KOLUMNA METAMUZIKA

ISKONSKI PJEVAČ JAZZA JIMMY STANIĆ

30. ožujka, 2015.

Piše: Igor Koruga

Proljeće je u Zagrebu uvijek bilo zanimljivo; promatralo se tko je u to vrijeme darivao pažnju i povjerenje kojoj vrsti umjetnosti, tko kojem glazbenom žanru i, u krajnjem slučaju, tko kojem umjetniku, ili, pak, (ne)običnom zabavljaču. Klasičan se svijet u preduskrsnom vremenu, po običaju, svojim duhovnim repertoarom, smjerno obraćao široj publici, dok su poklonici džeza, poput heretika, redovito željno iščekivali nekadašnju Proljetnu reviju džeza i današnji Jazz.hr/proljeće. U suorganizaciji Jazz kluba Zagreb Hrvatskog društva skladatelja i Dvorane Lisinski te uz dosad najbrojniju medijsku potporu uspjelo se nanizati pet koncerata u četiri dana, od 25. do 28. ožujka, od kojih su dva – u obliku samostalnog recitala, ali i zajedničkog nastupa s Jazz orkestrom HRT-a – bila povezana sa specijalnim gostom iz Novog Zelanda, pijanistom, skladateljem, aranžerom i dirigentom, Alanom Broadbentom. Vjerujem da peterostruko nominirani izvođač za nagradu Grammy, poznat po cool jazzu i klasičnoj sviračkoj tehnici, nije razočarao zagrebačku publiku ni u jednom dijelu svojih nastupa, što ne mogu sa sigurnošću tvrditi, iz jednostavnog razloga jer na spomenutim priredbama nisam bio nazočan. No, zato je sve osim žaljenja bilo u uskoj vezi s preostala dva nastupa, dva zadovoljavajuća, profesionalne kvalitete, i to; japanske pijanistice Ayako Shirasaki i domaćeg pjevača Jimmyja Stanića, u društvu Scharf Club Swing Quinteta. Treća, to jest peta priredba bila je ustvari tradicionalna smotra džez (rock) školaraca, Nove nade jazza ¨Marjan Marjanović¨, zanimljiva za neku drugu raspravu.

Otklonjene sumnje

U slučaju Shirasaki, Japanke nastanjene u New Yorku, koja je, sa svojom sunarodnjakinjom i njujorškom susjedom, kontrabasisticom Noriko Uedom, i s dugogodišnjim prijateljem i kolegom, bubnjarom Quincyjem Davisom, nastupila u klavirskom triju, brzo su se otklonile sumnje u dvojbenost kompetencije glede interpretacija skladbi poput April in Paris (V. Duke), Pennies from Heaven (L. Tristano), Some Other Time (L. Bernstein), Oleo (S. Rollins), Un Poco Loco (B. Powell), ali i jedne autorske, Piece of Mind. Izvrsnom timingu japanske umjetnice, nepretencioznom i neskrivenom humoru, tonalitetno nepredvidljivim arpeggima desne ruke i ekonomičnom korištenju cijele tipkovnice, mogla se, doduše, pridružiti i, perkusionistički gledano, slobodnija i neovisnija lijeva ruka, no o tom potom. U triju se, komunikacijom, senzibilnošću i ponekad potrebnom oštrinom, nešto naglašenijom u obradi tradicionalne japanske narodne pjesm(ic)e Antagata Dokosa, vrlo pozitivno istaknuo bubnjar Quincy Davis, bez kojeg se doslovno ne bi mogao zamisliti ikakav spontaniji duet dvije Japanke.

Rijetka vrsta

Japanu i Americi, dva se dana kasnije, u petak 27. ožujka, u preispunjenom Malom Lisinskom, suprostavio gore navedeni domaći kvintet, na čelu s genijalnim zagrebačkim šansonjerom i iskonskim džezerom, osamdesetpetogodišnjim Stjepanom Jimmyjem Stanićem. Vitalni zagrebački zabavljač svoj je set započeo skladbama Mimi, Maja i Oj, Mari, te u trenu zaveo cjelokupnu publiku šaljivim tekstovima i britkim inačicama swinga i tanga, interpretiranim na ležeran, minimalistički način, s pregrštom neočekivanih improvizacijskih rješenja. Osjetiti se mogla i cijela povijest džeza u glavi (i glasu) Jimmyja Stanića, veliko iskustvo i kompetencija na polju vokalne (džez) interpretacije, kao i ogromna zaliha duhovitih anegdota i viceva. Istina je da su kompletni umjetnici i zabavljači, poput Stanića, nekad i danas bili rijetka vrsta, red onih koje je publika najčešće pozdravljala stojeći, puna poštovanja i oduševljenja, kao i na koncu ovotjednog nastupa, kada je iz ruke naočite crvenokose djevojke na pozornicu poletio i crni grudnjak. U instrumentalima poput Nuages (D. Reinhardt) i Subotom popodne (M. Igrec) sjajno su se, unutar kvinteta, predstavili i iznimni violinist Miljenko Pujić, u svakom pogledu ekspresivni pijanist Ante Reljić, drugi gost, harmonikaš, Marjan Krajina, ali i bugarist Ranko Purić Campi. Nostalgičan nastup Stanić je završio s izvanserijskom izvedbom standarda When The Saints Go Marchin’ In, u kojem se, skupa s dečkima iz benda, sjajno poigravao s modulacijama svima poznatog temeljnog korusa. U nas kroničan manjak koncerata poput ovoga loš je za dolazeće, mlađe naraštaje, sve manje pod utjecajem pročišćenog izraza, na žalost sve češće tek iz fundusa stogodišnje povijesti džeza.