Dokle će se hrvatska javnost uznemiravati komemoracijama i parastosima?
Napisao: Josip Frković
Fotografija: www.zadarski.hr
Dokle će srpska nacionalna manjina – točnije njen militantni SDSS i SNV Milorada Pupovca, uz potporu SDP-a i kukurikajuće vlasti – komemoracijama i parastosima uznemirivati hrvatsku javnost, a pripadnike većinskoga naroda 74 godine iza tragičnih događaja i tri stasale generacije Hrvata neprestance optuživati za navodni fašizam. Dakle, ne samo onaj iz Drugoga svjetskoga rata, negoli i navodni današnji, onaj što ga je iza „lijepih kapa partizanskih u Srbu“ u vidu izmišljene „prikrivene ustaške zmije“ izraelskoj i svjetskoj javnosti želio krajnje lažno identificirati Ivo Josipović. Ova i slična pitanja nerijetko si od 2010. i zlokobnoga Srba postavlja većina hrvatskih građana, jer se u toj krajnje perfidnoj raboti velikosrpskih ratnih gubitnika četništvo i komunistička fašistička partizanija nastoje javnosti prikazati kao antifašizam. Štoviše, kao obrana od obnove ustaštva i fašizma u demokratskoj Hrvatskoj. Ove godine, da podsjetimo, serija tzv. antifašističkih inscenacija i „srpskih žrtava s više stotica i nula“ otpočela je kod Šaranove prazne jame u podvelebitskom Jadovnu, o kojoj brine društvo amaterskoga povjesničara Dušana Bastašića iz Banje Luke, nastavila se u Abezu, Banskom Grabovcu i Srbu. Kad je riječ o Banovini, svečanost boraca NOR-a i komemoracija žrtvama iz 1941. u Banskom Grabovcu – kako je uz poziv na zajednički ručak najavljivao veliki crveni plakat – održan je minule subote bez Milorada Pupovca i pod pokroviteljstvom SDP-ova predsjednika Hrvatskoga sabora Josipa Leke. Njegova se izaslanica, zastupnica i stranačka drugarica Ivana Posavec Krivec u govoru poslužila izlizanim jugoslavenskim i komunističkim ispraznim frazama i floskulama.
Hrvati časni antifašisti
„Partizani su pokazali da u borbi protiv zla rata i okupatora nije presudna snaga oružja , nego želja za dostojanstvom, mirom, slobodom i pravednošću…“, ustvrdila je deklarirana antifašistkinja i povjesničarka. Dodala je kako ima nešto više spoznaja o tome kako se iščitava pobjednička strana, a u Domovinskom ratu i stvaranju danas neovisne i demokratske Hrvatske borili su se i nekadašnji sudionici partizanskoga pokreta i NOB-a. Nije, doduše, spomenula omiljenu podvalu samozvanih antifašista kako su komunisti partizani utemeljili i današnju hrvatsku državu, ali ni to da o najznačajnijem udjelu Hrvatske u NOP-u i hvale vrijednu hrvatskom antifašizmu najrječitije kazuju samo povijesne činjenice. Naime, da su na tlu Hrvatske osnovane 52 brigade, 17 divizija i pet od ukupno jedanaest korpusa, u kojima se borilo 250.000 hrvatskih državljana. Istodobno, mnogo partizanskih jedinica od 1944. sačinjavali su raniji četnici koji su kokarde zamijenili crvenim petokrakim zvijezdama. I mada je crveno znamenje sedam desetljeća iza završetka Drugog svjetskoga rata u zapadnom svijetu samorazumljivo nepoželjan ili čak zabranjen simbol totalitarizma, petokraka se zvijezda, doduše uz nacionalni hrvatski grb, i danas nalazi na spomeniku, odnosno pozornici Banskoga Grabovca. I dok u Srbiji četništvo i njegov đeneral Draža, simboli svega nečasnoga, neljudskog i fašističkoga, doživljavaju rehabilitaciju, u europskoj Hrvatskoj se svako isticanje ustaških simbola podvrgava policijskom i sudskom progonu. I dok parlamentarna vijećnica Ivana Posavec Krivec u svom subotnjem istupu spominje borbu za slobodu i pravednost, spomenimo još jednom stvarne povijesne činjenice o Banskom Grabovcu 24. i 25. srpnju 1941. Ni u kom slučaju velikosrpske krivotvorine što ih neopravdano nazivaju prvom partizanskom oružanom akcijom na Banovini protiv režima NDH.
Brutalna odmazda ustaša
Jer, vlahovićki je Vasilj Gaćeša bio šumski hajduk s činom kraljevskoga pričuvnoga podnarednika, jedan od stotina tisuća razbojnika koji su puna dva desetljeća trajanja i prilikom raspada prve velikosrpske Jugoslavije – bez ikakve kaznene odgovornosti – ubijali, pljačkali i palili kuće Hrvata katolika, muslimana i drugih nesrba. Gaćeša je, jednako kao i sudrug mu i sumještanin iz Vlahovića Nikola Demonja, bio četnik i zločinac. Još četvrte godine Drugog svjetskoga rata, međutim, Vasilj Gaćeša proglašen je narodnim herojem. Prema tome, nije se radilo o prvoj partizanskoj i ustaničkoj akciji, negoli o četničkom zločinačkom protuhrvatskom napadu i ubojstvu nesrba. Banski Grabovac Vasilj je Gaćeša, zajedno s 20 Srba Luščana, Šušnjara i Vlahovića, napao 24. srpnja 1941., netom iza poziva KPH iz Abeza na ustanak. Tom prilikom, Gaćešini su četnici zarobili jedine Hrvate, općinskoga bilježnika Dragutina Šipraka i predstojnika željezničke postaje Leopolda Lukanca, oduzevši osam pušaka. Ispred obiteljske kuće talijanskoga opekara izveli su Srbi i ubili Domenica Cimbarija i sina mu, dok je trojicu zarobljenika usmrtio osobno Nikola Demonja. Od ručnih bombi rane su zadobili nadglednik pruge Ivan Maraković i radnik Đuro Malović. Kasniji politički komesar Ranko Mitić svjedočio je kako je Demonja pitao vojvodu tko će odgovarati za mrtve, na što mu je ovaj odgovorio da je on taj. I dok se napad iz mržnje na Hrvate i Talijane, koji su u Grabovcu – istina na željeznicama NDH bili zaposlenici i plaćeni za svoj posao – može ocijeniti terorizmom, nitko normalan ne može tvrditi da je kasnije nepotrebno, masovno i osvetničko ubojstvo 1.250 seljaka od strane ustaškoga poretka bilo opravdano.
Obilježiti i masovna stratišta Hrvata
Okrutnijih i još težih zločina bilo je i za Domovinskoga rata, u kojima su prednjačili četnički agresori na Republiku Hrvatsku, bradati i izbrijani pripadnici „JNA“, arkanovci, šešeljevci, vasiljkovići i drugi. Uz veliku i prešutnu povijesnu krivotvorinu, obilježavanje obljetnice stradanja banovinskih seljaka nastavljeno je iza Domovinskoga rata 2006. godine. Da odavanje počasti ratnim žrtvama bude upečatljivije, 2011. tadašnji je predsjednik RH Ivo Josipović svojim izaslanikom imenovao je generala Dragu Lovrića, koji je vijenac polagao uz vojne počasti. Na kraju, umjesno je upitati hoće li se praksa gubitničkih velikosrpskih provokacija hrvatskom narodu, te prikazivanje četničkih divljanja antifašizmom, nastaviti i iza parlamentarnih izbora. Preduvjet je tome, sigurni smo, silazak s vlasti jalove i komunistički nastrojene vlasti kukurikavaca. Srpskoj će manjini, koja u svakoj prilici traži odavanje pijeteta svim ratnim žrtvama, preostati da kao i deseci drugih manjinskih zajednica i počinitelji ratnih partizanskih zločina priznaju i osude zločine svojih sunarodnjaka, te da odaju pijetet i hrvatskim žrtvama na ovim prostorima. Kad je riječ o Banovini, na većinskim je Hrvatima da trajno obilježe mjesta stradanja u Brezovici, šumi Jeliku u Banskom Grabovcu, Capraškoj šumi ili pak Čemernici. Bez podvala o isključivoj ratnoj krivnji ili čak nepostojećoj genocidnosti Hrvata. U prilog takvoj obostranoj politici postupnoga pomirenja Hrvata sa srpskim poratnim povratnicima, ovih je dana autoru teksta govorio novoizabrani predsjednik Gradskoga vijeća srpske nacionalne manjine u Petrinji Branko Prošić. Taj se gospodin još 28. rujna 1990., netom iza kninske balvanije, slučajno našao u razjarenoj velikosrpskoj masi koja se htjela domoći oružja Policijske postaje u Kolodvorskoj. Od fizičkoga maltretiranja ili pak težih ranjavanja spasio je Branko Prošić veći broj hrvatskih medijskih izvjestitelja. O njegovu konstruktivnom političkom djelovanju među hrvatskim i srpskim povratnicima u razorenu Petrinju, čulo se i dosad mnogo dobra. Vjerojatno će to, uza skorašnji nadnevak slobode i pobjedonosne „Oluje“, zamijetiti i članovi nevladinih civilnih asocijacija.T
1 Comment so far
Uskoči u raspravuNema komentara!
Počnite s raspravom.