80 GODINA S NOGOMETOM

RAZGOVOR S NEDOSTIGNUTIM JUST FONATAINOM

2. kolovoza, 2014.

Piše: Zvonimir Magdić

Još je jedan mundial- štimung, izletio sam, gotovo kroz zatvorena vrata. I, zaboravio– kišobran. Ne – suncobran. Onaj, lepršavi, šareni. Pun ukrasa. I, ptica. Zvijezde se nisu ni pojavile. Čak ni one, od sjaja, ali, jedna od tolikih uspomena je ostala. Ona je, jednostavno, pitagroski zacrtana. U jednom broju –  13! Just Fonataine.

TKO ĆE GA DOSTIĆI?

Rođen u Alžiru. Francuski tatek i mama, Španjolska. Tumačio mi je to, on sam,  za jednog od tolikih press- centraških susreta: ‘ Mama me zove Justo.’

On je slomio toliko njih. Od visokog glasa. Ili, poslije njega, nikad nitko nije zabio na jednom Mundilu – trinaest golova! Kako, molim. Koliko?13?! Nije moguće! Ali, ni prije.

Da, gospodo, moguće je. Na svjetskom nogometnom prvenstvu u Švedskoj, 1958. vođa navale galskih  kokotičeka, iz naših zagorskih dvorišta,’ skantal’ je, sve skupa – trinaest komada¨! Od toga, čak četiri Zapadnim Nijemcima, Sepp Herbergera. Bio je to ujedno i nogometni ‘pokop’ slavnog Bundes-trainera. Dalje se nije moglo. Sve skupa: 6:3 Francuza za broncu! Onakvu, kakvu su osvojili i Hrvati ‘ 98, baš u njegovoj domovini, u Parizu, na Saint Dennisu. Malo je takvih. Just je pravednik. Ljudina. Strijelac. I, objektivan, do vlastitog samouništenja. Niti jedna samo-povisilica. Čujte ga: ‘ Ovo je točno. Ja sam zabio te silne golove. A, znate zašto?’

Jasno, svi su  na nogama, na prstima. Očiju – koje iskaču. Uši, koje su veće od onih iz  pučkoškolskih magarećih priča. Zakaj? 

Just: ‘Znate, kad sam ja igrao za Trikolore, nas je u navali bilo – pet! Ne kopajte ni po nosu ni po notesima. Ja ću vam ih reći: Wisniewski, Piantoni, Fontaine, Kopa,Vicente! Se sećate?  Vraga se sećate.’ Smijulji se. I danas, dominira. On je, to je ‘ ziherica’, sigurno, i za slijedećih pet godina– strijelac. Prvi, Švicarci bi rekli: ‘Vilenjak’. Bio je lagan, odlučan. Snažan. Brz. I nije palio, ne, Fontaine je – gađao. Kao poznati centarfor Gradjanskog Beli Lešnik. I taj je imal nos, za gol. I – duha.

Veli: ‘Nikad nis’ ciljaj kut. Ali, između kuta i golmana, to da.

Uvijek tako.’ Fontaine je bio baš – lasta – tog kova. Kako je samo  odšprintao Nijemce! Ni s lasom, do njega. Onda, nije bilo tih silnih podbačaja. Danas bi mu  bilo, sigurno, teže. Kometira: ‘ Kopa mi zavrne loptu tam’,  kam’ je ja hoću- Piantoni je talijanski pajaco, gađa me u – trepavicu’. I, jasno, uz pozornost, a to je ono, što – danas nedostaje goleadorima. Nadarenost, koja se ima ili nema. Tko ju ima, šest, sedam golova. Ni malo ni puno. Trinaest- nemoguće. I, još jedan Justov smiješak. Odug, uvjerljiv. On ostaje, za sva vremena. I, sam se pita: ‘Ko’ bu me prestignul?

Rekel sam vam; nas pet, i ja među njima. Danas, dva ili samo jedan, na nemogućim loptama. I, nije čudo. Ne! Nema tog prokletog gola. Ili, cure, na kapaljke’.

‘Just, bojite se da vas, ipak, jednog lepog dana,  netko ne pretekne’?

Pogledal me je malo ‘ koso’: ‘Ja, da se  bojim?! Naprotiv, jedva čekam da stisnem  ruku takvom junaku. Hoću čuti, hoću pročitati: ‘ Taj je onaj, koji je, preskočio Fontainea.’  Vjerujte mi.’

POKLONJENA PUŠKA

Ja mu vjerujem. Iskren, pošten. Otvoren. I, ne samo nogometaš. Športaš. Iako gol  u nogometu znači sve i sva, on ipak ima u rukavu svog asa, za sva vremena. Guram nos pred rudo: Pele? 

Prijateljski, tapšaj mog  ramena: Da, to je Pele. On je prvi. Di Stefano – drugi!. To je moj, konačni  izbor.’

Bio je španer i jednoj divnoj  momčadi Reimsa.  Dva puta, finalizirali su s Real Madridom,  za pobjednika Kupa prvaka. Fontaine je jedno, a Di Stefano – pobjednik.Tako se razgovara s velikanom. Stojim i slušam. I mislim. Pa, velim: ‘Si.Just, tienes razon. U pravu si’.

Njegov je stisak ruke blag. Smiješak tiho nestaje. Odlazi. Ja sam ostao. I to je, velika  tema ove rubrike. S najboljim pucačem Mundiala, svih vremena. Isplatilo se. Novinarska povlastica. Jasno, imam i fotografiju:.ja i – Just, pravedni.

Tom čovjeku dugujem ovih trideset i nešto redaka. Mon amis. Moj prijatelj. A ova mala noćna glazba, Mozarta: Svira, sam Fontaine:

‘Za onih 13 golova –  opet oni – dobio sam dvije stvari: od našeg saveza 250 tisuća franaka.  Švedski  dnevnik ‘Expresso’ obdario me je – lovačkom puškom. Kao vrsnom strijelcu.

‘I, Just, pucali ste? Ha-ha-ha…!

Pucao.Nikada. Ona je i danas, netaknuta u ostavštini mojih vitrinskih  uspomena. Pa, ja volim životinje!

‘I, ne samo to. Fontaine je, jednom i zapjevao sa svojim prijateljem, poznatim ‘ chanterom’ Bernardom. I dobio, što, Just? ‘ 300 tisuća za nekoliko večeri. Ipak, odvagao sam žestoko. Ostao sam – nogometaš. To je njegov svijet –  nogomet. Zbog ozlijede, prerano napušten. Očito nije slučajno ostao kraljem mundial- strijelaca. Nedostižni. Ipak, od tih silnih 13 golova, ja se ispričavam vukući stalno,  baš njih, za rep, koji ti ostaje, pa, najdraži. Fontaine?

Kuži. Očekivao je pitanje.

‘Pa,  baš onaj protiv Nijemaca u Švedskoj, kad sam bježao kao svirep, pola igrališta i- zabio. Pol igrališta! Ja s loptom, oni bez i- nisu me stigli’. (Ha-ha-ha…)