GLAVNE TEME KULTURNI ŽIVOT

PRVOGA DANA U CRVENOJ KOPRIVNICI „DNEVNIK DIANE BUDISAVLJEVIĆ“ VIDJELO 18 GLEDATELJA

9. listopada, 2019.

Kako je bilo moguće tijekom cijele vladavine NDH šetati  Zagrebom i Hrvatskom, prikupljati i slati pomoć u velikim količinama, primati „bezbroj“ pisama, odlaziti u ustaške logore (kao na izlet, s dozvolom vlasti!?) i iz njih izvlačiti na tisuće ljudi, što znači da su s jedne strane ustaše slale u logore „na tone“ pravoslavaca i djece, a s druge ih je neka Diana Budisavljević izvlačila van, organizirala im smještaj, pomagala u liječenju, spajala s obitelji…

U kojem to ratu ima?

Kad su primjerice Srbi u vrijeme hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata nevine Hrvate slali u logore ni jedan ih nije napustio, pobjegao, a kamoli da ih je neka žena spašavala

Napisao: Mladen Pavković

Film „Dnevnik Diane Budisavljević“ počeo se prikazivati u kino dvoranama diljem Hrvatske. Odaziv publike je skroman, ali zato su i dalje veliki naslovi u medijima (svaka čast iznimkama) da je riječ o „potresnom filmu“, „jasno ispričanoj priči“, „istinitom događaju“ i tome slično.

Međutim, u ovom skromnom uratku ništa nije jasno, osim da je naišao na iznimno povoljne kritike ekstremno lijevih „kritičara“ i da će na nekom filmskom festivalu u Srbiji (koja ge jednim dijelom i financira!) ponovno pokupiti sve nagrade i priznanja.

Netko je u svojem komentaru napisao i ovo: „Diana je bila kao James  Bond 007. Letjela je zrakom noću i izvlačila djecu da ne vide vlasti NDH i redari na ulazu.“

Pomaganje logoraša i djece

Drugim riječima, u filmu pratimo priču notorne Diane, rođene u Austriji, koja je čitav II. svjetski rat provela u Zagrebu sa suprugom-liječnikom (pravoslavcem), živjela u udobnom stanu i cijelo se vrijeme gotovo neometano bavila pomaganjem logoraša i djece koja su bila zatočena u najgorim ustaškim logorima.

Nitko joj ništa nije mogao (James Bond!).

Od 1941. do 1945. uz nekoliko suradnika uspjela je iz ustaških logora spasiti 10.000 dječaka i djevojčica, a u tome su joj pomagale i vlasti NDH!

Da pukneš od smijeha.

U filmu se redateljica Dana Budisavljević  koristila  i dokumentarnim snimcima, koje je vjerojatno dobila od Srba, na kojima su prikazana mala djeca „napuštena, bolesna i sama“ u ustaškom logoru. Kada su nastale te snimke i u kojem logoru su snimljene to zna samo ona, jer se iz prikazanog  to uopće  ne razabire, tako da joj „moramo“ vjerovati na riječ, kao i to da je sve to „istiniti događaj“.

Nu, kako je bilo moguće tijekom cijele vladavine NDH šetati  Zagrebom i Hrvatskom, prikupljati i slati pomoć u velikim količinama, primati „bezbroj“ pisama, odlaziti u ustaške logore (kao na izlet, s dozvolom vlasti!?) i iz njih izvlačiti na tisuće ljudi, što znači da su s jedne strane ustaše slale u logore „na tone“ pravoslavaca i djece, a s druge ih je neka Diana Budisavljević izvlačila van, organizirala im smještaj, pomagala u liječenju, spajala s obitelji…

U kojem to ratu ima?

Kad su primjerice Srbi u vrijeme hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata nevine Hrvate slali u logore ni jedan ih nije napustio, pobjegao, a kamoli da ih je neka žena spašavala.

Srpska propaganda

Ovaj igrani film s dokumentarnim snimkama bez ijednog dokaza (čak se ne zna ni tko je ta Diana Budisavljević) nije ništa drugo nego najobičnija  srpska propaganda. Možda bi mogao i proći, ali bez onog „istiniti“. Za istinu trebaju debeli dokazi, a redateljica ih nikome nije ponudila, tako da ispada da za takve filmove i takve redateljice  je istina samo ono što „gazda“ kaže!

I točka.

Međutim, mnogi se s pravom pitaju, zašto i zbog čega baš ovoj redateljici treba vjerovati, a kad Antun Vrdoljak ili Jakov Sedlar (ili njima slični) snime i prikažu neki domoljubni film njih hrvatsko-srpska „kritika“ naprosto ubija riječima i osvrtima, razvlače  od milog do nedraga, traže im isključivo „pogriješke“ i ono što je najvažnije negativno se izražavaju i prije nego su snimljeni i prikazani.

Pored toga, filmovi ili knjige na temu Bleiburga, Križnih puteva, Domovinskoga rata, zločina KOS-a i Udbe uopće se ne propagiraju, dok „istinite priče“ neke Dane Budisavljević kite svim mogućim nagradama i priznanjima, i imaju takvu propagandu kao da ih plaća Srbija ili Republika Srpska.

Prvog dana prikazivanja tog filma u „crvenoj“ Koprivnici bilo je svega 18 gledatelja!

A  sličan je odaziv navodno  i drugdje.

Što je pošlo po zlu? T