KORUGA:  MILKO KALEMEN  JE PRAUNUK WALTA WHITMENA

KORUGA:  MILKO KALEMEN  JE PRAUNUK WALTA WHITMENA

24. travnja, 2024.

 

Piše: Igor Koruga

Nema sumnje da je dirigent i skladatelj Milko Kelemen (1924-2018) pridobio slušatelje, glazbenike, skladatelje i publiciste diljem svijeta, ponajprije sa svojim kontinuiranim, metodičkim djelovanjem na području nove glazbe, naprednog modernizma, pedagogije i promocije. U isto je vrijeme, i sebi i drugima, nametao obvezu razmišljanja, raščlanjivanja i zaključivanja o vlastitoj umjetnosti koju je većim dijelom bilo jednostavnije intuitivno prihvatiti, nego dubinski protumačiti. Baš zato, zbog svog nepredvidljivog rukopisa, a samim time i nepripadanja bilo kojoj konzistentnoj školi, pravcu, ili smjernici zatvorenog sustava, Kelemena je, osim sjene genija, pratila i sjena luđaka koju su mu prišivali brojni skučeni, konzervativni, preopterećeni umovi. Djelomično ohrabren takvim reakcijama Kelemen je uvijek išao dalje, često i od suvremenika, prekretničkih struja, pa čak i od folklora, odnosno nacionalnih glazbenih obilježja prema kojima, načelno, nije bio ravnodušan. Utemeljio je čuveni Muzički biennale Zagreb, 1961. godine, a potom, sa sedamdeset godina, 1994. godine, na prijedlog humanitarke, novinarke i radijske voditeljice Jadranke Srdoč, i Dane Milka Kelemena, novi festival kojim je želio „u glazbenom smislu deprovincijalizirati publiku u odnosu na europske sredine“. Predavao je, skladao i učio po cijelome svijetu, a sebe je prvenstveno smatrao čovjekom rođenim 1924. godine, podjednako bjelcem i crncem, Francuzom i Englezom, psom i štakorom, kamenom i cvijetom, domoljubom, ali ne i nacionalistom, vjerojatno i kompozitorom.

Šipušev odabir

Upravo tim riječima predstavio se i na videovrpci koju su priredile Petra Pavić i Dina Puhovski za autorski koncert u povodu 100. godišnjice njegova rođenja u Malom Lisinskom, u ponedjeljak 22. travnja od 20 sati u okviru ciklusa Hrvatskog društva skladatelja i Cantus ansambla. Biografski kratkometražni uradak sadržavao je, osim povijesnih odlomaka sa Stravinskim, Matačićem, Šulekom i inima, sažete, dirljive i posve otvorene dojmove kompetentnih Kelemenovih suradnika u posljednjih pedesetak godina kao što su, primjerice, muzikologinja i glazbena publicistica Erika Krpan, muzikologinja, istraživačica i urednica Seadeta Midžić, muzikologinja i spisateljica Đurđa Otržan, dirigent i skladatelj Berislav Šipuš kao i muzikolog, glazbeni teoretičar i akademik Nikša Gligo (1946-2024). Projekciju je popratio podulji pljesak, prvi uoči koncertne priredbe sastavljene od djela nastalih u razdoblju od 1959. do 1993. godine. Njih je odabrao i poredao ravnatelj Cantus ansambla Berislav Šipuš na način koji je on sam, rječju, najtočnije opisao: „Problem kod odabira programa bio je veliki broj Kelemenovih orkestralnih te glazbeno-scenskih djela, solističkih komada, dok nije bilo puno komornih skladbi za sastav poput našeg. Stoga smo se odlučili za dvije krajnosti – Konstelacije, koje su se mogle svirati i u sastavu Cantusa, a tu je bio i Radiant, za manju skupinu glazbenika koja je podsjećala na pierrot ansambl. Unutra su se našle i neke od tehnika koje je Kelemen rabio u luku od slobodne primjene dodekafonije u Konstelacijama, preko ¨čudnih¨ komornijih komada, sve do višedjelnog Radianta. Htio sam dati priliku glazbenicima koji su se iskazali u skladbama koje se dosad nisu čule kod nas, a gdje se malo ulazilo u područje glazbenog teatra i otkrivalo Kelemena kao iznimnog kreatora glazbeno-scenskih formi.“

Whitmanove Pjesme o smrti

Središnji dio večeri zauzeo je Requiem za Sarajevo, za recitatora, šest violončela i veliki bubanj, temeljen na stihovima Walta Whitmana, navodno Kelemenovog pradjeda. Pjesme o smrti bile su napisane 1993. godine, striktno za francuski ansambl 2E2M i praizvedbu dvije godine kasnije u pariškom Centre Pompidou, nakon punih sedam godina teške Kelemenove depresije, opasne operacije srca u Ženevi i petogodišnje skladateljske stanke. Prijevode su potpisali Mate Maras i Tin Ujević, a umjesto gradova poput Bostona, Philadelphije i Baltimora, spomena su bili vrjedniji Vukovar, Osijek, Dubrovnik, Zadar… Osim poetičke potke koju je vrsno iznio glumac Sreten Mokrović, skladba je obilovala gudačkim (su)zvucima, (ne)konvencionalnim sviračkim tehnikama i pristupima spretnih violončelista: Adama Chelfija, Petre Kušan, Janka Frankovića, Stina Lebara, Ive Ilakovac i Vida Krpana. U ulozi istaknutih solista predstavili su se i udaraljkaš Marko Mihajlović, u tumačenju maštovite skladbe Mobile za pregršt različitih udaraljki, te oboistica Iva Ledenko, klarinetist Daniel Martinović i fagotist Istvan Matai u izvedbi vrlo zahtjevnog Rontonda I, za puhački trio. Svatko, dakle, tko je pažljivo slušao Kelemenov (i Šipušev) glazbeni kolaž nije mogao ostati ravnodušan. Kako nadahnutim izvedbama, tako i uvjerljivošću i istinitošću Kelemenovih ideja, neskrivenih u svevremenskoj, autentičnoj glazbi koja je valjano utjecala na hrvatsku i svjetsku glazbu 20. i 21. stoljeća. T

Još nema komentara

Uskoči u raspravu

Nema komentara!

Počnite s raspravom.

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.

*

code