METAMORFOZE NEKADA U SISKU OMILJENOGA PROTE PERE

METAMORFOZE NEKADA U SISKU OMILJENOGA PROTE PERE

3. travnja, 2017.

 

Prije 22 godine, pak, u znak zahvalnosti za širenje vjerske i kulturne tolerancije, na blagdan grada Siska i njegova nebeskoga zaštitnika sv. Kvirina, te na dan dolaska u prvi službeni posjet u Hrvatsku pape Benedikta XVI., o. Pero primio je godišnju Nagradu grada Siska za 2011. Kuriozitet je u predlagaču: učinio je to koalicijski partner HDZ-a, HSP i njegov čelnik Veljko Novak. – On je ugledni građanin i čovjek kojega u Sisku svi poznaju, i to samo po dobru. Ostao je u Sisku i u najtežim vremenima Domovinskoga rata zbog svojih stavova i opredijeljenosti za Sisak i Hrvatsku, svoju domovinu, pa je imao problema i među nekima od jastrebova u svom narodu. On je uvijek i prije svega veliki humanist i dobar čovjek. Popraćen ovacijama prilikom izlaska na pozornicu Doma kulture, Oluić je, među ostalim, kazao: Nisam živio uzalud, uporno inzistirajući na principu da su ljudi braća i da je zadaća prvenstveno svećenika

Napisao: Josip Frković

Što se to stvarno desilo s umirovljenim pravoslavnim parohom Petrom Oluićem (81), kad je druge ožujske subote u intervjuu nacionalnoj dnevnoj tiskovini kao vjerodostojan podatak ponudio broj od 595 ubijenih manjinskih pripadnika srpske nacionalnosti u gradu Sisku?. Ni manje ni više, negoli dvadeset puta veći od stvarnog?! Zašto ga, primjerice, nisu zabrinule desetine tisuća izginulih Hrvata na svom vjekovnom tlu? Poput prijetvornih svetosavaca, koji brojkama svojih drugoratnih stradalnika – poglavito kad je riječ o zloćudnoj nacističkoj državi NDH i globalnoj krivnji navodno genocidnih Hrvata preimenovanih u ustaše – olako dodaju i beskonačne nule desetica, stotica i tisućica. Kakvu je to metamorfozu prošao rođeni Splićanin hrvatsko-srbijanske, odnosno pravoslavno-katoličke roditeljske krvi, koji je do 1971. i prelaska iz Biskupije kod Knina i Vrlike na službu u Sisak?. U gradu kršćanskih početaka i biskupa Svetoga Kvirina otprije dvije tisuće godina, za druge Jugoslavije pak i snažnom industrijskom središtu čelika, nafte, konfekcije i kemije, naslijedio je omiljena paroha Boška Bogunovića, u slobodnim trenucima poznata kartaša u krugovima pravoslavnih, katolika, muslimana i ateista. Njegov je životni stil bez habita naslijedio i paroh sv. Petke, prijateljujući u civilnim trenucima sa starim upraviteljem župe Uzvišenja sv. Križa pok. vlč. Alojzijem Petranovićem i Fuadom ef. Karagom, glavnim imamom sisačkim. Spomenuo mi je jedne zgode i to da je osnivač Pravoslavne općine sisačke bio veleindustrijalac rakije i probranih likera francuske recepture, bivši dopukovnik austrougarske carske i jugoslavenske kraljevske vojske Petar Teslić.

Raščinjen odlukom mitropolita Jovana

Za nedavna pokopa vlč. Petranovića, pak, Oluić je održao spontan i dojmljiv oproštajni govor s, kako je naglasio, „iskrenim prijateljem“. Protokom desetljeća duhovni se pastir pravoslavnih afirmirao i kao poštovani građanin grada na tri rijeke. U mjesecima i godinama brutalne velikosrpske agresije na neovisnu Republiku Hrvatsku – kad su Mitropoliju zagrebačko-ljubljansku i većinu parohija naše zemlje napustili pravoslavni poglavar, mitropolit Jovan (Pavlović) i svećenstvo – Petar Oluić je ustrajavao, ostajući u Sisku. Iako civil, od 90-ih raščinjen odlukom netom spomenuta mitropolita, sisački je paroh potom postao glavni administrator PC-a za pravoslavne zajednice od Krajiških Brđana, Dvora, Hrvatske Dubice i Kostajnice, Gline i Petrinje do Topuskoga, Siska, Komogovine i drugih gradova i mjesta današnje Sisačko-moslavačke županije. I dok je svojim, jednostranim komentarima o nedavnoj prošlosti, antihrvatskom odmetništvu, rušiteljstvu i zločinačkoj hajdučiji pravoslavnih – paroh Oluić izazvao opravdano negodovanje i uznemirenost Hrvata katolika, kažimo da je šesnaest dana iza objavljivanja svojevrsnog duhovno-političkoga pamfleta, izgleda, osjetio grižnju savjesti. Shvativši valjda da je mons. dr. Vladu Košića skicirao zadrtim hrvatskim nacionalistom, na osobni je zahtjev 28. ožujka smogao snage i posjetio Biskupijski ordinarijat na sisačkom Trgu bana Josipa Jelačića. Teške kvalifikacije za domoljubnoga i istinoljubiva biskupa, koji je na prvoj crti ratne tragedije u Petrinji, Hrastovici i Mošćenici, na svetom hrvatskom tlu, iskusio zloćudnu narav brutalnih napadača s istoka i „svih srpskih zemalja“ upoznao u svoj odioznosti, doista, valjalo je unekoliko ublažiti.

Srbija je bila agresor na Hrvate

Pisano diplomatskim, uglađenim i uljuđenim stilom, priopćenje iz Sisačke biskupije kaže „kako se razgovaralo o odnosima katolika i pravoslavaca, te o sadržaju nedavna intervjua što ga je otac Petar dao javnosti. Biskup Košić je izrazio nezadovoljstvo iznošenjem neprovjerenih podataka o stradanjima u srpskom agresivnom ratu i hrvatskom Domovinskom osloboditeljskom ratu. Pri tome je mons. dr. Košić izrazio nadu da će pravoslavni Srbi u Sisku i Hrvatskoj priznati da je Domovinski rat započeo velikosrpskom agresijom, što su katolici Siska i Hrvatske doživjeli već ubojstvom župnika Sv. Marije, vlč. Antuna Grahovara. Biskup je istaknuo i da smo svi dužni zalagati se za istinu, pravednost i pomirenje…“ Toliko o neugodnim odjecima intervjua umirovljena sisačkoga paroha Pravoslavne općine sisačke i crkve sv. Petke, protojereja-stavrofora o. Petra Oluića. Dodajmo da izraz lica o. Oluića na fotografiji koja bilježi susret dvaju vjerskih pastira rječito govori o primjetnoj nelagodi. Što se tiče biskupa Košića, uvijek miran i odmjeren, s dijelom članova vodstva Ogranka „Hrvatskoga domobrana“ okupljenih u župnom uredu crkve sv. Josipa Radnika u Galdovu svjedočimo, najblaže rečeno, neugodnu iznenađenost Oluićeva spominjanja maršala JBT-a i partizanije, šefova komiteta, SUBNOR-a, NOB-a, jugoslavenskoga bratstva i jedinstva i još koječega iz intimnih dijaloga s biskupom Košićem.

Trolist prijateljstva triju konfesija

Ali, vratimo se slojevitim prijeratnim mjesecima i godinama, odnosno nekim dionicama parohova službovanja u Sisku, nakon protesta Veberovih željezaraca i njegovih partijskih ideoloških sljedbenika protiv Savke i Tripala, nakon sloma „Maspoka i Hrvatskoga proljeća“. Autor ovoga teksta neposredno svjedoči o već spomenutom prijateljstvu trojice vjerskih službenika Katoličke i Pravoslavne crkve, te Islamske vjerske zajednice, zahvaljujući kojem se desetljećima u narodu razvijala iskrena tolerancija i vjerska suživotna otvorenost. Sve do gradnje bazilike sv. Kvirina na Zelenom Brijegu i župne crkve Blaženoga kardinala Alojzija Stepinca u Budaševu, ponovne uspostave drevne Sisačke biskupije ili nedavna zajedničkoga slavlja polaganja temeljnoga kamena za džamiju i velebni islamski kulturni centar u Capraškoj ulici, nedaleko župnoga dvora i crkve Svete Marije – Kraljice mira. U prvim kontaktima novinara s o. Perom, kako ga i danas oslovljavaju svi sugrađani, i danas svjedoči arhiv na žalost bivše vrlo čitane populističke revije „Arene“ u kojoj je – tada još bez ratnih prijetnji i psihoza – potpisnik ovih redaka objavio dvije stranice reportaže o sisačkoj vjersko-kulturnoj suradnji manjinaca i svećenićkoga trolista s većinskim Hrvatima katolicima. Ispričao je tada i nacrtima pok. dipl.ing. arhitekture Bore Stambolije ilustrirao eksterijer budućeg pravoslavnoga hrama. Tako je bilo prije srpsko-hrvatskoga oružanoga sukoba u razmjerima genocidne protuhrvatske agresije.

Nagrada grada Siska prijedlogom HSP-a

Devedesete godine, pak, kad su Hrvati svojevrsnom nacionalnom revolucijom krenuli u ostvarenje stoljetnih snova predaka, u referendumskim podacima osnažene odluke za osamostaljenje neovisne hrvatske države, o. Pero Oluić i članovi njegove obitelji prolazili su brojne neugodnosti. Prvenstveno zbog zahtjeva radikalnih i militantnih velikosrba esdeesovaca za održavanjem referenduma o manjinskoj krajinaškoj autonomiji. I dok sisačkoga paroha čak i beogradski list „Prvoslavlje“ i njegovo visokopreosveštenstvo patrijarh srpski Pavle prozivaju zbog odbijanja vapaja o ugroženosti svekolikoga srpstva, mitropolit zagrebačko-ljubljanski blagopočivajući Jovan (Pavlović), nakon svečane liturgije u sv. Petki rasrđen napušta bogomolju i tadašnju Ulicu 29. novembra 4 i parohijski dom sa svečanim ručkom. Bio je to početak svećenićkoga kraja o. Pere Oluića. Ubrzo potom stiže i neopoziva odluka mitropolitova o raščinjenju (raspopljenju) Pere Oluića. Naredne dane, tjedne i mjesece, s djecom i suprugom Danicom iseljen iz parohijskoga doma na Trgu Prve internacionale našao se pod vedrim nebom. Ali, Oluić potom živi u tada privremenom pribježištu, obiteljskoj katnici Šenoine ulice 37, na Viktorovcu i Brzaju. Prijedlogom tadašnjega predsjednika Općinske skupštine, zadnjega domoljubnoga, „listopadnoga“ i hrabroga socijalističkoga gradonačelnika Josipa Mađerića („Siskom će ubuduće vladati Hrvati!“ – op.p.), obitelj Oluić dobila je otkupljenu katnicu na raspolaganje i ondje i danas živi. Prije 22 godine, pak, u znak zahvalnosti za širenje vjerske i kulturne tolerancije, na blagdan grada Siska i njegova nebeskoga zaštitnika sv. Kvirina, te na dan dolaska u prvi službeni posjet u Hrvatsku pape Benedikta XVI., o. Pero primio je godišnju Nagradu grada Siska za 2011. Kuriozitet je u predlagaču: učinio je to koalicijski partner HDZ-a, HSP i njegov čelnik Veljko Novak. – On je ugledni građanin i čovjek kojega u Sisku svi poznaju, i to samo po dobru. Ostao je u Sisku i u najtežim vremenima Domovinskoga rata zbog svojih stavova i opredijeljenosti za Sisak i Hrvatsku, svoju domovinu, pa je imao problema i među nekima od jastrebova u svom narodu. On je uvijek i prije svega veliki humanist i dobar čovjek. Popraćen ovacijama prilikom izlaska na pozornicu Doma kulture, Oluić je, među ostalim, kazao: Nisam živio uzalud, uporno inzistirajući na principu da su ljudi braća i da je zadaća prvenstveno svećenika, da tu i takvu poruku ljubavi i mira šire među ljudima. Uvijek sam drugima činio dobro, pa su to primijetili i odlučili nagraditi.

Zvono sv. Petke za umrlog Tuđmana

Primio je o. Pero za druge Jugoslavije i Plaketu Zavnoha i nagradu Hrvatske lige za mir 1985./86. Najtežeg i najcrnjega dana za sve domovinske i iseljene Hrvate diljem svijeta, 10. prosinca 1999., kad je umro prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman, donio sam vijest u sisačku Četvrtu ulicu i predložio da se oglasi i dvorišno zvono parohije na grbavim gredama provizornoga, poput lovačke čeke, legitljiva zvonika. Odjeven poput svakoga popa, onako, u crnoj mantiji, prihvatio se Pero Oluić debela užeta. Mnogi su tih trenutaka, bez obzira na vjeru i naciju, bili ganuti. Tužnu vijest pronijeli su i visoki tonovi jednoga jedinoga pravoslavnoga zvona. Sjetio sam se tada da i katoličke crkve zvonima podsjećaju na trijumfalnu hrvatsku pobjedu bana Tome Bakača Erdoedyja nad Turcima osvajačima 22. lipnja 1593.

I dok je paroh Oluić kasnijih godina svesrdno sudjelovao u molitvama za jedinstvo kršćana, ne možemo se oteti utisku da se potom upleo u opasne antihrvatske mreže glavnog političkoga zloduha i četvrt stoljeća remetilačkoga faktora demokratske hrvatske države i sukrivca s četnikom Veljkom Džakulom za smrt dr. Ivana Šretera u Bučju, dr. Milorada Pupovca. Dotični, hrvatskim proračunskim novcem potkoženi etnobiznismen, iz čije su obitelji dvojica rođene benkovačke braće bili četnički ratni osvajači Hrvatske do 1995., bez sumnje, uvukao se pod kožu dugoprstom hrvatskom kleptomanu, premijeru Ivi Sanaderu i nasljednici mu Jadranki Kosor, pa je poražene (veliko)srpske ratne gubitnike podvijena repa uvukao u hrvatsku demokratsku vlast HDZ-a. Tako su osjetljiva i odgovorna dužnosnička mjesta zauzeli ratni favoriti SDS-a Vojislav Stanimirović (Vukovar), Bogdan Rkman i Nikola Fičur (Sisak, Petrinja), Miodrag Paić (Sunja), Nikola Sužnjević i Đuro Stojić (Glina), Nikola Arbutina (Dvor) i drugi. I dok za svoje Srpsko narodno vijeće i internetsko-tiskovne „Novosti“, nasljednika „Srbobrana“, iz hrvatskoga proračuna izvlači desetke milijuna (nekad omrznutih!) kuna, Milorad Pupovac svojim podvalama ne prestaje mrcvariti naš javni prostor. Uz pomoć „satiričkoga“ izrugivanja državnih simbola i Hrvatske vojske, primitivnih performansa Siniše Labrovića i inih na temu nametnutih vukovarskih natpisnih ćiriličnih ploča ili pak sisačkoga Dječjeh groblja.I dok Pupovčevom voljom u Sisak dovučeni kostolomac-žandar protiv Albanaca na protusrbijanskim uličnim protestima, Aleksandar Vulin, čistim povijesnim lažima pljuje u lice hrvatskoj javnosti i još uvijek živim svjedocima iz 1942. i 1943. godine, njegove riječi mirno prate dužnosnici aktualne gradske SDP-ove vlasti. Među njima, višekratno i zbunjujuće, i potpuno gluhonijemi o. Petar Oluić i njegov aktualni nasljednik o. Veselin Ristić.

Politički i međuetnički zloduh profiter

Ne bez razloga podsjećam da je naš internetski portal „ Tjedno“ u više navrata razobličavao bizantinske velikosrpske podvale, ali se među glavnim govornicima ogledao i epsikop Jovan (Ćulibrk), niški padobranac-specijalac Vojske Srbije. Brdo laži priopćio je u povremenoj parohiji Pupovčeve novinarske ateistične popadije Slavice Lukić za ovogodišnjega pravoslavnog Badnjaka i Vlada Božović, tzv. izaslanik premijera Vučića, poznatoga radikalskoga govornika u okupiranoj Glini 1995. i novovalnoga naprednjaka. Bilo je to u Perkovčevoj ulici, u Hrvatskom novinarskom domu. Za Hrvate ponižavajući govor srbijanskoga ulickana tekliča, koji je – gotovo smo sigurni – smislio profiter hrvatsko-srbijanske politike, Milorad Pupovac. Isti onaj koji Srbiju, namjesto Hrvatske, drži matičnom državom. Onaj koji hrvatsku vlast od Sanadera naovamo ucjenama drži u teško shvatljivoj pokornosti. „Bude li Zlatko Hasanbegović ministar i u Vladi Andreja Plenkovića, nećemo joj dati podršku!“, rekao je Pupovac kao da izravno odlučuje o sudbini naše zemlje. I bi tako. Bez obzira što je hrvatski narod priželjkivao drukčije. Ne znamo, doduše, što o svemu misli predsjednica gradskoga SDSS-a Siska, kći prote Oluića Mirjana Oluić Voloder, pa ni o tome zašto samozvani mirnodopski vožd hrvatskih Srba Pupovac zanemaruje srbijansko-srpsku povratničku sirotinju u opustjeloj Banovini. Njegovo profesionalno srbovanje doista je preskupo. Temi izmišljenih ratnih stradanja Srba u Sisku cijelu emisiju „Bujice“ posvetio je zadnjega dana ožujka urednik Velimir Bujanec, dok je čelnik projekta „Velebit“, novinar Marko Jurič, koji je s arhiepiskopom obnovljene i registrirane Hrvatske pravoslavne crkve Aleksandrom 7. siječnja blagosiljao vodu na Cvjetnom trgu, ustvrdio kako se broj žrtava uvećava prema poznatom jasenovačkom obrascu.

Udba u specijalnom ratu protiv Hrvatske

Obojica, međutim, u javnim istupima optužuju Srpsku pravoslavnu crkvu za petokolonaštvo i neprijateljstvo u demokratskoj Hrvatskoj i narušavanje pune državne suverenosti. Večer prije senzacionalne „Bujice“ Z1 Televizije i desetak drugih komercijalnih kanala, na tribini Sisačke biskupije, odnosno Četvrtih dana kršćanske uljudbe bila je tema o krivotvorinama tzv. ustaškog dječjeg logora i stradanja mališana od roditelja odvojenih ratnim zbivanjima i napuštenih u vrletima Kozare nakon njemačko-ustaške vojne ofenzive na partizanske postrojbe. Zanimljive i vjerodostojne detalje iznijeli su slušateljima viši kustos Gradskoga muzeja Siska Ivica Valent i živi svjedok tih događaja u konvencijskom prihvatilištu Hrvatskoga Crvenog križa u Sisku, Lojzo Buturac. I dok lažljivi Aleksandar Vulin, spominjući na groblju Viktorovcu „vukovarske prosvjednike Hrvate i rušitelje ćiriličnih ploča, sposobnih da čekićima udaraju glave srpske dece“, nedvojbeno je dokazano da u Sisku nije bilo zločina nad nesretnom djecom. Umirali su od pothranjenosti, tifusa i drugih uzroka. U Sisak je iz Zagreba otpremljeno 5018 djece siročadi, od kojih su 1152 umrla i pokopana na sisačkom groblju. Najzaslužniji za humanost postupaka osoblja prihvatilišta, Ante Dumbović, štoviše, na hranu u obiteljima 25. rujna 1942. uputio je 1193 mališana, dok su 662 predana svojim biološkim roditeljima. Dumbović je svu djecu evidentirao, a one umrle nepoznatih generalija fotografirao je i time pridonio pronalaženju roditelja. Sisački su primjeri Milana Gojkovića, Perice Guskića i Trive Petelina najilustrativniji, jer je Petelin iza rata pronašao svoju bosanskogradišku obitelj, ali se ubrzo na školovanje i zapošljavanje vratio u Sisak. Ondje ga je udomio bivši pilot hrvatskih zračnih snaga (HRZ) na ruskom frontu, Emil Petelin i supruga mu Mira. Sasvim za kraj, sugovornik Velimira Bujanca za sve podvale i izmišljotine protiv moderne Hrvatske okrivljuje istu organizaciju države koja više ne postoji. Okrivljuje UDB-u, komunističku tajnu obavještajno-sigurnosnu organizaciju. Tko je Siščanin, Udbin agent kodnoga ime Aco, saznat će se vrlo skoro prema pronađenim dokumentima ratnih gubitnika iza „Oluje“. . Dokaz je i to, rekao bi narod, da i crni đavo specijalnim ratom prijeti slobodi Hrvata i njegove demokratske države. T

1 Comment so far

Uskoči u raspravu
  1. Anonimno
    #1 Anonimno 3 travnja, 2017, 14:16

    Sa ovom stoku treba izbaciti iz Hrvatske

    Odgovorite na ovaj komentar

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.

*

code