Premda je prvog dana osloboditeljske “Oluje” u Domovinskom ratu – kad je cijela Hrvatska slavila vojnu pobjedu nad srpskim agresorom – bila očajna, najcrnja udovica, Božica Grgac svojim izgledom, dugom crnom kosom i vječitim uzdržanim smiješkom nimalo ne podsjeća na šesti decenij svoga života i četvrt stoljeća žalovanja.
U pokupskom Petrovcu (Lekenik), desetak kilometara od Siska, gdje je obiteljsko gospodarstvo trećeg naraštaja Grgčevih, rodila je i podigla Gorana (39) i Maju (36), odlučna da im i za vrijeme svoje mirovine bude uzdanica, majčinski pri ruci, gopođa Božica i danas se sjeća brojnih uniformiranih prijatelja s ratnih položaja u Komarevu koji su podigli spomenik na mjestu pogibije Stjepana Grgca i vojnika zaštitnika iz Moslavine Ozrena Jalžečića 4. kolovoza 1995. u Kotar šumi, te nadgrobni spomenik u Žažini s poprsjem poginulog zapovjednika 57. brigade “Marijan Celjak”.
I doista, dragovoljac Domovinskog rata Stjepan Grgac, prijeratni zaposlenik zagrebačkog Vodovoda, jedini je visoki časnik smrtno stradao u “Oluji” koji je travnja 1993. postao zapovjednik prve bojne novoformirane sisačke brigade.
Uz Dane sjećanja na stradanje Vukovara i Škabrnje, pak, predsjednik države i vrhovni zapovjednik Hrvatske vojske Zoran Milanović donio je odluku o počasnom činu generala pok. Stjepanu Grgacu, Ivanu Čaniću, Predragu Matanoviću i Predragu Matiću.
Ne samo članovima obitelji, novo vojno priznanje gotovo svojim osobnim doživio je i naš urednik Josip Frković, ratni IPD pomoćnik zapovjednika brigade. (J.F.) T
Još nema komentara
Uskoči u raspravuNema komentara!
Počnite s raspravom.