FADO RONALDA I FLAMENCO FURIJE

Ronaldo je na lopti. Njegova distanca, od milja. Osamnaest metara. Kredom, Talijan Rocchi, potisnut’ zid Furije. Čekanje. Presuda. Izvršitelj je miran. Ronaldo. Špricer.Led.I – udarac, desnom, prek’ zida, uz samu motku, raljuz. 3.3. Rekao bih, zasluženo. Zahvaljujuć, i ovakvom genijalcu. Tri komada!Sva tri-za Portugal. Kad – njega- imaš, mislim na Ronalda, ne treba ti nitko. On je, sam za sebe, pobjednik. Ovog, puta – spasitelj. I, opet, moja vizija. Taj sam. Osamdeset godina nogometanja. S tempom, balkom. Gledanja. Ovu loptu bi, moj Zagrepčanec, Zvonko Monsider, Concordijaš i dinamovac, ne obranil, ne. Vlovil. Uklještio

Samo za portal Tjedno SP u Rusiji prati: Zvonimir Magdić

Ja mislim da moj dragi frend, Justo (Fontaine), ne spava mirno. Ronaldo je ‘tricom’, iako nije u košarci, pokucao, na samom početku ruso-mundiala, na vrata njegove – trinaestice. A ta, ima dugu, sijedu bradu. Dva života. Francuz je, u Švedskoj ’58, zabio 13 golova! Zaradio, nagradom,  lovačku pušku, iz koje nije ispalio niti jednog metaka, a kamo li, ubio kakvu šljuku. A sada, 2018., od treće minute Portugalaca i Španjolaca, u Soči, CR 7, odsklizao je, stao u onaj mirno, raširenih nogu, i najavio rat. Svima. Zabio je, guštom jedanaesterac, kojeg je sam izborio! 1:0. Luzitanci su, štartali, uvjerljivo. S fadom. Sjećam se svog prvog, u Portu, u podnožju željeznog mosta, kojeg je napravio ing Eiffel (toranj u Parizu!, op.a.), u lokalu ‘Gallo’. Opijen sam tom glazbom,  još i danas. Koji je to trans. Nosi, nosi… miljama preko sinjih mora. Konkvista. Obično, bez povratka. Sjećanja. Domaja. Draga. Nikad više. Novi svijet. Amerika.

Druzjah, ovo je mundial

Ali, Fernando Hierro, novi izbornik Španjolaca, koji je pao s neba, ostavkom Lopeteguia, zapljeskao je svom šefu, a on je samo jedan, veteran, klasa, Barcelonac, na kraju vlastite priče, Iniesti. Stari je poveo, mirno, loptajući se, poput našeg Luke Modrića, širinom pregleda, Furiju, u kontru. Ubrzo lutnja fada je umukla, sad je novi ritam: strastveniji, ljubavniji, žešći, pun potpetica, vitkih plesača i plesačica, pa, jednog andalužanskog Ronda, tu, u svoj širini i dužini ruskaje mat. Flamenco. Imperio Argentina. I, Bunuel. Lopta je u nogama Hispanaca. Tečna. Otvorena, točna. Puna trokuta, prilaza, odlaza. U nedogled. Mislim u sebi, to hoću od mojih hrvatskih Vatrenajka. Baile. Ples. Tok, bez kraja i konca. I, ne samo to.1:1 Diega Coste. Taj macho dribla, hrabro i čudesno, susjede, ovog puta, u crvenom, na sve moguće način i, onda, nisko, pogađa. Nova je slika, na velikoj pozornici. Druzjah,  ovo je Mundial. Tak’ se to dela, na najvećoj športskoj predstavi. Uopće. Nogomet je- sav- u uskrsnuću. Igra. I opet – igra. Pa da baš ne bude suhih grla, malčec i rio Pinto. Črnjak. 1:2! Opet, pogađa Diego Costa. Uletom, u  ‘ finfer.’ Aber – rekli bi Nijemci, ili još bolje, moji davni purgeri, Ronaldo. Top,  s dvadesetak, točno, u golmana. A,  portero je,  kako vele na Iberiji, De Gea. Ima ime, ima prezime. Čudo – kažu. Nu,  ovog puta, lopta mu izmiče, između nogu! Nemoguće. Gol. Poravnanje. 2:2. I, suzdržani ritam Španjolaca. Sjetio sam se hrvatskog vratara, Gradjanskog,  Franje Glasera. Najboljeg, našeg. U mojoj viziji branjenja, i čitavog svijeta, čak, tvrdim, svih vremena Francek, tu loptu, odbija nogom! Tu nema prigiba. To je kasno. Noga i – šus. Koliko sam puta, to i sam, vidio. I –naučio.

Ronaldo spasitelj

Idemo dalše! Igra je u punom cvatu, ranog ljeta.Ovo je mjesec ljiljana. Antunovo. I, već  je upisana, ljepotica. Prva, sigurno. Može li to i sam Brazil, koji je na kladionicama, do samih bijelih, okupanih suncem, oblaka. Ovo je akademija. Uzor. Mnogi su ga – nogoš – zatucali o hladnu zemlju. I tamno zeleni travnjak, pun klorofila. A, gle, s Iberije, stare su, dobre  melodije, ispunile jedno predvečerje. Vratile vjeru u – nogomet. Bravo! I, onda, a to mu je trebalo – pljuska. I, pljesak. 2:3, Furije! Nacho. Izdaleka, nakon cirkulacije lopte bez kraja (Pedroto), jedna golštanga, pa druga – i smrknuti Rui Patricio. Minute lete. Hierro, pun pokreta i poleta, sretan. Ne krije osmijeh. Ovo je njegova večer. Ustoličenje, ravno onom, rimskih careva. Doma se, sigurno, vrti vol na ražnju. Još, tri minute. Klupa, ovog puta u bijelom – popust Portugalcima-već je na nogama. A, onda, frajštos. Slobodnjak. Na rubu kaznenog prostora. Čak, malo vani. Počinje, vidi se i čuje to-zebnja. Lica suopustjela. Osivjela. Znaju:oluja. Pijavica. Ronaldo je na lopti. Njegova distanca, od milja. Osamnaest metara. Kredom, Talijan Rocchi, potisnut’ zid Furije. Čekanje. Presuda. Izvršitelj je miran. Ronaldo. Špricer.Led.I – udarac, desnom, prek’ zida, uz samu motku, raljuz. 3.3. Rekao bih, zasluženo. Zahvaljujuć, i ovakvom genijalcu. Tri komada! Sva tri-za Portugal. Kad – njega- imaš, mislim na Ronalda, ne treba ti nitko. On je, sam za sebe, pobjednik. Ovog, puta – spasitelj. I, opet, moja vizija. Taj sam. Osamdeset godina nogometanja. S tempom, balkom. Gledanja. Ovu loptu bi, moj Zagrepčanec, Zvonko Monsider, Concordijaš i dinamovac, ne obranil, ne. Vlovil. Uklještio. Bio je specijalist, za rašlje. Sjećam se jedne tekme, Zagreba i Beograda, u Kranjčevićevoj, 5:0 Zagreba. Jedina vele-prilika ‘onih od tam’: Mitić. S osam metara, iz zaokreta (tko pozna nogomet zna, kaj to znači), u te, iste Ronaldove furija – rašlje. Lopta se ne vidi. Sijev. A, Zvonko ju ima. U rukama. Čudo. No, u svakom slučaju nagledal sam se nogometa, iz Sočija. Pa, mislim za čitavo  – svjetsko. Može li se više? Ne! Čisto – da budem govoreni Čajkovski – Labuđe jezero. S Ronaldom, kao Njurejevom. Spasiba. Kakav užitak! Kakva milost. I, sreća. Toliko. Minute lete, a ipak, štopaju svaki tren. Svih  svojih sedam čuda!

Bio je  to, usput, silni petak, nogometa. Njegova fešta. Urugvajci su izvukli živu glavu. U zadnjim sekundama. Glavom  braniča Gimeneza. Jer,  oni pravi ‘šiceri’, imali su  težak dan. Posebice, Suarez. Barcelonin i Messijev su-čovjek. Cavani je imao jednu golštangu. Sve drugo i nije, išlo. A, Egipćani imaju, na klupi, cijelu igru, svog ‘faraona’, Salaha. Grize usne, ćeše bradu. I, na kraju – suze. Iran je dobio Marokance, čudom, autogolom, odlazećim vlakom, u izlazećim sekundama. Azizi ja tužno – autogolom – zaključio radost Bajrama. Mala suerte. Loš dan. Idem u bivši Konigsberg; Hrvati. Vatreni. Dalić. Modrić… I – Nigerijci. Vele, brži od jelena. Vatreni, pozor, pozor! T