KOLUMNA METAMUZIKA

RAZBUKTALA SAMOSVJEST SAVRŠENIH UMJETNIKA ENRICO PACEA I KRISTOFA BARATIJA

10. srpnja, 2015.

Piše: Igor Koruga

Vrućina, zagušljivost i memljivost Klovićevih dvora postala je nebitna u utorak 7. srpnja, nešto poslije 21 sat, kad je iz prednastupne tišine izronila briljantna glasovirska dionica Schubertove Grand duo sonate u A-duru, D 574, zahtjevnosti radi objavljene tek 1852. godine, gotovo četvrt stoljeća nakon skladateljeve smrti. Strukturno inovativnu i motivički povezanu četverostavačnu sonatu publici su u okviru 34. Zagrebačkih ljetnih večeri pokušali protumačiti vrsni talijanski komorni glazbenik, pijanist Enrico Pace, i daroviti mađarski violinist, Kristóf Baráti, do čijeg je preokreta u karijeri došlo 1997. godine, nakon što je osvojio treću nagradu na prestižnom Natjecanju kraljice Elizabete u Bruxellesu, kao najmlađi finalist, i nakon što je redefinirao svoju violinsku tehniku s Eduardom Wulfsonom, na čije su pak znanje utjecali Nathan Milstein, Yehudi Menuhin i Henryk Szeryng.

Nadahnuti vokalnošću

Ravnopravnost dionica violine i klavira kod Schuberta je, u zanosu epohalnih promjena i pritajenih formalnih i harmonijskih subverzija, po prvi puta bila u punoj mjeri izjednačena i, dijaloški gledano, posve prožimajuća. To se, u cijelosti, baš i nije osjetilo u nesumnjivo kvalitetnoj izvedbi usviranih glazbenika, moguće zbog uvjeta i opuštenijih gudačkih žica, a pritom i diskretnijeg Barátijevog tona, ili zbog Pacea, za nijansu raspoloženijeg za komunikaciju, usrdnijeg u kreiranju prostora za kolegu te, nekako prirodno, predanijeg komornom glazbovanju. Ipak, Baráti je uspio doći do značajnijeg izražaja u polaganom stavku, Andantinu, u kojem je izvrsno iznio dojmljive melodijske linije i smione modulacije (umjetnički) zrelog Schuberta, nadahnutog ¨pjevnom¨ vokalnošću. Vokalnošću je, ali onom ¨govornom¨, bio nadahnut i skladatelj slijedeće četverostavačne Sonate za violinu i glasovir, u aes(gis)-molu, JW VII/7, Leoš Janáček, moravski skladatelj koji je svojevremeno samovao u strukovnoj sjeni tada već zapaženog Bedřicha Smetane (od Franza Liszta) i javno ohrabrenog Antonína Dvořáka (od Johannesa Brahmsa). Međutim, nedugo zatim, zbog sreće i nadarenosti, ili obratno, uslijedio je Janáčekov zvjezdani uspon od smjernog i samozatajnog glazbenog pedagoga, opsjednutog folklorom, do jednog od najkreativnijih i najizvornijih skladatelja dvadesetog stoljeća. Kasni Janáčekov stil, uobličen u istodobno sažetu i raznolikom glazbenom građom nabitu violinsku sonatu, poslužio je tako i kao interpretativni izazov večeri dvojice sve raspoloženijih gostujućih glazbenika. To su Pace i Baráti dokazali u obuzetom tumačenju kompletnog djela, ustvari, ponajprije opisu provokativne (pseudo)folklorne melodije u Baladi, tripartitnih struktura u Allegrettu, ali i pesimistično intoniranih, ekspresivnih zvučnih gradacija u rubnim stavcima.

Teško za sinkronizaciju

Razbuktala samosvijest savršenog umjetnika ostala je prisutna kod obojice glazbenika i nakon pauze, tijekom izvođenja opsežne Sonate za violinu i glasovir u Es-duru, op. 18, Richarda Straussa, velikog orkestralnog skladatelja, u osnovi nesklonog komornoj formi. Znalo se unaprijed puno toga o trostavačnom djelu i plodu Straussove mladenačke ambicije sažimanja orkestralnog načina razmišljanja u zvukovni medij violine i glasovira, ali sjajna je izvedba istaknula i skladateljev duboki osjećaj za harmoniju, preciznu i lirsku frazu, dovoljnu za izrazitu pozornost (violinističkog) virtuoza. Stoga je Baráti u ovoj neobičnoj sonati, u notu slijeđen na glasoviru, dao sve od sebe kako bi ispravno interpretirao, primjerice, zamršen ritmički slog, težak za sinkronizaciju, a uz to i slobodu te proizlazeću muzikalnost. Pompozna Straussova završnica očekivano je razgalila publiku, otvorivši prostor za dodatne nastupe. Unutar tri povrata na pozornicu umjetnici su se, od publike nagrađeni burnim pljeskom, a od organizatora i ukusnim cvjetnim aranžmanima, svima odužili dvjema izvedbama, i to Scherza i Adagia, za violinu i glasovir, Johannesa Brahmsa. Siguran sam da će se vjerna zagrebačkoljetnovečernja publika u većem broju okupiti i u petak 10. srpnja, u Atriju, na koncertu austrijskog Eggner trija te uživati u skrivenim tajnama glasovirskih trija J. Brahmsa, W. Pirchnera (praizvedba) i J. Sibeliusa (prva hrvatska izvedba povodom 150. obljetnice skladateljeva rođenja).T