Piše: Mladen Pavković
U Hrvatskoj je mnogo više onih koji se osvrću u medijima, ali i drugdje, na ono što je bilo tijekom i nakon II. svjetskog rata (četnike, ustaše i partizane), nego na ono što se sve događalo u vrijeme stvaranja slobodne, samostalne i neovisne hrvatske države, odnosno Domovinskog rata. O agresorima na Republiku Hrvatsku, baš kao i o srpskim i inim ratnim zločincima uglavnom se piše relativno malo, baš kao i o žrtvama koje je naša država podnijela od 1990.-1996. Poglavito se neprestano raspravlja o Jasenovcu, Bleiburgu, Golom Otoku, Udbašima, komunistima i sličnim temama. Razlog tome leži u činjenici što se za života Josipa Broza Tita, ali i deset godina nakon njegove smrti nije smjelo o tome govoriti ni pisati na imalo objektivan način, već isključivo kako je zapovijedao „aga“.
U zadnje vrijeme „najomiljenija“ tema je ustaški logor Jasenovac. O njemu je već toliko rečeno i napisano da ne bi stalo ni u deset „sabranih djela“. Koplja se lome i oko blaženog zagrebačkog nadbiskupa, kardinala Alojzija Stepinca, itd. i tako redom.
Javne tribine
Zanimljivo je da su te i takve teme već stotinu puta „razjašnjene“, ali…zbog čega se na njih neprestano vraćamo? Pa, prije svega iz razloga da se što manje ili uopće ne govori o hrvatskim žrtvama u obrambenom Domovinskome ratu, da se ne ističu zaslužni za današnju Hrvatsku, a iznad svega da se „zaborave“ Titovi zločini i zločinci.
Naime, oko dvadesetak (?) ljudi u Hrvatskoj, na čelu s Miloradom Pupovcem, Zoranom Pusićem, Stjepanom Mesićem ili nekakvom Vesnom Teršelič, svako malo organiziraju javne tribine i prosvjede ili namjerno izazivaju rasprave o tome što se primjerice događalo na Bleiburgu ili na Golom Otoku, iako je već i vrapcima na grani jasno da su na tim i takvim mjestima počinjeni najstrašniji komunistički zločini, koji su na žalost ostali – nekažnjeni.
Nu, nije problem u tim i takvim „istoričarima“. Mogu oni „blebetati“ koliko god hoće, ali je nevjerojatno da ti i takvi (nikakvi) imaju veliku podršku u većini hrvatskih medija, dok im oni primjerice u Srbiji i Republici Srpskoj ne pridaju neku osobitu pažnju, više na njih gledaju kao na „političke cirkusante“ nego na ozbiljne intelektualce, kakvima se inače vole predstavljati.
Kad ovi „pomozbog“ junaci govore ili pišu o Jasenovcu ili Bleiburgu, oni i dalje vide samo jednu stranu, što znači da ne mare niti su ikada marili za nekakvom objektivnošću.
Ali, kad ti isti (ne prođe tjedan a da nisu u centru medijske pozornosti, iako su pjena od sapunice) govore o Vukovaru, Škabrnji, Voćinu, Gospiću, Zadru, Vinkovcima, Osijeku, Županji, Pakracu, Lipiku, Kijevu, Lovasu, Tovarniku, Nuštru, Saborskom, Novskoj, Županji i niz drugih gradova i mjesta uništenih u Domovinskome ratu, oni nikada ne spominju činjenicu da su agresori bili Srbi, Crnogorci ili pak zločinačka JNA, već okreću ploču (kao na gramofonu) i lažu, mažu da su u ovome ratu svi bili isti.
Pupovac svako malo odlazi po svoje mišljenje u Beograd ili Banja Luku. Oni koji su na vlasti u Republici Hrvatskoj na to gledaju kao na nešto „normalno“. Čak tu njegovu sramnu „aktivnost“ i bogato nagrađuju novcima hrvatskih poreznih obveznika!
Sve što hrvatski diše, za te i takve – ne vrijedi.
Činjenica je da su prije svega hrvatski branitelji iz 1991. ostvarili hrvatsku državu na čelu s dr. Franjom Tuđmanom, ali je isto tako činjenica da smo mi jedna od rijetkih zemalja u svijetu koja nije procesuirala niti kaznila svoje najzločinačkije komuniste, koji su poubijali i prognali više od milijun ljudi.
Kakva smo mi to država gdje jedan Pupovac svako malo Hrvate vuče za nos?
Kakva smo mi to država, gdje SDP kao direktni nasljednik strašno zločinačke Komunističke partije Jugoslavije (KPJ) osvaja vlast, iako u svom naslovu nema ni nacionalni znak „Hrvatska“?
Točan popis stradalih
Ili, što smo uradili od te države, za koju je život dalo oko 15 tisuća ljudi, da ne možemo imati „svoju“ televiziju, svoje banke, svoje tvrtke, da ni 25 godina od početka agresije ne znamo ni točan popis stradalih, odnosno da smo „sve“ što je važno manje-više prepustili nekažnjenim komunističkim zločincima i njihovim sljedbenicima, koji drže vlast u svim oblicima i na svim razinama.
U Hrvatskoj se i dalje veliča kult najvećeg komunističkog zločinca Josipa Broza Tita, koji još uvijek prlja svojim imenom i najljepši zagrebački trg, dok s druge pak strane u istom tom Zagrebu još uvijek ne postoji ni ulica ni trg blaženog Alojzija Stepinca, koji će uskoro biti proglašen i svetim.
Kakva smo mi to država gdje su nam razni pupovci i teršeličke važniji od stradalnika Domovinskoga rata, koji nikada nisu bili na nižim granama nego što su danas? T
1 Comment so far
Uskoči u raspravuOdlično!