Piše: Zvonimir Magdić
Uvijek dominantan. I, kod ‘Ćarlija’. U Gajevoj u ‘ kvadraturi kruga’.Tolikih. Uz gorki amaro bez kojeg nemre ni korak, i priča, šarenih kao leptirić, na sve strane. Stoj, slušaj, piši. Takvih više nema. Ne, Bajde Vukasa.Tog podneva, jer tam’ je, obično, u dvanaest bio Bajdo. ‘ Trese’ jedan svoj London.A taj, ipak, nije bilo kakav. Na Wembleyu, Engleska protiv ‘Ostatka svijeta’!. I, ne slučajno. Devedeset je godina engleskog nogometnog saveza. Engleze slaže Winterbottom, Rest of the World, Nausch. Na kraju krajeva, zna se i score. Rezultat.4:4! Jesen je1953.
UČITELJ I UČENICI
Nogometni svijet nema današnju sliku. On je poredan tvrdo: Englezi na jednoj strani i Kontinent ili ‘Ostatak’, na drugoj strani. Otok drži čvrsto katedru nogometa. Oni su, još uvijek, učitelji. Čak i poslije kraha na brazilskom Mundialu, pedesete. No, duga lopta, visoka igra, skokoviti, plećati napadači, koji nose sve pred sobom. I ta, silna o silovita pucnjava koja – golmanima – i takve slave kakvi su i Zamora ili Oliveri – slama prste. I, taj odnos, još uvijek učitelja – ONI i učenika – MI, nitko ne ruši. Ne osporava. Još se uvijek ide, tresućih nogu od straha, na – englesku utakmicu godine. Preko Kanala. Sve to piše, sve to znamo. Ali kako je to izgledalo, u živo, to je, sada, Bajdina priča.
Za upasti u ‘Kontinent’, trebalo je i znanja i – sreće. Sudbonosno, pozivnice su, s gnušanjem, odbili – Mađari. Ajamo Bajdo, da čujemo tih 4.4! Slikovit. Uvjerljiv. Zanimljiv. ‘I, ne ide to, Kontinent’, samo tako. U Amsterdamu, mi igramo pokusnu utakmicu protiv Barcelone. Ja sam čak i strijelac jednog gola. A mi – Zebec, Čik Čajkovski, Beara i ja – se izmjenjujemo. Neki ulaze, neki izlaze u poluvremenu. Ispit je težak. Walter Nausch, Austrijanac, nekada igrač onog slavnog Meiselovog Wunderteama, mirno dijeli savjete. U prvoj prozivci ja imam ‘ devetku’, slavni Nordahl ostaje u trenirci! Čak mi je malo i neugodno. Znam Gunnara.Igrao sam protiv njega na Olimpijadi, ’48.Pitanje je veliko:tko će biti pozvan. Sjećam se Ocwirka, iz bečke Austrije. Koliko sam se puta s njim nadigravao. Jedan fini tehničar. Prolazeći, polije te, amsterdamske utakmice, koju smo mi, ‘ Rest of the World’ dobili 5:2, kraj mene, šapće mi: ‘Vukas, ti ćeš sigurno igrati’. Zahvaljujem mu, klimanjem glave i ledenim smiješkom. I, sjećam se – veli mi Leo Lemešić: ‘ Čak vas četvorica, idete u London. Ti, Čik, Ero i Zebec. Jasno, tiho sam opijen.To je velika čast. Poznam te svečanosti na Wembleyu. I, nema frke određeni smo, za Ostatak svijeta, nas četvorica! To nemaju ni Austrijanci, koji tada vrlo visoko kotiraju, njihov je Ocwirk, Hanappi i golman Walter Zeman.
FINI GOSPON LACI
No, najviše me raduje poziv Kubali. Bio je sjajan u Amsterdamu, za Barcelonu. Sada je tu, među nama. S njim sam se odmah skompao. Postali smo veliki prijatelji. Laci je gala-kit. Čak mi je darovao tri metra prekrasnog tamno-plavog, štrafastog štofa za odijelo. Mi svi vjerujemo Laciju.Tako je i bilo. Taj će mađarski Slovak, pokazati svu ‘ toplinu’ jednog nogometa. Englezi na svoj, mi, Europljani, na naš način.
Ulazim: ‘Bajdo, znaš da je u programu, na popisu, bio čak i Di Stefano, koji je, baš tog ljeta dopao u Real Madrid. No, on je bio, za neke teste dure, tvrdoglavce, Južnoamerikanac. I nije zaigrao. Bajdo: ‘ Wembley je krcat.Slavlje. Rođendan engleskog nogometa. 90. veselica. No, tek što je počelo – mi- vodimo. Oho! Znam, svima nam je u glavama: jesmo li na pravom putu? Ocwirk mi je odigrao jednu krasnu, dubinsku loptu. I sada je pamtim. Primio sam loptu, neobično, lako i jurnuo u kazneni prostor.No, kad sam još imao samo visokog Merrika, čije brkove pamtim i danas, srušen sam, s leđa. Bio je to uobičajeni štart Otoka. Eckerslya, žestok. Nemilosrdan. I dok sam se valjao po travnjaku, mekom kao sag, s tom – engleskom travom, Griffith iz Wallesa koji sudi, pokazuje na bijelo točku. Elfer! Otvoreno je pitanje: tko će pucati ? (zanimljivo, Bajdo se ne spominje po kajkavski iako je rođeni Trešnjevčanec, po ocu Vugrovčanin, op.a.) Ossi, ja, Zebec ili robusni Nordahl, koji je prava ljudina. Sad ga dobro, vidim. Ne! Nitko od nas. Kubala ide na zalet. Svima je bilo jasno, još prije utakmice, jedanaesterce je Nausch povjerio Laciju. I, sretan sam, kad on šalje loptu – s mjesta – u jedan kut, a Merricka, u drugi. Zadovoljni pružamo si ruke, kao da smo svaki dan, na haklu. Kod škole. Ossi Ocwirk prolazi kraj mene: ‘Vukas, ovo je tvoj gol…’!No, naša je radost, o kojoj bih mogao do jutra, kratkog daha. Ronjenje na dah. Malo minuta. Englezi imaju jednog ‘ gadnog’ momka, Mortensena.Taj puca, taj ide. Teško drživ. Sad, puca. Unutar šesnaesterca. Top. Njegovu bombu, Zeman ne drži. Hop! 1:1.
Ali, u nama je onaj – posebni kult Europe. Sad – mi. Svi mislimo isto. Klanjamo se – pogledima. Grabimo loptu i počinje žniranje. Od noge do noge. Bečka škola. Fantastično. Tribina je na nogama. I plješče. Tako je to bilo onda. Engleski fair-play! Igramo nadahnuto, u jednom trenutku je Zebec, idealno da na drugu stranu, a Boniperti, plavokosi Talijan – s kojim ću se boriti, kasnije, u calciu, on za Juventus, ja za Bolognu – topovskim udarcem postiže naših 2:1. Za ne vjerovati. Wembley ‘ gori’!
Igramo sjajno. Opet je Zebec povukao, opet je Boni ( Boniperti) na potezu.Trese nrežu. 3:1. A, onda jedna ‘ nezgoda’. Nesporazum Španjolca, na braniču Navarra i Zemena, i dok oni premišljaju kako do lopte, ulijeće, jedan brzanac, Mullen i – zabija. Još je uvijek naših 3:2!Još jedno gromoglasje tribina. Zemlja se trese pod nogama.U poluvremenu ulazi naš Beara. Znaju ga Londonci. Pozdrav je Eri, športski. Dug. Čudo kako to zvuči silno. Tamo preko. Pa, mi tučemo učitelje nogometa!’ Bajdo – je i tada godinama nakon svega- pucao od sreće. Opet, ne za dugo. Bajdo: ‘Sad sam tek vidio tko je i kaj je to Matthews. Strašni dribler. Prelazi lakoćom i, takav je Matt, njege ne zanimaju golovi. Znam, nije zabio baš puno, pa na koncu, on će igrati do – pedesete. Nitko dulje. I, baš sada, okrenuo je nekoliko puta Hanappija i privukavši našu sredinu obrane gurnuo je loptu na drugu stranu, opet je Mullen – tu. 3:3!
Nismo stali. Nastavljamo. Sve ‘ je po špagi’. Znali smo, svi do jednog, ova je igra naša. Nije li Nausch rekao: ‘Jetzt oder ni’. Sad ili nikad. Englezima ‘ fali’ lopta. Pa, ona je – Kontinenta! Ja sam krasno dao Zebecu, Zebec do Nordahla, a ovaj, na stranu Kubali. Laci, vjerujem u njega, znam ga, on je moj prijatelj, prilazio lopti i puca, oštro, neobranjivo! 4:3!
TAKAV JE NOGOMET
Ovo je nova senzacija! Naši su plavi dresovi u klupku radosti. Idemo na centar. Krasna igra, i ne samo u brojnim golovima. No, čeka se kraj. Već je devedeseta. Pobjeda! Za povijest.A, onda – šok.Izlazimo iz vlastitih koža. Svaki na svoj način.Jasno, sav se trese, od užasa, očito jedne nepravde, mali Čik. On je pokosio silovitog Mortensena. Odlučno, no ne, za najtežu – kaznu. I, kazneni udarac. Griffith ne bira riječi:ruka, ‘kreč,’ elver. Ramsey, na svoj način – bekovski – bomba. Beara ne drži. 4:4.
I – kraj!Bili smo utučeni. Griffith je spasio čas engleskog nogometa.Ne čujemo raspjevani Wemebley. Plješče jednoj velikoj borbi. Za prestiž. Ogorčenje, nas ne mimoilazi ni na banketu. Uvjereni smo da nam je uskraćena, povi esna pobjeda. Velika parada je završena. Pomirbom. A, mi Europejci, nismo igrali – pomirbeno. Nadigrali smo Englesku. A, nismo dobili! Takav je nogomet! Još sam sada bijesan. Čarli, daj mi amaro. Dupli!’
Tako Vukas. A, povijest bilježi junake jedne velike utakmice.
Engleska: Merrick, Ramsey, Eckerley,Wright, Upton, Dickenson, Matthews, Lofthouse, Quiksall, Mullen
Ostatak svijeta: Zeman (Beara, 45), Navarro, Hanappi, Ocwirk, Posipal, Zlatko Čajkovski, Boniperti, Kubala, Nordahl, Vukas, Zebec 
Još nema komentara
Uskoči u raspravuNema komentara!
Počnite s raspravom.