Piše: Igor Koruga
Približno kvalitetni koncerti obilježili su drugu polovinu proteklog tjedna, oba u Velikom Lisinskom navečer, od 19:30 sati. U četvrtak je, naime, 9. travnja, uz Simfonijski orkestar HRT-a i dirigenta Pascala Rophéa (1960) te u okviru Majstorskog ciklusa, nastupio naš ugledni pijanist mlađe generacije Ivan Krpan (1997), a iznimno u nedjelju, 12. travnja, uz gostujući Simfonijski orkestar iz Vancouvera i nizozemskog dirigenta Otta Tauska (1970) te u okviru ciklusa Lisinski subotom – Svijet na dlanu, jedna od najistaknutijih solistica današnjice, violinistica Arabella Steinbacher (1981).
Podudarna tumačenja
Odabrana djela razlikovala su se opsegom i kakvoćom, ali upravo zbog toga bilo ih je zgodno usporediti kao odista zanimljive predstave. Najprije ću o drugom zbivanju, solistici i popularnom Koncertu za violinu i orkestar. op. 14, američkog skladatelja Samuela Barbera (1910-1981), u kojem je spoj lirske ljepote, suzdržane virtuoznosti i kontrastnih struktura godio kanadskom orkestru, donekle izmučenom kaotičnim stanjem u zračnom prometu i dolaskom u Zagreb u posljednji čas. No ipak, svemu unatoč, oni ni u jednom trenutku nisu doveli u dvojbu svoju izvanrednost sudjelovanja u glazbenom dijalogu s iznimno preciznom violinisticom, intenzivnog fokusa i profinjenog tona. Steinbacher je, pak, na podjednak način, u toplom i neposrednom lirskom početku (Allegro), u nježnom nastavku (Andante) s istaknutim solom na oboi te u virtuoznom i frenetičnom finalu (Presto in moto perpetuo), vodila brigu o pedantnom intoniranju, razgovijetnosti i ritmici, favorizirajući pritom jasnoću i strukturni integritet djela, a ne Berberov mladenački (neo)romantičarski zanos. Podudarnom tumačenju priklonio se i nizozemski dirigent, pa je moguće i to da se namjerno ¨potisnulo¨ sve ono nepredvidljivo i uzbudljivo, sukladno s neodoljivom prirodom (ne)savršenosti grupnog muziciranja, ali i s organskim doživljajem ukupne skladbe. Svejedno, radilo se o izvanrednom opisu violinskog koncerta, kao i drugih djela, poput himna za orkestar, Adgilis Deda, mladog kanadskog skladatelja Samyja Mousse (1984) i zrele Prokofjevove Pete simfonije u B-duru, op. 100, koje je orkestar samostalno izveo.
Zaliha Krpanovog majstorstva
Samostalnog orkestralnog izvođenja bilo je i u četvrtak. Simfoničari HRT-a izveli su Koncertnu predigru, rano ostvarenje kojim se Krešimir Baranović (1894-1975) davne 1916. godine prvi put predstavio široj javnosti, Stijenu, op. 7, poslijediplomsku simfonijsku pjesmu Sergeja Rahmanjinova (1873-1943) i višedijelne Plesove iz Galante, mađarskog skladatelja, etnomuzikologa i pedagoga Zoltána Kodályja (1882-1967). No, ono zbog čega je velika većina posjetitelja došla bilo je u vezi s genijalnim Koncertom za klavir i orkestar br. 3 u C-duru, op. 26, Sergeja Prokofieva (1891-1953) i u svakom smislu izuzetnim Ivanom Krpanom. Prokofjevova maestralna tehnika, izuzetna motoričnost i kompozicijska smislenost, koju je 1932. godine sam autor ostvario u glasovitom Abbey Road Studiju s Londonskim simfoničarima i dirigentom Pietrom Coppolom, bila je više nego odgovarajuća pijanistu Krpanove opremljenosti i darovitosti. Burnoj i nesvakidašnjoj predodžbi velebnog djela nemalo je pridonio i vispreni maestro Rophé koji je pogledima i pokretima nevjerojatno točno i pravovremeno pronalazio određene glazbenike unutar sastava, ali i solista, u trenucima kada je to bilo najnužnije, odnosno kada je i Krpan bio željan komunikacija i kulminacija s orkestrom. Međutim, za takav Krpanov pristup bila je neophodna njegova ogromna zaliha tehničkog majstorstva, potrebna za opušteno iznošenje ključnih iskrica, nezapisanih u točno definiranoj partituri, koje se zbog pretjeranog rizika često izbjegavaju na velikoj pozornici. Drugim riječima, praćenje sjajno suprostavljenih ritmičkih i melodijskih Prokofjevovih obrazaca bilo je nevjerojatno. Pojedine note orkestra i klavira pojačavale su svaku britku skladateljevu misao, razdiobu, razradu i konkluziju, a u svojoj ukupnosti i pravovremeno prepoznati i podržani Krpanov talent koji će se zasigurno, uz neprestani rad, vremenom preobličiti u iduću, rijetku i dragocjenu domaću zvijezdu na prestižnom svjetskom pijanističkom nebu. T
