Zbog toga je Bobovac selo sa tragičnim rekordom: tri četvrtine od ukupnog broja stradalih mještana ubili su partizani nakon rata. Većinom su to bili ljudi u dobi od 20 do 35 godina, u cvijetu mladosti, u punoj snazi, kako radnoj tako i reprodukcijskoj. Bili su obični vojnici koji nisu učinili nikakvo zlodjelo, obični ljudi koje su jugokomunisti ili naši „komšije“ prozvali nacistima i fašistima, samo zato jer su bili domoljubi, čeznuli su za svojom državom, jer su bili Hrvati katolici
Napisao: Josip Frković
Okupljeni ispred crkve Uzvišenja sv. Križa iz 1930., koja je nijemi svjedok rađanja i stradanja, veselja i tuge, te vječite odanosti hrvatskoj naciji i katoličkoj vjeri nekad prenapučenog, a danas demografski devastiranog Bobovca, više stotina nazočnih nedavno je slušalo povjesnicu toga mjesta na desnoj obali Save kod Sunje Održao ju je član „Hrvatskoga domobrana“ Zvonimir Laktašić, profesor matematike i istraživač lokalne prošlosti od doseljenja predaka iz dične središnje Bosne do Vojne krajine i naših dana i stradanja. – Upravo zbog istine i sjećanja na predugo prešućivane žrtve, na njihovo pravo na ime i grob, nastavljači gotovo stoljeće i pol duge i viteške vojničke tradicije hrvatskoga domobranstva, članovi „Hrvatskoga domobrana“ – potomci poginulih pod zastavom i za interese bečke carevine, onih u obrani NDH, te branitelji obrambenoga rata protiv Srbije do 1995. – od 17. lipnja lanjske godine, od Brezovice i Crnca, na sve strane niču bijeli „Križevi istine“. Kad je riječ o području cijele županije, stratišta i grobišta svakako su najbrojnija u Hrvatskoj. Ima ih, prema potvrđenim izvidima i nalazima MUP-a, 119 s oko 45.000 tajno pogubljenih i kriomice pokopanih žrtava. Čitav jedan grad srednje veličine. I to je glavni razlog što humanu akciju OHD-a kao partneri podupiru Sisačko-moslavačka županija i Sisačka biskupija, kazao je Laktašić. Kako je i sam s izaslanstvom OHD-a koncem travnja bio u Crkvi hrvatskih mučenika nad povijesnim Krbavskim poljem, nazočivši danu tradicionalnog okupljanja stotina između trenutnih 6.500 političkih uznika bivših režima iz cijele države, ali i obilježavanja obljetnice pogibije Zrinskih i Frankopana, Laktašić je podsjetio da je misno slavlje predvodio biskup gospićko-senjski u miru mons. dr. Mile Bogović, povjesnik i pokretač hrvatskoga martirologija i gradnje Crkve hrvatskih mučenika ponad Krbavskoga polja.
Bezbožništvo protiv ljudskih prava
Prvi koncelebrant euharistije i glavni liturgijski pjevač bio je grlati župnik obnovljene crkve sv. Ivana Pavla II.u Donjem Lapcu, Dino Rupčić, a drugi poznati franjevac Vjeko Lasić. U Donjem Lapcu, doznali smo, katolička crkva nije postojala punih 489 godina. Podsjećajući na zla učinjena hrvatskom narodu, mons. Bogović je kazao: – Prije nekoliko godina, iskopani su u Gračanima zemni ostaci kadeta vojnih škola koje je komunistička vlast pobila i bacila u jame. Nešto slično desilo se i našem narodu Bobovca i drugih katoličkih sela Posavine i Banovine, o čemu nas rječito podučava mons.dr. Vlado Košić, gost našega sela, naglasio je Zvonimir Laktašić i nastavio: – Okupili smo se kako bismo prisustvovali svečanom blagoslovu bijeloga „Križa istine“ i spomen-ploče naše udruge ratnih veterana “Hrvatskoga domobrana” u njegovu podnožju, s prezimenima 89 stradalih Bobovčana. Na svečanoj smo komemoraciji kako bismo sačuvali pamćenje na jedno teško, užasno i mračno vrijeme zločina i bezbožništva, nepoštivanja čovjeka i njegovih prava, na genocidnu jugokomunističku politiku protiv hrvatskog naroda koji je stoljećima težio za svojom nacionalnom državom. Bilo je to vrijeme najvećeg stradanja, ali i najveće podijeljenosti hrvatskog naroda, ne samo u 20. stoljeću. Partizanski zločinci iza sebe su ostavili najveće hrvatsko groblje u Sloveniji, diljem naše domovine Hrvatske i BiH, te od Bleiburga sve do Skoplja, pokrenuli nepregledne i brutalne kolone smrti.
Vojnici crno-žute monarhije i NDH
Kada je riječ o Bobovčanima, našim precima, oni su stoljećima, sve od dolaska na ove prostore, vodili borbu za vlastitu opstojnost i ljudsko dostojanstvo. Nisu se dali lako pokoriti nikome i nikada, iako su znali da je cijena toga bila visoka i da se plaća i ljudskim životima. Pošto su živjeli uz carsku granicu, stoljećima su sudjelovali u ratovima kao vojnici krajišnici-graničari i mnogi su skončali život negdje na braniku Vojne krajine, diljem Europe, sve do Rusije, u službi Monarhije kao profesionalni vojnici. Ginuli su Bobovčani u mnogim btikama i ratovima, ali nikad tako masovno i okrutno kao u Drugom svjetskom ratu, odnosno iza njegovog završetka 15. svibnju 1945. i tijekom slijedećih mjeseci. Bilo je to vrijeme neviđena terora, zločina i partizanske bestijalnosti. Na dvadesetodnevnom maršu smrti, tzv.križnom putu od Bleiburga do zarobljeničkih logora u okolici Bezdana i Apatina, bobovački i ostali ratni zarobljenici, bili su svrstani u kolone smrti da bi odmah u Sloveniji bili izloženi pljačkanju, izgladnjivanju, mučenju i ubijanju. Najviše naših sumještana stradalo je na križnom putu ili na povratku kući. Zbog toga je Bobovac selo sa tragičnim rekordom: tri četvrtine od ukupnog broja stradalih mještana ubili su partizani nakon rata. Većinom su to bili ljudi u dobi od 20 do 35 godina, u cvijetu mladosti, u punoj snazi, kako radnoj tako i reprodukcijskoj. Bili su obični vojnici koji nisu učinili nikakvo zlodjelo, obični ljudi koje su jugokomunisti ili naši „komšije“ prozvali nacistima i fašistima, samo zato jer su bili domoljubi, čeznuli su za svojom državom, jer su bili Hrvati katolici.
Križni putovi do Skopja
Vjerojatno bi broj stradalih na križnom putu bio još i veći da se bobovački ratni zarobljenici nisu držali skupa, međusobno se pomagali, nosili iznemogle ili pretučene, međusobno se hrabrili da izdrže. O tim tragičnim događajima na križnom putu u bivšoj Jugi, nije se smijelo javno govoriti. Ali mi Bobovčani nikada nismo zaboravili svoje stradalnike i povijesne istine koje su namjerno godinama prikrivane i pod pritiskom velikosrpskih i komunističkih režimlija lažirane. Odmah iza Domovinskog rata, 1996.godine, prikupili smo podatke o stradalima u Domovinskom ratu, kao i u Drugom svjetskom ratu, te stradanjima na križnom putovima. Sistematizirani su, dopunjeni i poimenično objavljeni zalaganjem članova županijske radne grupe 2006. u “Sisačkom žrtvoslovu”. Sjećanjem na ta stradanja, postavili smo i spomen-ploču na seoskom društvenom domu. Otkrio ju je 5. listopada 1996. hrvatski branitelj sunjske Posavine, naš general i haški mučenik Slobodan Praljak. Vjerujem da će i ovaj “Križ istine”poput spomen ploče na fasadi doma, biti mjesto sjećanja, ponosa i odavanja počasti ljudima koji su dali živote za svoju domovinu. Sa željom da poginulima dobri Bog podari pokoj vječni, a njihovim potomcima i rođacima da ih se s ponosom sjećaju, u ovoj prilici – u ime vodstva i članova sisačkoga Ogranka “Hrvatskog domobrana” i županijskog povjerenstva za obilježavanje prešućivanih stratišta i grobišta – zahvaljujem na uloženu trudu oko ovog humanog projekta „Križa istine“. Iskrenu zahvalnost odajem i zaposlenicima sunjske tvrtke GME Davora Vrbaneka, “Izometala” u Ivanić Kloštru, Studiju grafičkoga dizajna “Granić” u Sesvetama, kao i svima koji su pomogli u realizaciji. Svima okupljenima na svečanosti blagoslova „Križa istine“, želim da vam dobri Bog udijeli mir, slogu i ustrajnost u zauzimanju za opće dobro, kazao je prof. Laktašić. T
Još nema komentara
Uskoči u raspravuNema komentara!
Počnite s raspravom.