PROGONI NOVINARA OD 1945. DO 1972.

PROGONI NOVINARA OD 1945. DO 1972.

3. travnja, 2017.

 

 

Napisao: Mladen Pavković

Novinar i publicist Tihomir Dujmović objavio je novu knjigu- „Hrvatske novinarske tragedije 1945-1995“. Riječ je o nedaćama koje su doživjeli hrvatski novinari, poglavito oni koji su pisali i stvarali u vrijeme Nezavisne države Hrvatske (NDH), pa sve do onih kojima se Titova i ina vlast osvećivala od 1945. Takav progon novinara, kakav se na ovim prostorima dogodio nije zabilježen u povijesti svjetskog novinarstva. Dujmović ističe da je u Hrvatskoj 1945. ubijeno više novinara nego u Njemačkoj, Italiji i Japanu. Koliko ih je samo poginulo u vrijeme hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata! O tome se malo govori i piše, pa je stoga knjiga ovog darovitog pisca od iznimne važnosti, bez obzira, što u njoj ne možete naći baš sva imena koja su zbog svog načina pisanja, uređivanja i razmišljanja često i bez suda i suđenja bila osuđena na – „maglu i dim“, tj. Zatvor.

Nakon kraha tzv. Hrvatskog proljeća čak 50 novinara sudski je gonjeno, dok se na crnoj listi našlo njih 170. Dakle, od 1945. do 1972. zabranjen je rad 501 novinara!

Hrvatski književni list i knjiga Josipa Grbelje

Dobro je da je Dujmović progovorio i o tome, iako je jednu sličnu knjigu s naslovom „Cenzura u hrvatskom novinarstvu 1945.-1990.“ svojedobno već napisao i objavio ugledni i cijenjeni novinar i publicist Josip Grbelja (1935.-2005.), u iznimno malom broju primjeraka, i ono što je najžalosnije gotovo bez ikakvog javnog odjeka.

A jedan od najprogonjenijih hrvatskih novinara i urednika, kao i „Hrvatski književni list“ (HKL), novine koje je 1968. i 1969. izdavao (prije „Hrvatskog proljeća“), a što se na žalost ne spominje u ovoj knjizi (sigurno će imati nastavak pa će i to doći na red) bio je i ostalo- prof. Zlatko Tomičić (1930.-2008.), poznati i kao vrstan književnik, publicist, člankopisac, novelist itd.. Samo zbog izdavanja „Hrvatskog književnog lista“ završio je na teškoj robiji, bez stalnih primanja… Za jugoslavensku vlast, sve do 1990. bio je (da ti pamet stane!) „hrvatski novinarski terorista br.1“, čak i bez prava (javnog) glasa. Nu, Tomičića se nije moglo zaustaviti. Pisao je, bez obzira na nepravedne kazne, o stvarima i osobama iz hrvatske povijesti o kojima je bilo poželjno šutjeti. Progonila su ga čak i zbog pjesme „Hrvatska, ljubavi moja“, koja je sastavni dio i mnogih antologija.

Kad je Tomičić, zajedno sa svojim suradnicima, okupljenim oko tadašnje Zajednice samostalnih pisaca TIN, pokrenuo izdavanje „Hrvatskog književnog lista“, iako smo tada već bili punih 23 godine u komunističkoj Jugoslaviji, nigdje nije bilo nikakvog našeg lista koji bi se zvao hrvatski! Stoga je prije svega ovaj veliki hrvatski pisac učinio nešto što se tada nije smjelo! Osim naziva dali su mu i pravo hrvatsko štivo, jer da nije bilo toga taj naziv ne bi puno vrijedio.

Zbog izdavanja HKL-a, u kojem je među ostalim surađivao i Bruno Bušić, gotovo svi suradnici i urednici rubrika, kao i njihove obitelji, bili su proganjani. Najviše, dakako, Zlatko Tomičić!

Zanimljivo da taj list, koji se poglavito u to doba nije sviđao Igoru Mandiću i sličnima, po riječima Tomičića, nije prolazio nikakvu cenzuru. Zato je i bio opasan. Naime, Jugoslavija nije nikada priznala da u toj zemlji ima cenzure, a ni javnih cenzora, kao što se to događalo u drugim represivnim, ali iskrenijim režimima.

U svezi toga netko je rekao:

-Ima u svijetu krvavijih režima, ali nema ni jednog perfidnijeg!

Javno tužiteljstvo

A u propaloj Jugoslaviji cenzora je ipak bilo, što su nam potvrdili i neki koji su pisali i uređivali ovaj list, koji se prodavao u nevjerojatno velikim nakladama, poglavito kad su se njegovi autori vratili s robije. Tada su cenzori morali biti urednici, pa i sami pisci – sami sebi! Jao si ga onom koji nije dobro poslušao svojeg cenzora, kojega su svi morali imati u vlastitoj glavi! Jedina i priznata prava cenzura bilo je Javno tužiteljstvo. Naime, ne znamo je li znate da se krajem šezdesetih godina svaka knjiga i svaka novina morala 24 sata prije izlaska predati Javnom tužitelju na cenzuru. On bi publikaciju propustio ili – zabranio!

Komiteti Saveza komunista imali su nadzornu ulogu. Oni su provjeravali da li je sve u redu. Ako nije bilo, ako nije bilo sve u duhu njihovog političkog učenja koje je bilo jako oštro odmjereno – oni bi odmah reagirali opomenama, prijetnjama, kaznama, izopćenjima. Dakako, i zatvorima. To je bila zapravo inkvizicija. Oni su nadzirali i tužitelje.

Tomičića su 1972. prvi puta zbog pisanja osudili na tri godine strogog zatvora, ali je tu kaznu Vrhovni sud ubrzo (zahvaljujući i Đorđi Ličini) povisio na – pet godina. Ostalo je povijest…Nu, ovog pisca (da se malo našalimo) nisu odviše cijenili književnici ni političari (ili barem nisu to pokazali), ali zato je uvijek bio „omiljen“ u milicijskim i policijskim krugovima! Sve do smrti! T

1 Comment so far

Uskoči u raspravu
  1. Listonoša
    #1 Listonoša 24 svibnja, 2017, 21:54

    Dujmovićeva knjiga je 90 posto “prepoisana” od Grbelje. Čitam i ja al nigdje Zlatka Tomičića.Kako je Dujmović uopće i pisao ovu knjigu a da Tomičića kak kažete nije ni spomeo? Kako? Bezobrazno je i da se Dujmović potpisao na ovu knjigu a njegov je predgovor i pogovor. Sve ostalo je od Grbelje. Čudo.

    Odgovorite na ovaj komentar

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.

*

code