Koliki su ruski izgledi za osvajanja Avdiivke i Vuhledara? Svi dosadašnji pokušaji, a bilo ih je nekoliko, prošli su vrlo neslavno. Pokušaji ruskih marinaca, potpomognutih mobiliziranim rezervistima bili su katastrofalni. Dosadašnje iskustvo upućuje na nekoliko nedvojbenih činjenica pri provođenju ruskih napadnih operacija na uređenu obranu. Bataljunske taktičke grupe, kao osnovne taktičke jedinice ruske kopnene vojske, pokazale su se kao vrlo neučinkovit organizacijski model za izvođenje napadnih operacija.
Zbog toga su od siječnja ove godine ruske snage uvele novi organizacijski model „napadanih odreda“. U vojnoj vještini takav način organizacije nije nikakva novost. Sve se radi po uzoru na već davno isproban njemački model Sturmtruppen, ili udarnih trupa iz vremena Prvog svjetskog rata
Napisao: Goran Redžepović
Što nakon pada Bahmuta? Razvoj događaja odvija se po predvidivom scenariju. Pod pritiskom plaćenika Wagner grupe i elitnih postrojbi Spetsnaza, provodi se očekivano organizirano izvlačenje ukrajinskih snaga iz grada prema zapadu. Doduše, rusko napredovanje odvija se vrlo sporim tempom. Na pojedinim mjestima, ruske strane, koje su uspjele prijeći prugu vraćene su na početne položaje.
Radi osiguranja urednog i kontroliranog odstupanja, ukrajinske snage još uvijek čvrsto drže položaje na bokovima. Novi ukrajinski uređeni obrambeni položaji nalaze se na povišenom terenu zapadno od grada. Kad će i hoće li se branitelji povući na nove obrambene položaje pitanje je procjena svrsishodnosti držanja aktualnih linija obrane.
Ruske snage su na središnji dio grada koncentrirale svu raspoloživu artiljeriju. Uz to, intenzivirani su udari ruskog taktičkog zrakoplovstva bombama velikog kalibra u cilju razaranja utvrđenih građevina. Takva taktika ograničava rusko napredovanje na sposobnost i doseg fizičkog razaranja urbanih cjelina u kojima operiraju postrojbe branitelja.
U slučaju da uspiju do kraja ovladati gradskim područjem, malo je vjerojatno da će snage Vojske Ruske Federacije nastaviti daljnje kontinuirano napredovanje prema zapadu. Dva su osnovna razloga. Tlo u okolici Bahmuta još uvijek nije pogodno za uvođenje u borbu većih skupina ratne mehanizacije. U slučaju napuštanja gradske i prigradske cestovne mreže, oklopno mehanizirane snage zaglavile bi u debelom blatu.
Drugi razlog su veliki gubici i iscrpljenost ruskih snaga koje opsjedaju Bahmut već osam mjeseci. Bez nužnog odmora i popune, ljudstva i tehnike, ruske snage nisu u mogućnosti, sa sadašnjim snagama, nastaviti napadna djelovanja prema zapadu. Zbog toga će na tom dijelu ratišta nastupiti operativna pauza za ruske postrojbe. Međutim, to ne znači da će snage Vojske Ruske Federacije prestati s daljnjim ofenzivnim akcijama.
Iako su ruske snage u prvim mjesecima ove godine imale gubitke od preko 43.000 poginulih vojnika, malo je vjerojatno da će na cijeloj liniji fronta, od preko 1000 kilometara, dobrovoljno prijeći u defenzivu. Moskva će sigurno nastojati zadržati postojeću inicijativu. Ako to ne uspiju onda će barem nastojati osujetiti Ukrajince u ponovnom preuzimanju inicijative. To je teško ostvariv zadatak pogotovo uzimajući u obzir velike gubitke ljudi i tehnike tijekom zimskih mjeseci.
Očekivana ukrajinska ofenziva
Drugo težište ruskih djelovanja bit će popravljanje taktičkih položaja pred najavljivanu i očekivanu ukrajinsku ofenzivu. Rajon Kremine, Avdiivka i Vuhledar tri su ključna dijela fronta gdje će ruske snage nastojati izraziti težište, kako bi popravili sadašnju taktičku situaciju i stvorili nepovoljne uvjete za provođenje ukrajinskog protuudara. Gradić Kremina sa svojom okolinom predstavlja vrata mogućeg ukrajinskog prodora u Lugansku oblast. Ukrajinske snage uspjele su, tijekom jesenje ofenzive, doći do zapadnih predgrađa ovog mjesta.
U obranu grada Rusi su ubacili svoje najelitnije padobranske i tenkovske postrojbe. U zimskim napadnim operacijama uspjeli su odbaciti ukrajinske snage dvadesetak kilometara zapadno od grada i ništa više. Padom Kremine, otvorila bi se mogućnost daljnjega napredovanja prema Severodonjecku. Uz to, ugrožena bi bila ruska linija opskrbe koja iz Belgorodske i Voronješke oblasti ide prema Donbasu.
Sama činjenica da je na ovom dijelu angažirana elitna Tamanska gardijska divizija, jedina naoružana s najboljim ruskim tenkovima T-90M, kazuje o značaju ovog dijela fronta za rusku “specijalnu vojnu operaciju”. Uz daljnje utvrđivanje obrane, ruske snage nastojat će, aktivnom obranom, spriječiti razvoj ukrajinskih snaga u borbeni poredak za napad. Dakle manji taktički protuudari, ne samo kod Kremine nego na cijeloj dužini fronta sjeverno do Svatova.
Nedvojbeno, najveći kandidati za ograničene, ali snažne i koncentrirane, ruske napadne operacije jesu Avdivka i Vuhledar. Ova dva mjesta izuzetno su važna zbog sigurnosti ruskih rokadnih komunikacija koje omogućavaju manevar snaga i sredstava paralelno s linijom fronta. Sa sadašnjih pozicija kod Avdiivke, ukrajinske snage topničkom i raketnom vatrom mogu pokrivati glavno komunikacijsko čvorište jugoistočno i istočno od Donjecka.
Linija fronta kod Vuhledara udaljena je svega dvadesetak kilometara od ključnog cestovnog i željezničkog križanja kod mjesta Volnovaha. Naime, osim Kerčkog mosta, kroz ovaj grad prolazi jedna željeznička pruga koja povezuje Rusiju sa poluotokom Krimom. U slučaju rušenja mosta, opskrba ruskih snaga na poluotoku, kao i na južnom dijelu ratišta, postala bi kritična.
Također, zbog sadašnje blizine fronta, većina ruskog cestovnog transporta kritičnog materijala, u smjeru istok-zapad, obavlja se uz obalu Azovskog mora, 80 do 100 kilometar od linije fronta. Takva udaljena rokadna komunikacija usložnjava distribuciju opskrbe za potrebe jedinicama na prvoj crti.
Model udarnih trupa
Svi dosadašnji pokušaji, a bilo ih je nekoliko, prošli su vrlo neslavno. Pokušaji ruskih marinaca, potpomognutih mobiliziranim rezervistima bili su katastrofalni. Dosadašnje iskustvo upućuje na nekoliko nedvojbenih činjenica pri provođenju ruskih napadnih operacija na uređenu obranu. Bataljunske taktičke grupe, kao osnovne taktičke jedinice ruske kopnene vojske, pokazale su se kao vrlo neučinkovit organizacijski model za izvođenje napadnih operacija.
Zbog toga su od siječnja ove godine ruske snage uvele novi organizacijski model „napadanih odreda“. U vojnoj vještini takav način organizacije nije nikakva novost. Sve se radi po uzoru na već davno isproban njemački model Sturmtruppen, ili udarnih trupa iz vremena Prvog svjetskog rata. Model je nastao kada nije bilo moguće osigurati integraciju vatre i pokreta većih oružanih formacija u napadu.
Manje, pokretljivije formacije, uz koncentraciju koordinirane topničke vatre, pronalaze slabije točke u obrani i vrše proboje uređenih položaja. Dosadašnja, rijetka iskustva sa ukrajinskog ratišta, svjedoče da ovaj način djelovanja mogu izvoditi isključivo ruske profesionalne trupe i to na razini jednodnevnih taktičkih učinaka. Nešto slično primjenjuju i plaćenici Wagner grupe ali uz velike gubitke.
Dakle, ponovni pokušaj zauzimanja Avdiivke i Vuhledara, zahtjeva koncentraciju profesionalnih ruskih jedinica uz masovnu artiljerijsku i zračnu potporu. Ukratko, u tom slučaju, vrlo vjerojatno imali bi dva nova Bahmuta.
Pitanje je koliko je rusko zapovjedništvo spremno na nove nepovratne gubitke najbolje obučenih snaga? Proljetno, ograničeno ofenzivno djelovanje ruskih snaga, pod formalnom komandom generala armije Valerija Gerasimova, bit će neka vrsta popravnog ispita neuspjele zimske ofenzive. Ovaj put sa znatno manjim ambicijama. T
Još nema komentara
Uskoči u raspravuNema komentara!
Počnite s raspravom.