvettu upitao me na što me podsjeća zvuk motora? Sav ozaren dao mi je odgovor na svoje pitanje: “Na jahtu”, dao je gas dok je smijehom pokazivao kako uživa u zvuku motora svoje crvene malo je kazati ljubimice. Stvarno je slavna Riva zvučala kao tek upaljena shevrolet corvetta, odnosno corvetta kao Riva. Pitao sam mornara u mornarskoj majici je li makina GM? “No lambrughini vu dodici”, podviknuo je mornar što je značilo v12.  Još mi je nešto izgovorio, što nisam razumio.

Zatražio sam da me taxi gliserom odbaci do Rija San Pantaleone, Srbi bi rekli do kanalčeta svetog Pantelije. Pokazah na blokiću izvađenom iz torbice zapisanu adresu i nisam sjeo nego ostadoh stajati ispred kabine držeći se za ručku na kabini. Kad je mornar u plovilo ubacio konopac, dao gas i zaplovio Velikim kanalom osjećao sam se kao neki admiral na komnadnom mostu pošao u osvajanje Venecije.

Riva limuzina, čarolija plovidbe gliserom po Veneciji i vjetrić u kosi u meni probudiše hormone sreće. Pokušao sam se sjetiti kada sam zadnji put bio tako sretan. Onda kada me Javorka nazvala u tramvaju na Trešnjevci ili dan nakon ševe s Tonkom na Koranskom slapu. Za plovidbu Venecijom imao sam i pripremljenu pljoskicu s ugraviranom etiketom đekija, a napunjenu lozom.

Plovidba nije trajala dugo, a ispod Rialta, meni najpoznatije znamenitosti na Velikom kanalu nismo plovili. Prije ulaska u željeni Rio svetog Pantelije mornar je smanjio brzinu i prvo smo skrenuli u jedan uži kanal, pa smo se polako provukli ispod mosta na ulazu u još uži Rio svetog Pantelije ne mnogo širi od glisera. Nedugo poslije mosta iznad toga kanala mornar je zaustavio ispred kuće s malim pristaništem. Erica Jong je pisala da oni s tim manjim pristaništima za plovila ispred kuća teško mogu biti siromašni. Dva puta taksisti ponovih: “Aspeta, aspeta”, prije iskoraka iz glisera i stiskanja signala za otvaranje vrata iznad pristaništa. Zvonce na vratima je imalo zvuk crkvenog zvona. Pozvonio sam dva puta prije nego što je iznutra ženski glas pitao: “Ki e?” Nisam odgovarao. Vrata su imala špijunku, otvorila mi je starija gospođa sa šarenom pregačom na povećim obješenim grudima. Onako kako govorim talijanski predstavio sam se kao novinar iz Hrvatske i zatražio sam signoru Ludmilu. Gospođa mi je odgovorila na hrvatskom s istarskim naglaskom. Očito je bila jedna od brojnih žena iz Istre koje služe po kućama Veneta i Julijske krajine. ”Signora Ludmila nije doma.” Nije mi znala odgovoriti kada će se vratiti: “A ća vam ja znam.” Ostavio sam svoju vizitku i rekao sam da ću prenoćiti u Veneciji, pa bi mi bilo drago da se vidim s gospođom Ludmilom. Žena s pregačom gledajući što piše na vizitki prozbori da signora Ludmila ne voli novinare. A na moje zašto, odgovori: “Zato ća novinari lažu”. Iste riječi sam toliko puta čuo. Mnogi nisu voljeli novinare, pa ni mnogi novinari ostale kolege, a po onome zbog čega nisu voljeli i zašto su kritizirali novinare zaključivao sam o kakvim se ljudima radilo. Priprosti, manje obrazovani svijet davao je odgovor kao ova žena što po istarski ne izgovara č kad kaže ća. Novinarstvo je jedan od onih nezahvalnih poslova u koje se svi razumiju, obično odavno ne reagiram na preopćenita, neupućena omalovažavanja novinarskog posla, ali tada sam se mašio za lokalni „Il Gazzetino“ ispod miške i gospođi pokazah novine pitajući: “Mislite li da je sve što unutra piše laž?” Žena mi odbrusi da možda nije sve, ali mnogo toga jeste. Zatraži me novine, te predamnom raširi tiskovinu i dobro upućeno otvori željenu stranu i pokaza mi fotografiju. “Evo ovdje piše da je signora jučer bila na Buranu, a bila je na Muranu.” Pogledao sam tu stranicu i fotografiju, a od onoga što sam vidio malo pristanište ispod mene potresese kao da je drugo pristanište udarilo u njega. Vrijeme je u meni naglo zakočilo da sam naglavačke proletio iz toga vremana i trenutka. Iznenda kao da nisam bio više tamo u Rio San Pantaleone jer kućnu pomoćnicu iz Istre, kao ni mornara taksistu, nisam više zamjećivao. Potpuno sam zanijemio i od svega za mene je postojala samo fotografija u novinama, a na njoj su bili jedan elegantni debeli muškarac, udovica Ludmila i dva dječaka. Dječacima u „Il Gazzettinu“ nisu zamutili lica. Ne znam jesu li za takvu objavu dobili privolu roditelja ili je otkrivanje lica djece bila pogreška, kao slovo B umjesto M, u potpisu ispod slike, ali dobro sam vidio da je onaj manji klinac bio isti Javorka, jedino nije nosio naočale.

Povratak slabijoj prisebnosti zatekao me u gliseru koji je puć, puć, pućkao polako na rikverc. Kako sam ušao u plovilo i što sam govorio, ako jesam onoj kućnoj pomoćnici ne znam, bili su to zaumni trenuci. Pri povratku sam sjedio u kabini, bliže mornaru. Kod mostića ispod kojeg smo maloprije prošli ploveći normalno prema naprijed mornar mi je rekao da tu mogu izaći i nastaviti pješice. Zapravo izgovorio je on meni još toga, možda mi je tražio i da mu platim čekanje i povratnu plovidbu, ali ostao sam nijem, nisam reagirao, shvatio je da se nešto samnom značajno dogodilo, donijelo promjenu, obraćao mi se s “amico”, a ja sam se još jednom zagledao u fotografiju u novinama. Naposljetku, iz glisera izađoh kod mostića preko Rija san Pantaleone. Na izlasku iz Rive na rivu kao pravi poduzetni taksista upravljač glisera mi je tutnuo svoju podsjetnicu. Pozdravio sam ga, a kada je dao gas još sam mu jednom mahnuo, na što mi je mornar mangupski uzvratio podignutim palcem.

Dobro pamtim kada su mi stizale vijesti da su mi se rodile kćeri, nikad neću zaboraviti noć kada sam postao djed, sjećam se i sretnih noćnih poziva kada mi je brat javljao da su mu se rodila djeca. Jedno po jedno, radosna noćna vijest po vijest. Dobro sam zapamtio rođaka Ivicu kada mi je u Petrovoj ispod rodilišta kad mu se rodio prvi sin vikao: “Ajmo na piće, idemo pit’!” Onoga trenutka kad sam vidio dječakovo lice u novinama za mene je Karel bio rođen, sve prije toga bilo je blaženo stanje. Bože kako je pljunuti Javorka, imao je široke trokutaste vilice kao ona, isto visoko čelo, crnu uredno začešljanu kosicu. Imao je onaj njen pogled kao onda kada sam je prvi put ugledao ispred kantine pošto sam se tek zaposlio u banci. Ne znam jesam li prolupao, ali dječačić na fotografiji u novinama, pljunuti mater, kao da mi se jednako dobroćudno nasmijao kao i Javorka kada sam je prvi put sreo. Kao ona proteklih godina, tako se sada dječačić odmah uselio u mene.

I eto tako već sam drugi dan u Veneciji. Sobu u hotelu Panda, u kvartu San Marco, još nisam otkazao, jutros sam unaprijed platio za još jednu noć. Signora Ludmila me nije nazvala. Dok sam ispijao grappe ispod Rialta uz Veliki kanal razmišljao sam što napraviti. Otići još jednom i pozvoniti ponovno na ona vrata u Rio san Pantaleone bila je jedna od opcija. A onda sam se ponovno dohvatio „Il Gazzettina“ kupljenog po dolasku na venecijanski kolodvor. I zapravo sam po prvi put počeo čitati što piše ispod slike na kojoj sam se sreo s Karelovim licem. Fotografija je zauzimala četvrtinu stranice Večernjakova formata, za razliku od većine ostalih dnevnih novina venecijanski „Il Gazzettino“ nije bio na velikom Vjesnikovu nego na Večernjakovom formatu. Tekst je imao nekih najviše dvadesetak redaka, a zajedno s fotkom zauzimao je pola stranice. Koliko razumijem talijanski po naslovu i potpisu pod sliku pisalo je o boravku slavnoga tenora u Veneciji i nekom filmu. Tenor je uslikan ispred nekog lokala na Muranu, a po riječima one služavke pogrešno je pisalo Buranu. Radilo se o tipfeleru, a slabije pismeni ako to otkriju onda drže lekcije, prave se pismeniji jer obično samo takve sitnije tiskarske pogreške mogu uočiti i napuhati. Ludmilino ime ili prezime u tekstu nije bilo navedeno, samo se spominjao taj operni pjevač, nova zvijezda, nastupa s Carrerasom, ima gaže u Metropoliten operi, La Scali, Areni u Veroni… Zašto je bio u Veneciji nisam razumio neki koncert, predstava, teatar ili datum nisu bili navedeni, samo film. Mogao sam otići do Murana ili Burana i potražiti taj restoran. Za to mi nije trebao taxi gliser, znam gdje tu malo niže od Rialta kod peskarije stanica vaporetta. Jedna od linija plovi do Murana, odnda bih tamo nekome pokazao sliku iz novina raspitujući se za lokal. No, nekako mi je to bilo preturistički. Krstarim po Laguni, motam se od ošterije do ošterije, taverne, trattorije, locande, bettole i tražim sina. No, i to je bila jedna od opcija uz još jedan odlazak i zvonjavu na vratima iznad malog pristaništa na Rio san Pantaleone. Pošto sam popio tri grappe, platio sam svaku po šest eura, plus servicio 12 posto i krenuo sam prema peskariji.

I nenadano, nedugo poslije Rialta opazih Ludmilu na Campo Della Bocerie. Stajala je uza zid Vini da Pinto i pričala je s nekom ženom. Bila je okrenuta prema meni u ruci je držala ceker, očito se vraćala s obližnje peskarije i tržnice. Zaustavio sam se pored žene s kojom je pričala, meni okrentom leđima. Pošto je zbog moga dolaska prekinula razgovor s tom ženom dižući pogled prema meni ljubazno sam pozdravio: “Bongiorno signora Ludmila”. Odzdrav je progutala i na talijanskom uzvrati “Prego?”, žmirkajući u mene dosta zainteresirano svojim zelenkastim očima. Onako kao kad još ne znate s kim imate posla ni zašto vam je netko prišao. “Ja sam tata od Karela”.

Na talijanskom, naravno daleko boljem od moga, nekoliko rečenica izgovorila je ženi s kojom je zatekoh. Odvojila se od sugovornice i pored mene kao da me nema krenula je u pravcu moga dolaska. Pošao sam za njom hvatajući je za mišku: “Stanite da razgovaramo”. Zastajući otresla se i pogledala me oštro i drsko što je bio znak da je odmah pustim. Pustio sam je lijepo moleći baš tim riječima: “Gospođo lijepo molim, postoji velika mogućnost da sam stvarni otac malog Karela. Ozbiljan sam čovjek, drugi dan sam u Veneciji. Došao sam zbog sina. Već sam bio kod vas…”

Prosiktala je da ne razumije što želim od nje? “Hoću vidjeti sina”. “To je moje dijete”, postala je još drskija namjeravajući proći dalje. “Nemam namjeru osporavati vaša prava, ali vi niste otac. Vi ste možda dobra majka umjesto majke, ali dječak treba i oca”. Zastala je i prema meni se okrečući i dalje prilično gnjevno. Onda je među nama nastao tajac kakav kasnije u sjećanju potraje mnogo dulje.

Bucmasto lice dopadljivih crta je bilo usmjereno prema meni, sjevalo je sumnjama i ispitivanjem, iz pogleda mogao sam pročitati pitanje “koga ti zajebavaš?” Punije žene obično imaju lijepe glave. Ovo je bila njegovana žena, znala se nositi s oblinama i kilogramima, čak i osoba kao ja, a meni su naglašene sklonosti prema zdravom životu i neprestane priče o skidanju kilograma, svojevrsna mentalna bolest, u sebi sam primjetio i pozdravio njenu posvećenost kontroli kilaže naravno onoliko koliko je mogla obzirom na genetske predispozicije. U izgovoru hrvatskih riječi Ludmila je imala pjevno češko po našoj fonostilistici pogrešno iskakanje po slogovima. Sintatički rečenica joj je bila solidna, za Čehinju hrvatski je govorila dobro, otprilike onako kako govore izvorni slavenski govornici odavno u vezi s našijencima. Pozvao sam je na “un caffe”, baš sam tako rekao. Nikad talijanski nisam dobro naučio, ali sam bio sklon brzo u Italiji ne samo u izgovor ubacivati lako pamtljive pojmove i fraze, nego bih nakon par dana u Italiji na talijanskom poćeo i sanjati. “Birra fresca, fresca, sempre milla lire”, svojedobno pivo u limenkama po pješčanim plažama u Riminiju nisam samo prodavao nego do danas tu rečenicu nisam prestao ponekad u snu izvikivati. “Ono o čemu bih s vama razgovarao nije tema za usputni susret na ulici”. “Nemam je s vama što razgovarati”, izbacila je u stilu moga šefa Vojka iz pisarnice, pa kao neposlušni pas na uzici povukla je dalje prema kamenim stubama Rialta. Za Čehe kažu da su najpitomiji narod na svijetu, ali ova udovica našega proslavljenoga maestra pokazivala je kako ne treba vjerovati predrasudama. Iskazivala je ljutinu i odrješitost karakterističniju za naše krajeve. Samo je nedostajalo da me opsuje ili još pljune prema meni i tako se pokaže više našom negoli Čehinjom. Ponovno sam je uhvatio za nadlakticu: “Čekaj ženo je si li ti umjetnica, je si li ti završila fakultet, je li ti predstavljaš kulturu?” Na te riječi koraci joj izgubiše silovitu usmjerenost prema udaljavanju od mene i zastadoše, a ja sam nastavio s pitanjima “Ne običnu nego opernu kulturu, jesi li ti neka naša divljakuša ili dama, operna diva?” Na moja pitanja nije ništa odgovarala, ali zastade i tako je duboko uzdahnula da sam mislio da će vrisnuti i to ne onako obično ženski nego operno. Tako je rastvorila usne da sam očekivao da ću nakon uzdisaja čuti operni visoki C od kojega pucaju čaše. Ali kako je duboko uzdahnula tako je umjesto vriska uslijedio samo dramatično glasni duboki izdisaj. “Što ako sam ja stvarno otac? Pa ne mogu se malog samo tako odreći”, na te moje riječi pogledala me nekako operno tragično. Nikada nisam gledao ni jednu cijelu operu, na TV, radiju ili uživo na pozornici, svi moji susreti s operom bili su inserti iz filmova ili dok na televiziji ne bih prebacio drugi kanal ili postaju, ali tada pored Rialta shvatio sam zašto su mi operne arije mahom zvučale tegobno, čuo sam i za komične opere, ali meni su samo ganga i rera zvučale tragičnije od opere. Opera je naravno svećanija tuga i sada u razgovoru s Ludmilom zaključivao sam kako operne pjevače operno prenemaganje toliko umori da to mora tužno zvučati. Ova žena mi je iskazala neku bezglasnu tugu, u sebi je duboko vrisnula, ali suzdržala se i umorno gledajući u mene čekala je što ću još progovoriti.  “Dajte da sjednemo i razgovaramo, nisam čovjek koji od svakog problema napravi još veći problem”, bježao sam od osobine tako karakteristične za naše ljude.

Signora Ludmila mi je uzvrati još umornijim pogledom tiho se opravdavajući kako zaista više nema vremena. “Imam dogovoreni obavezi”. Odjednom je malo iskočila iz hrvatskih padeža. “Gospođo Ljudmila…” “Ja sam Ludmila, a ne Ljudmila”, ispravila me.

Predložio sam da se možemo naći poslije toga i sagledati kako jedno drugom možemo pomoći. Dodao sam kako sam i sutra u Veneciji. Prekosutra je bio ponedjeljak kad bih se trebao biti na poslu u Zagrebu, a ona je predložila da se nađemo baš u ponedjeljak. Tada sam joj zakukao da se u ponedjeljak moram nacrtati u banci. Za jedan dan nikada ne prave problem, ali nikad se ne zna što bi od toga mogao zakomplicirati šef pisarnice Vojko.

Onda Ludmila prozbori kako ima ideju. Predloži mi svoju prijateljicu odvjetnicu iz Zagreba. “Ona sve zna, njoj možete sve reći, ona će meni prenijeti”. Tako nešto nisam očekivao, pa na Ludmilinu ponudu ostadoh bez reakcije. “Sutra se možete s njom sastati. To je isto kao da se sastajete samnom”. Oklijevajući u sebi, ipak upitah  kako se zove? Nije izgovorila neko ime ili prezime, samo je potvrdila da će advokatica predstavljati nju Ludmilu. “Pa ako ne može drugačije”, promrmljao sam onako više za sebe. “A gdje bi se sastali?” Prijedlog mjesta susreta je prepustila meni.

Tada sam se našao u nedoumici, Veneciju nisam poznavao na taj način da bih mogao tako brzo predložiti neku adresu ili ugostiteljski objekt, onda sam se sjetio da u zadnjem džepu imam podsjetnicu restorana s kaminom, gdje sam zadnji put s mojim Anđelkom ručao kad smo bili na jednodnevnom izletu na kranevalu. Izvadio sam vizitku i pročitao sam što piše. Mjesto se zvalo “Poste vecie” tu blizu na San Polo. Ludmila je klimnula glavom, znala je za to mjesto. “Sutra u dva budite tamo advokatica će doći”, prozborila je i odmah se odmakla od mene uspinjući se prema uvijek otvorenim prozorima Rialta, izrezima u zidu, kao gore kod mene pored stepenica za potkrovlje. A ja ostah nepomično zamišljen gledati za njom. Guzovi su joj se utegnuto lagano naizmjenice uspinjali i spuštali, jedan pa drugi, bili su kao krajevi poveće makete gondole u izlozima dućana, gondole na solarnu energiju koja se može zibati gore-dolje simulirajući plovidbu na valovima. T