GLAVNE TEME PRIČA

U ZEMLJI GDJE SUNCE IZLAZI NA ZAPADU, A ZALAZI NA ISTOKU ZA BOŽIĆ JE 40 STUPNJEVA

11. studenoga, 2017.

Posao smo odmah pronašli, moglo se zarađivati i na dva mjesta, ali biti u pogonu cjelodnevno, a plaća stiže petkom. Dolaze nam rođaci i prijatelji istomišljenici koji nam daju do znanja da ondje nema jugoslavenstva. Hrvati smo i govorimo isključivo materinski, hrvatski. Pronašli smo i našu crkvu sv. Antuna, u kojoj su dvije nedjeljne svete mise bile za nas Hrvate rimokatolike. Summer Hill značajan je po tome što smo ondje kupili svoj prvi vlastiti krov nad glavom. U toj smo kući sretno živjeli sve do povratka u domaju. Osim druženja u crkvi, rado smo odlazili i u naše klubove, navijali za sydneyjsku „Croatiju“

Napisao Josip Frković

Premda za križnoga puta moje obitelji u suprotnom smjeru, od Staze, kroz donju sisačku Posavinu, prema Zagrebu, nisam ni pojmiti mogao zbog koga i čega domobrani i Hrvati civili masovno bježe iz svojih zavičajnih domova, počinje svoju tešku poratnu priču, staru kao i on sam, 73-godišnji Mihael Kolić. Njegovo poratno izbjeglištvo – zbog partizansko-komunističkoga terora – dugo je više od pola stoljeća, jer je tri i pol desetljeća sa suprugom i ondje rođenom djecom proveo u dalekoj i prosperitetnoj zemlji klokana i Aboridžina.

– Bilo mi je pola godine, pa sam dobar dio sjećanja na te teške svibanjske dane zadržao u svijesti prema majčinu kazivanju. A ona – brižna mati, kojoj su dva brata u susjednom Majuru poginula u ratnom vihoru i paklu – pričala je poslije meni i nekim suseljanima kako kruh ne treba i nije uputno mijesiti nedjeljom. Pod mitraljeskom vatrom i bombama savezničkih aviona, naime, putovali smo kroz Vedro polje, Sunju i Sunjsku Gredu, da bismo skelom pokušali na lijevu obalu Save. I mi smo poput ostalih putovali pretovarenim zaprežnim kolima i za njih zavezanim kravicama. Prekrcano i preteško samohodno plovilo, međutim, nije sretno pristalo. Pukla je čelična sajla, pa nas je matica rijeke ponijela sve do strmih obala Gušća. Posteljina, hrana i ostalo što smo sobom ponijeli, otplivalo je nizvodno , a domobrani su spasili konje, blago i kola. Nastavili smo put preko pustih posavskih polja pod stalnom vatrom Amerikanaca. Bila je užasna vrućina, pa sam od sunčanih opeklina jedva ostao živ. Od dobivena brašna mati je zamijesila kruh, ali je u njemu našla tragove krvi.

Noćenje u crkvi turopoljske Vukovine

Prespavali smo u crkvi Vukovine, nadomak Velike Gorice, te kroz prometni kaos zaprega i kamiona na cestama nastavili prema Sloveniji. Božja Providnost i prst Božji, međutim, nisu dopustilida stradavamo do kraja. Jedan je čovjek prilikom izlaska iz Zagreba, vidio mladu ženu s bebom na rukama i troje njih uz njene skute. Savjetovao je da put prema Sloveniji ne nastavljamo, negoli da se, barem privremeno, smjestimo u njegovoj dvorišnoj nastambi. I dok je jedne noći očeva pastirska pozornost popustila, partizani su konje ukrali, odveli u nepovrat. Hvala Bogu da su naša kola sačuvana, pa smo se doma vraćali vučeni kravama. U Brđanima Krajiškim i Petrinjcima, tamošnji su pravoslavni Vlasi na nas bacali kamenje i onako izmučenima, jedva živima, psovali majku ustašku. Otac koji je bio mirne naravi, priseban, nije odgovarao na izazivanja ratobornih šumskih ušljivaca. Poznao je narav tih i takvih, jer je na željeznici kruh zarađivao kao pružni radnik. Kao domobran, pak, nadzirao je stanje kolosijeka, jer su ih dojučerašnji četnici dolazili minirati i izazivati druge nesreće.Jednom je prigodom štoviše bio i ranjen, a kolega je smrtno pogođen. Oteli su im i puške.Tate je skinut do donjega rublja, pa se kući vratio u ušljivim prnjama. Kako je mati govorila, u predvečerje bi takvi ušljivci iz Svinice, Krčeva i Hrastovca dolazili nadomak naših kuća, uz uzvike „ Nagari, Jovane, na ustaške rovove“ i „Hooruk, hrvatska prugo, nećeš još dugo!“. Bio sam dijete, a kasnije duhom i tijelom emigrant, pa se šezdeset i više poginulih i nestalih iz Staze ne mogu prisjetiti.

Ubojice s kokardom i petokrakom

Znam samo da je većina život izgubila, jer su u časnoj domobranskoj odori krenuli čuvati milu nam hrvatsku državu.Rekoh već, žrtava se ne sjećam, ali kao 20-godišnjak pamtim dvadesetak susjeda udovica i njihove siročadi. Baka Anica, naša susjeda, glasno je ridala i proklinjala zločince s petokrakom na čelu, jer su joj sina Miju i još dvojicu vršnjaka civila usmrtili 1946. godine. Mojoj su obitelji, uostalom, tzv. „pobednici“ odveli jedinu kravu hraniteljicu, a u školskom smo dvorištu i u učionicama mi Hrvateki trpjeli maltretiranja vršnjaka iz tzv. boračkih porodica. Uživali su neviđene privilegije na svakom mjestu i tako nas učvršćivali u zaključku i odluci da je iz Titove i Staljinove države najbolje emigrirati. Za nas Hrvate nije bilo mogućnosti daljnjega školovanja, a ni zapošljavanja. U sunjskom birou zapošljavanja carevali su Jovo iz Svinice i Ljuban iz Četvrtkovca. Najprije moje sestre odlaze u Njemačku, a brat u Austriju, ja ostajem doma. Ubrzo stiže poziv za vojsku – ni jugoslavensku ni narodnu – koja nikad nije bila naša, hrvatska. Uvijek je bila velikosrpska, kavez za maltretiranje Hrvata. Godinu i pol trebao sam provesti u Prištini, gdje mi bratova pisma iz Australije predaju – otvorena. Bilo je ponižavajuće i užasno teško podnošljivo. Srbijanski su se oficiri iživljavali osobito nad Zagrepčanima, ali smo svi zajedno teror morali podnosti. Mnogi i ne znajući zašto nas zadirkuju kao domobrane ili ustaše. Slično je bilo i po povratku kući. Nigdje posla, a brat poziva u Sydney, u Australiju. Jedan od tamošnjih uvjeta bio je u zahtjevu da primaju familijarne. Supruga tada još nije navršila 18 godina.

Mjesec dana na brodu do Summer Hilla

Kad smo tu administrativnu formalnost riješili, slijedi birokratski hod po mukama. Na liječnički smo pregled i kvalifikacijski razgovor u ambasadi Australije morali u Beograd. U jesen 1968. krećemo na iscrpljujući put koji nikad zaboraviti nećemo. Nikad zaboraviti neću i ne mogu prolom majčinih suza. Krenuli smo brodom iz Italije i na moru proveli mjesec dana, a ondje sunce izlazi na zapadu i zalazi na istoku, motorna i druga vozila prometuju lijevom stranom ceste. Osim toga, pred Božić temperatura se penje do plus 40 stupnjeva Celzija. Posao smo odmah pronašli, moglo se zarađivati i na dva mjesta, ali biti u pogonu cjelodnevno, a plaća stiže petkom. Dolaze nam rođaci i prijatelji istomišljenici koji nam daju do znanja da ondje nema jugoslavenstva. Hrvati smo i govorimo isključivo materinski, hrvatski. Pronašli smo i našu crkvu sv. Antuna, u kojoj su dvije nedjeljne svete mise bile za nas Hrvate rimokatolike. Summer Hill značajan je po tome što smo ondje kupili svoj prvi vlastiti krov nad glavom. U toj smo kući sretno živjeli sve do povratka u domaju. Osim druženja u crkvi, rado smo odlazili i u naše klubove, navijali za sydneyjsku „Croatiju“, posjećivali folklorne priredbe, širili našu kulturu i domoljublje. Bili smo ustrajni u dokazivanju našega hrvatstva, pa smo ishodili i to da sve državne ustanove uvažavaju i naše natpisne potrebe za materinskim jezikom uza službeni engleskii.

Majčin stan nakon progonstva – kokošinjac

Uspjeli smo osnovati i katedru hrvatskoga jezika na Maccquarie sveučilištu u Sydneyju. Naš sugovornik, koji u svojo Stazi od briljantne „olujne“ vojne pobjede nad svim srbijanskim ološem, najviše vremena provodi u molitvi u prekrasno iz temelja obnovljenoj seoskoj crkvi sv. Martina, objašnjava nam i neke nepoznate detalje o australskim političkim strankama.

– Jedna je laburistička, a druga liberalna stranka. Ova druga nama Hrvatima je bila prihvatljivija, jer ona prva podosta liči na socijaldemokratsku. Liberali su uvijek za kapital i po usmjerenju su demokršćani, biračima jako prihvatljivi. Moram ovom zgodom reći kako naši dragi sunarodnjaci, koji su se lavovski s oružjem u ruci borili i ginuli za slobodu, nikad neće doznati koliko su australski Hrvati uz molitve suza proili i dolara nesebično izdvojili za međunarodno priznanje naše neovisne države. Na žalost, danas nas, kao i prilikom propasti njihove kraljevske velikosrpske države, optužuju za rasulo staljinističke nenarodne Jugoslavije. Kako znamo da su upravo Srbi u službi komunista genocidom ubili pola milijuna Hrvata, u srdžbi joj poneki, rekao bih opravdano, početno slovo države zamjenjuju sa Š. Ono što ću u srcu nositi kao tugu do kraja života, jest činjenica da mi se starica majka po sretnu završetku srpsko-hrvatskoga rata vratila na zgarište.Bila je teškim životom narušena zdravlja, ali se nije predavala. Nije se dala smesti, pa je krov nad glavom pronašla u sačuvanu kokošinjcu…Bio je to povod mojoj neopozivoj odluci o prodaji kuće u Summer Hillu.Tata je preminuo 1990., a mati je našim povratkom iz Australije bila najsretnija žena na svijetu. A ja najsretniji hrvatski sin.

Stažanski blagdan Martinja

Doživjela je moja dobra mati punih devet desetljeća, uživala u obnovljenu domu i kompletiranoj obitelji. Ipak, zaželjeh joj jednom dobro jutro i Za dom! Odgovorila je: Marko Perković . Njene posljednje riječi. Par minuta kasnije, supruga mi javlja da draga mati ispušta svoju plemenitu dušu. Donesenu kavu nije popila. Poslije svega, dok gledam svoju kćer kako pri izlasku iz aviona na Plesu ljubi hrvatsko sveto tlo, nije mi žao što sam se vratio voljenoj domovini. S druge strane, zahvalan sam i drugoj domovini Australiji što je tisućama Hrvata pružila utočište i život dostojan čovjeka, daleko od staljinističke strahovlade i antihrvatskoga jarma Srba. Ali, samo je jedna majka koja djetetu podari život, kao što je Hrvatska jedna i jedina domovina, reći će Mihael Kolić. Povratnik koji će emotivnim govorom pozdraviti mons. dr. Vladu Košića i brojne druge goste komemoracijske svečanosti za poginule i nestale Stažane u Drugom svjetskom ratu i poraću. Uvodu u subotnji blagdan sv. Martina, nebeskoga zaštitnika sela feniksa. Zapjevat će Stažani:“Bože, čuvaj jedinu nam i vječnu domovinu Hrvatsku!“ T