80 GODINA S NOGOMETOM KOLUMNE

ZASLUŽENA BRONCA

15. srpnja, 2018.

Ovi, nisu mogli više, od bronce. Finalisti? Ni za živu glavu! Nema tu, lukavosti, trika, fantazije. Dosjetke. Pitam se, onak’ za sebe, usput, je li pala bar pokoja – peta! Koliko pamtim, jedna, De Bruynea. Ali, kam? U ‘bunar’. Nikam. Ne, ona elegantna, Štefa Bobeka. Sanjaj Firenco! Ne! Sreća, vani je sunce. Toplo. Ugodno. Žuto. Ljeto. I, sad sam, poslije cocta-party, pod ruku s vremenom, koje mi se smiješi. Ali, to je moje traženje – slamke – u stogu sjena. Nogomet. Ovo, nije to. Ti su, vragovi i lavovi, kak’ se vidi, otišli visoko. Previsoko! Pa, znate, kaj je za njih,  Brazil?  Deveta! Beethowen. Ne, onaj pravi, glazbenik, onaj dobri cucak, čije filmove obožavam. Možda bu –  nastavak –  nekaj potegnul. Bolje. Sedim, glođem černe kupine. Pijuckam črnu  kavicu. I, čekam, jasno –  kraj. Znate, kaj je to, kad se od nogometa, čeka –  kraj! Slom. Našu broncu, Hrvata, ovi,  ne mogu potisnuti. Ostaje naša. Prva, na našem istrčavanju na nogometni  mundial-koncert. Ajde, da ih – ove –  vidim. Možda bu bolše. I, bilo je. Belgijanci su dodali – gas

Samo za portal Tjedno SP u Rusiji prati: Zvonimir Magdić

Ovo je predzadnja stranica ruskog svjetskog nogometnog prvenstva 2018. Za treće mjesto, za broncu, koju su Hrvati osvojili prije dvadeset godina, igrali su, u Sankt Peterburgu, Belgija – 2 i Engleska – 0! Sudac: Faghani (Iran); gledalaca 65 tisuća.

Belgija: Courtois, Alderweireld, Kompany, Vertonghen, Meunier, Tiemans (Dembele),Witsel, Chadli(Vermaelen), De Bruyne, Hazard, Lukaku(Mertens). (Izbornik: Martinez)

Engleska: Pickford, Maguiere, Stones, Jones, Dier, Rose (Ling), Delph, Loftus-Cheek (Alli),Trippier, Sterling (Rashford), Kane (coach: Southgate)

Strijelci: 1:0 Meunier, 2:0 Hazard

Bronca – belgijskim ‘crvenim vragovima’

Kaj, dečki igraju za broncu. A, ta mi ‘ bronca’, tako dobro leži. Pa, to je, ovog trenutka, podsjetnik na naše Vatrene: Na Hrvatsku. Na trenera svih trenera Ćiru, na dr Franju Tuđmana, na veličanstveni špalir  hrvatskog puka, od Plesa do Jelca, njih sto tisuća, na Robija, na Šukera, koji postaje i  prvi strijelac (6), francuskog Mundiala ’98. ‘Što da ti kažem uspomeno mila…’ Danas, za – broncu – Fife,  nateravaju se Belgijanci i Englezi. Jedan jedni pravi potez – gol – 1:0, ‘Črlenih vragova.’ U čistom otvaranju, 4. minuta, na Krestovski-stadionu, u St.Peterburgu, s lijeve strane ubačaj Chandlija pred vrata na kojima je, samo Pickford, a onda, ulijeće, Meunier s desna… i forhandom desne noge, zabija u mrežu. Bilo je, u prvom dijelu, još dva, tri upada Lukakea, neuspješnih i pokušaj, očito, dečeca s dosta smisla za taj ‘nogoš’, De Bruynea, iako, bez poteza autentičnog fantaziste. Sve je drugo bilo razvlačenje štrudle, dok sam bio mali, kod moje mame. Puhalo se u razvlečeno tijesto do napuhnuća, na sve strane stola. Čekaj, daj zucni nekaj o tom ‘brončanom’  nogometu. A, kaj? Onaj jedan shot, jasno, Kanea, kraj gola. Čovjeka, koji je oglašen, bedaki, na domak jednom Messiju. Ljudi, pa kaj ste, tintu pili! Od njega, to je bilo – sve. A, on je šteli ili ne, za sada  – ‘kralj strijelaca: šest. Kao Šuki, prije dvadeset ljetov. Sreća, da je naših stranica, pa se tiho pokrivam. Inače, bi – ne bi. Nema maštarenja. Gospodo, pa ovo je radni nogomet. Tipičan, Zapadne Europe. I,  čitavo je brdo nedorečenosti, baš, na mojoj piksi. Čemu?

Čekam kraj

Ovom, nikad kraja. Buju – ne buju. Pa, ko bu to gledal. I, dogledal. Jasno, ovaj portal. Čast mu! Za jednu čitavu gajbu pive. Ovi, nisu mogli više, od bronce. Finalisti? Ni za živu glavu! Nema tu, lukavosti, trika, fantazije. Dosjetke. Pitam se, onak’ za sebe, usput, je li pala bar pokoja – peta! Koliko pamtim, jedna,  De Bruynea. Ali, kam? U ‘bunar’. Nikam. Ne, ona elegantna, Štefa Bobeka. Sanjaj Firenco! Ne! Sreća, vani je sunce. Toplo. Ugodno. Žuto. Ljeto. I, sad sam,poslije cocta-party, pod ruku s vremenom, koje mi se smiješi. Ali, to je moje traženje – slamke – u stogu sjena. Nogomet. Ovo, nije to. Ti su, vragovi i lavovi, kak’ se vidi, otišli visoko. Previsoko! Pa, znate, kaj je za njih, Brazil? Deveta! Beethowen. Ne, onaj pravi, glazbenik, onaj dobri cucak, čije filmove obožavam. Možda bu – nastavak –  nekaj potegnul. Bolje. Sedim, glođem černe kupine. Pijuckam črnu  kavicu. I, čekam, jasno – kraj. Znate, kaj je to, kad se od nogometa, čeka – kraj! Slom. Našu broncu, Hrvata, ovi, ne mogu potisnuti. Ostaje naša. Prva, na našem istrčavanju na nogometni  mundial-koncert. Ajde, da ih – ove –  vidim. Možda bu bolše. I, bilo je. Belgijanci su dodali – gas. Odlučili su zaokružiti, sve te sumnje, u svoju korist. De Bruyne i Hazard sve su više povlače svoj koltove, ostavljali ‘lavove,’ iza sebe. Bilo je pitanje kraja. Kada? Mali blondinac, još uvijek klinac, De Bruyne, koji ima jednu gestu, pa, rekao bih, iz sjećanja Talijana Rivere. Riveru iz AC Milana, zvali  su bambino d’ oro, zlatni dečec. Bio je u igri, pun tih – rupa. Lopti, iza leđa, u luknju. To je za Martinezove ‘vragove’, Da Bruyne. Posložena, lopta,  kako treba: Hazard, koji je odigrao, u ovom nastavku, svoju bolju utakmicu, uletio, ostavo, drsko, crvenu pratnju i slomio mladog Pickforda. Bila je to, gotovo meša. Ona, jutarnjica, hrvatskih sela. S bakicama i unicima. 2:0. Zaslužena bronca. Pa, ipak, ja  mogu  – u uspredbu – Ćirina. od prije dvadeset godina, bila je, čini mi se sjajnija. Ova je Belgija imala de Bruyna i Hazarda, mi smo imali Robija, Bobija, Šukija i  naš nezaboravni ‘lakat’, Asanovića. No, treba zahvaliti – crvenim vragovima, čitali su jednu finu lekciju nogometnim učiteljima. Jer, oni su to bili, prije sto godina. Bronce je dijelio sam predsjednik Fife, Gianni Infantini. Velika subota. Veliki dan. I, za nas, Hrvate. A sutra, u Moskvi, ništa manje, ponavljam: što Bog da i sreća junačka. Vatreni! Idemo! Protiv Francuske. T