GLAVNE TEME PRIČA

JANKO U TOKIJU

29. travnja, 2016.

Za put u Japan imao je povratnu kartu i sto eura, za zlu ne trebalo, a eto još nije došlo takvo zlo da ih je morao razbijati. U Japan je otišao održati predavanje na jednom sveučilištu i nakon što je održao predavanje kad je sunce zašlo u zemlji izlazećeg sunca Janko je prenoćio na klupi u parku. Ne znam je li održao još koje predavanje i drugog tjedna kad je lutajući po Japanu je stigao do Tokija. Jeo je domaći špek iz Žumberka, ponio je i jegera, a i kad nije na putu Janko uza se uvijek ima bocu rakije i lagano pijucka

Napisao: Dražen Stjepandić/ priča iz još neobjavljene knjige “I Supermen je bio novinar”

Za Tokio kažu da je jedan od gradova koji nikada ne spavaju. Kad padne noć na neboderima i avenijama se samo upale svjetla koja u daljini postaju brojne svjetleće tufnice. Velegradovi imaju svoje, a ljudi svoje potrebe, pa i u gradovima koji nikad ne spavaju čovjek mora spavati. Čak i kada kao Janko u Tokiju nije imao gdje spavati.

Janko je u Japanu boravio već drugi tjedan. Krenuo je sa stotinu eura i nije imao predviđena sredstva za prenoćište. Stoga je i u Tokiju pokušao s klupom u parku. Taman kad se ispružio na klupi u parku, s torbom pod glavom, došao je japanski policijac. Ljubazno ga je zamolio da se probudi i udalji. Spavanje na klupi u parku nije bilo dozvoljeno, ali zato je dozvoljeno spavati s japanskim beskućnicima na pločniku. I policajac je Janku rekao neka se uputi prema beskućnicima i pokazao mu je gdje će ih pronaći.

Janko ga je poslušao. Uputio se do beskućnika i oni su ga lijepo primili.

-Sayonara- i japanski beskućnici su bili japanski ljubazni.

Nije im smetalo što je jedini od njih bio bijelac. Tko zna što su o tome mislili, možda im je bilo lakše. Dali su mu svoje kartone i ne samo to, nego su mu od kartona naslagali kućicu. Kao kad se kod nas igraju djeca, pa prave kuće od kartona. Janku su tako složili kućicu i tako je Janko zaspao u Tokiju koji nikad ne spava. Zaspao i naspavao se na sred pločnika na aveniji nazvanoj po velikom japanskom caru Edu-u.

Janko po svijetu putuje kao ptice selice. Nije mu potrebna velika lova da ode s kraja na kraj svijeta. Za put u Japan imao je povratnu kartu i sto eura, za zlu ne trebalo, a eto još nije došlo takvo zlo da ih je morao razbijati. U Japan je otišao održati predavanje na jednom sveučilištu i nakon što je održao predavanje kad je sunce zašlo u zemlji izlazećeg sunca Janko je prenoćio na klupi u parku. Ne znam je li održao još koje predavanje i drugog tjedna kad je lutajući po Japanu je stigao do Tokija. Jeo je domaći špek iz Žumberka, ponio je i jegera, a i kad nije na putu Janko uza se uvijek ima bocu rakije i lagano pijucka.

Zapravo najveći problem bio mu je miris koji se stvorio nakon petnaest dana boravka u zemlji izlazećeg sunca, spavanja po parkovima i u kućici od kartona na pločniku Avenije cara Edua u Tokiju, ali ni to zapravo Janko nije smatrao svojim problemom nego onih oko njega. Tako mi je to prikazao pucajući od smijeha.

I dok bi kod nekih ljudi petnaest dana nekupanja na Delekom Istoku izazvalo tko zna kakave traume, posebice kad vidiš kako ljudi zbog tebe uzdišu u zrakoplovu, kod Janka to samo izazivalo njegov preglasni smijeh. Posebno dok priča kako je nakon petnaest dana nekupanja u Japanu stigao u Beograd.

– Joj kaj sam ih potroval, svi su se samo micali od mene- pričao mi je topovski pucajući od smijeha.

– Vi ste bili u Japanu, držali ste predavanja? Dobro, dobro, prođite idite, tamo je za Zagreb…-govorili su mu carinici, policajci, kondukteri… u Beogradu.

Janko je slobodno mogao puštati tihomire, a da se ne osjeti razlika. Zapravo nalazio se u jednom konstatnom tihomiru koji je kao neki nevidljivi, a hiperosmični oblak stalno išao za njim. Jankova pojava po povratku iz Japana bila je prejaka i nevjerovatna čak i za ono što uobičajeno u Beogradu misle o Hrvatima. Posebno kad bi se još nasmijao, a Janko se stalno preglasno smije. Kakav dobri vojak Švejk i svi literarni junaci bazirani na kretenizmu. Kad se Janko nasmije nastaje predstava i možda ga to spašava, ali tko će ga znati što je Bog dao da svakoga od nas zapravo održava.

Preglasni smjeh mu je svakako zaštitni znak i taj Jankov smijeh je smješniji od svih njegovih štoseva i priča. To su topovske salve smijeha i prelaze na vas, pa što god da ispriča vi se uz njega počnete smijati isprva onome kako se čovjek smije. Jankov preglasni smijeh zasjenjuje sve, logiku, slaganje, neslaganje, objektivno, subjektivno, njegove rijetke zube, ćelavu mu glavu sa rijetkim vlasima navučenim preko golog ćela onako kako to rade oni koji nalikuju Gustavu iz crtića. Jankov topovski smijeh dovede ne da ga prestanete uzimati ozbiljno, nego ga uopće obično ne slušate, već se na Jankov smijeh i vi počnete smijati, smijuriti ili cerekati.

Tek kad smo se bolje upoznali shvatio sam da on nekada dok puca od smijeha priča i o svojim boravcima u Japanu. A još znatno kasnije bilo mi je jasno na koji način je boravio u Japanu. Prije toga bio je i u Južnoj Afričkoj Republici. Proputovao je on Aremeniju i Kazahstan, ali najviše voli ići u Slovačku. Član je i Društva Hrvatsko-češkog prijateljstva i Hrvatsko-slovačkog prijateljstva, bio je u Bosni, Sloveniji, Austriji, Mađarskoj, Italiji, zna se da je Žumberčanima Munchen glavni grad, ali Slovačka mu je najdraža. Kod Janka nije Čeho na prvom mjesto, za njega je Slovako-čeho. A joj što voli kad u Slovačku otputuje s nekim umirovljenicima, liječenim alkoholičarima, PTSP-ovcima, ženama silovanim u ratu, s poštanskim službenicama koje su doživjele dvije ili više pljački… s tako nekim rehabilitacijskim izletnicima i još kad dobije besplatno mjesto u autobusu, a za to se uvijek nekako snađe. Za Janka je i slovačko pivo bolje od češkog, Slovačka mu je prirasla srcu kao odlasci na proslavu Oluje u Knin ili posjete Vukovaru.

Zadnju put je dobio besplatno mjesto u koloni koja je pješice išla prema Vukovaru iz Osijeka. Kiša je padala, a Jankove cipele su bile propusne. Vrhunac događaja bio je kad se izuo u nekom restoranu i stavio je čarape i cipele sušiti na radijator. Cipele su se otpile, a Janko se toliko počeo smijati i gostima po restoranu pokazivati da su mu nabavili i nove cipele samo da ide i nosi sebe i svoje čarape iz restorana.

Poslije Saše Meršenjaka Janko barata s najviše ljigavih motiva i tema među domaćim piscima. Ali samo verbalno u razgovorima jer Janko piše samo anegedote. Više ili manje duhovite anegdote jedino su njegovo izražajno sredstvo i jedina njegova forma. Zna napisati i pristojan novinarski tekst, pisao je za portal Tjedno o svojim putovanjima u Japan, ali do pojave “Molbe nad molbama” ukoričene su mu bile samo anegdote. Jedno dvadesetak knjiga anegdota. O Tinu Ujeviću, Age Matošu, Anti Matiću i mnogim drugim hrvatskim književncima, o Otu Reisingeru, Dajki i mnogim drugim karikaturistima, anegdote o Domovinskom ratu i hrvatskim braniteljima, o Churrchilu, lovcima, ribićima, o vinu…

Nije da nema smiješnih, ali te brojne anegdote najsmješnije su Janku, a u svemu tomu najsmješniji je kako se on smije. Na promocijama bi on sam umjesto glumaca trebao čitati svoje anegdote i onda se smijati, a ne znam je li to radio. Na njegovim promocijama na kojim sam nazočio uobičajeno je bio ozbiljan, nimalo onakav kakav je, a kad bi izveo svoju privatnu predstavu tada bi to doista bilo predstavljanje s osobitijom predstavom.

Osim što je darovatelj smijeha, Janko je dobrovoljni darovatelj krvi bio preko tristo puta i kad sam nakon što su mu zbog toga dali medalju Grada Zagreba napisao kako je najdarovitiji domaći pisac, nitko se nije bunio.

Kad kažem pisac, već čujem neke kako dobacuju-” ne kaže se pisac nego književnik.” Da Janko je kao sastavljač, prikupljivač i zapisivač brojnih knjiga anegdota pokušao postati članom Društva književnika i odbili su ga jedno desetak puta, ali ne odustaje, pa će ta brojka biti znamenita kao i broj davanja krvi. I nije da se Janko uvijek smije kad govori o tome kako su ga u Društvu pisaca odbijali. Smijeh mu dođe kao psu mahanje repom, nevidljivi oklop i spas, ali dođu trenuci kad kod Janka smijeh i izostane. Samo nestane, utrne se kao svjetlo u hladnjaku kad priča kako ga nisu primili u Drušvo pisaca. “Molba nad molbama” je jedina njegova knjiga koja nije sastavljena od anegdota i u njoj društveno biće Janko, član raznih društava i udruga, opisuje kako nije primljen u jedino društvo u koje nije primljen. Mnogo toga što je Janko napisao nije smiješno, ali “Molba nad molbama” jedina je Jankova knjiga koja nije ni zamišljena biti smiješnom. Kad spomene Društvo pisaca Jankova priroda između lutajućeg janjca i magarca postane dvostruko sjetna. I od janjca i od magarca pokupi samo tužne osobitosti.

Spominjao sam mu kako su meni neki tražili petsto eura za prijem u Društvo hrvatskih književnika, rekao je da su i njemu tražili novac, ali nije htio dati. Od čovjeka koji je otišao u Japan sa sto eura, ostao tamo dva tjedna i vratio se preko Beograda, a da ih nije razmijenio teško je očekivati darežljive koruptivne poteze na vlastitom umjetničkom planu. A, ako je i dolazilo do razmišljanja o tako jednostavnom rješenju najvećeg Jankovog životnog problema ispred se postavljala Jankova ekstremna štedljivost i vjerovatno je tako dolazilo je do autoodgode primjene tako prostog rješenja njemu velikog problema. Kladim se kako je pomislio da za petsto eura može još pet puta otići u Japan.

Govorio sam mu i da ide u Društvo pisaca, tamo sve primaju, ali ni tamo anegdote nisu upalile, a uz to Janko nije njihov, lijevi, nego je pravi domoljubni Hrvat.

I problem je ostao nerješen, kao što neke zgrade nikad ne završe. A možda se ipak nekako riješi jer ima i nas kod kojih anegdote pale i ne shvaćamo ih neozbiljno čak ni kao formu i književno izražajno sredstvo. Nisam ja naravno jedini koji ne omalovažava Jankov književni rad, Janko mi je rekao kako su mu neki rekli da će kao mnogi pisci prije njega biti priznat nakon smrti. “Joj da mi je to doživjeti”-dodao je u nastavku uz eksploziju smijeha.

Zadnji put kad sam ga susreo uobičajeno je pod miškom nosio nekoliko svojih knjiga. Ponovno sam ga kako se zvala ona avenija gdje je spavao u Tokiju i kazao sam mu da o njemu pišem priču.

-Kako se zove-pitao me.

-Žumberčan Janko-rekao samu premda priča nije imala naslov.

Naslov mu se nije svidio i prvo sam pomislio da je to zato što je rođen u Jaski, ali kasnije kad sam bolje promislio zaista je prelokalnog karaktera za jednog takvog čovjeka i stavio sam naslov koji gore možete pročitati. Nisam mu to još stigao kazati jer ima već par tjedana kako u gradu na Janka nisam naišao. Toliko dugo u Slovačkoj se nikada nije zadržao. Znam da preko skypea stalno kontaktira s nekim Japancem, ali tko zna gdje se uputio sad u vrijeme kad se laste vraćaju.T