KRSNIK: PLENKOVIĆ JE RELATIVIZACIJU DOMOVINSKOG RATA DOVEO DO VRHUNCA

KRSNIK: PLENKOVIĆ JE RELATIVIZACIJU DOMOVINSKOG RATA DOVEO DO VRHUNCA

21. studenoga, 2020.
Print Friendly, PDF & Email

 

 

Da bi se shvatilo što se ove godine dogodilo s Kolonom sjećanja u junačkome Vukovaru treba podsjetiti na izjavu koja je glavni motiv politike Andreja Plenkovića. On je izjavio da je njegova “misija promijeniti HDZ, a potom i Hrvatsku”. Nije obrazložio tko mu je zadao tu misiju, ali budući da dolazi iz birokratiziranog eurounijskog Bruxellesa u kojemu je čak dogurao do toga da bude jedan od kandidata ni manje ni više za predsjednika Europske komisije jasno je da je tu misiju dobio od Europske unije. Promijeniti Hrvatsku u Plenkovićevoj misiji znači promijeniti sam temelj njezine državnosti ostvarene uz brojne ljudske i materijalne žrtve u Domovinskom obrambenom ratu koji je po mojem sudu bio Srpsko-hrvatski rat, što je konačno potvrdila i presuda Međunarodnog suda pravde. U Hrvatskoj se uvriježila odrednica “velikosrpska agresija” koja naravno smeta službenom Beogradu, pa je predsjednik Aleksandar Vučić tražio od vodećih hrvatskih dužnosnika da tu odrednicu izbjegavaju, čega se Andrej Plenković dosljedno i drži.

Neki sukobi

Iako je pokušaja relativizacije Domovinskog rata bilo čak i za vrijeme Tuđmanove vladavine kad je njegov ministar vanjskih poslova Mate Granić u Beogradu kao i u hrvatskoj Canossi 1996. potpisao sramotni sporazum sa SR Jugoslavijom, namjera da se taj ratni sukob svede na “građanski rat” pod pritiskom raznih međunarodnih institucija i država dobila je svoj zamah u Mesić-Račanovoj politici, zatim se nastavilo sa Sanaderom, pa s Jadrankom Kosor, predsjednikom Josipovićem i premijerom Milanovićem, da bi to kulminiralo s Andrejom Plenkovićem za kojega je velikosrpska agresija spadala u “neke sukobe” na ovim prostorima.

U okviru tih “nekih sukoba” Andrej Plenković sustavno provodi politiku izjednačavanja krivnje u velikosrpskoj agresiji što je glavni cilj Memoranduma2 SANU. Andrej Plenković to provodi u dogovoru s vođom velikosrpske pete kolone u Hrvatskoj Miloradom Pupovcem koji se lažno predststavlja kao čelnik srpske nacionalne manjine. Predstavlja se lažno prije svega zato što njega podržava po izbornim rezultatima samo 12 posto hrvatskih Srba, a kao drugo najveći dio te nacionalne manjine prihvaća Hrvatsku kao svoju domovinu što su i dokazali u Domovinskom ratu u kojemu je njih oko 10.000 branilo Hrvatsku od velikosrpske agresije. Unatoč svemu Andrej Plenković ustrajno radi na ostvarenju glavnog cilja svoje misije – pretvaranja velikosrpske agresije na Hrvatsku u građanski rat. Prvi je korak bio dovođenje Pupovčevog predstavnika Borisa Miloševića u Knin na obljetnicu Oluje. Naravno on se nije ispričao za velikosrpsku agresiju tako da je njegovo sudjelovanje na obilježavanju pobjede Hrvatske vojske nad agresorom predstavljalo običan blef. Drugi je korak te Plenkovićeve agende bio preuzimanje državne odgovornosti za zločin nad nekoliko srpskih civila u Gruborima nakon Oluje, iako sudski nikad nije utvrđeno tko su počinitelji tog zločina, a kalkulira se da je to bilo subverzivno djelovanje srbijanskih tajnih službi, kao što su one djelovale u operacijama “Labrador” i “Opera” za vrijeme Domovinskog rata.

Naraslo nezadovoljstvo

U taj scenario trebalo je uključiti i ovogodišnje obilježavanje Dana sjećanja u Vukovaru, što se nažalost zbog više protokola pretvorilo u običnu lakrdniju. Ako postoji zakon o obilježavanju posebnog domovinskog pijeteta u Vukovaru  onda se njega trebalo i držati. Naravno prvi ga je prekršio sam Milorad Pupovac sa svojim performansom bacanja vijenaca u Dunav za one srpske civile koji su ubijeni prije ratnih operacija u Vukovaru. To njemu nitko ne osporava, ali taj čin nikako ne spada u obilježavanje posebnog domovinskog pijeteta u Vukovaru, što je povezano s okupacijom grada 18. studenoga. Što je najgore tom činu trebalo je po naputku Andreja Plenkovića dati s hrvatske strane službeni karakter sudjelovanjem državnog tajnika i samog vukovarskog branitelja Zvonka Milasa. To se međutim nije dogodilo, jer se on iznenada razbolio, ali sama konstrukcija da hrvatska strana službeno sudjeluje u Pupovčevom performansu je skandalozna. Da se ovogodišnji protokol u Vukovaru pretvorio u lakrdiju pobrinuo se i sam predsjednik države Zoran Milanović koji je ostao dosljedan svojoj svojedobnoj izjavi kako “Kolona sjećanja” nije za pristojne ljude, pa je izdvojeno položio vijenac na spomen obilježju na Ovčari. Sa srbijanske strane u duhu njihove politike izjednačavanja krivnje posebni izaslanik predsjednika Aleksandra Vučića Veran Matić kleknuo je pred spomen obilježjem na Ovčari, ali je isto tako bacio vijenac u Dunav te nije dao nikakvu izjavu iz koje bi se dalo naslutiti da službena Srbija prihvaća odgovornost za agresiju na Hrvatsku, jer to jednostavno nije politika Beograda prema Hrvatskoj. Ako se k tome doda neutralna izjava premijera Andreja Plenkovića kako je Hrvatska pobijedila u Domovinskom ratu, naravno ne spominjući velikosrpsku agresiju, te dodao da “ima ispruženu ruku” prema manjinama što znači i srpskoj, onda je jasno da je uz  rijetke prosvjede pojedinih političara ovogodišnje obilježavanje vukovarske žrtve prošlo u duhu one srbijanske “tko nas bre zavadi”. Svakako nije problem u politici Beograda koji prelazi preko svih obveza što su proistekle iz poraza u Srpsko-hrvatskom ratu, nego za hrvatsku službenu politiku i dalje ostaje problem uvezena Plenkovićeva misija koju u tom smislu vodi po željama Europske unije, zanemarujući zbog toga naraslo nezadovoljstvo pretežitog dijela hrvatske javnosti. T

Još nema komentara

Uskoči u raspravu

Nema komentara!

Počnite s raspravom.

<