GLAVNE TEME KULTURNI ŽIVOT

KORUGA: ROSSINIJEV STABAT MATER IZ PERSPEKTIVE DIRIGENTA MARCA KOROVITCHA

18. ožujka, 2023.

Piše: Igor Koruga

Osim što je gotovo nenamjerno napisao vjersko remek-djelo Petite Messe solennelle, ispunjeno dramom, patosom, bojom i intenzitetom, koje u osnovi nije bilo napisano za crkveno izvođenje, i što je dobro poznavao nedostižnu Pergolesijevu inačicu napisanu za aristokraciju u napuljskoj crkvi Santa Mara dei Sette Dolori, Gioachino Rossini (1792-1868) je – nakon trinaestgodišnje operne suše – ipak napisao svoj raskošni, Stabat Mater, za soliste, zbor i orkestar. Djelo složene provenijencije i neobične estetike nije bilo tek puka predstava srednjovjekovnih stihova o boli i bdijenju Marije podno križa, već nešto jedinstveno i sveobuhvatno religiozno, nalik Verdijevom Requiemu, što je imalo svoju bitnost i u lirskom kazalištu. Od planiranih dvanaest stavaka, Rossini je, navodno zbog bolesti, napisao njih svega šest, dok je ostatak dopisao bolonjski skladatelj Giovanni Tadolini (1789-1872), netom prije uručenja partiture jednom španjolskom biskupu. No, biskup je umro 1837. godine, te je Rossini, u strahu da partitura ne postane javno dobro, priznao tek djelomično autorstvo i sam dovršio deseterodijelnu kompoziciju za bolonjsku praizvedbu u ožujku 1842. Deset odjeljaka opernog i veoma melodičnog stila za četiri solista, poveći zbor i orkestar, za izvođenje su odabrali i članovi Zbora i Simfonijskog orkestra Hrvatske radiotelevizije, u četvrtak 16. ožujka 2023. godine od 19:30 sati u Velikoj koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog. Dakako, radilo se o trećem koncertu iz ciklusa Kanconijer i o bogatom korizmenom zbivanju kojeg su dodatno uveličali dirigent Marc Korovitch (1987), sopranistica Myrianne Fleur (1991), mezzosopranistica Emilia Rukavina (1995), tenor Filip Filipović (1997) i bas Marko Mimica (1987).

Dominantni muški solisti

Dakle, iako je damska prednost uvriježena, trebalo je već po završetku velebnog nastupa pohvaliti sjajnog i sugestivnog dirigenta (Korovitcha) koji je, unatoč odrješitom zamahu i lakom dosezanju vršnih zborskih i orkestralnih fortissima, imao oštar plan, čistu dinamiku i posvemašnju kontrolu nad brojnim izvođačima. Jednako izniman bio je i tenor (Filipović) koji je odlično iskoristio svoj lijep, gladak i jasan glas, pogotovo u drugoj Ariji: Cujus animam gementem, koja je svojedobno toliko oduševila Franza Liszta (1811-1886) da ju je prvotno obradio za glas i orgulje, a potom i za trombon i orgulje. Uostalom, što se impresija i oduševljenja tiče, spominje se još i Richard Wagner (1813-1883) u odnosu spram pojedinih zborskih dijelova, ponajprije onih bez pratnje – Coro e recitativo: Eja Mater, fons amoris, a s genijalnom basovskom (Mimičinom) dionicom. Preduvjet potpunog uspjeha bio je svakako povezan i sa ženskim glasovima, tehnički izinimno potkovanim za Rossinijev (operni) stil te vjernim i suglasnim, primjerice, u Duettu: Quis est homo qui non fleret, bez obzira na osjetljiv raspon glasa u mezzosopranu (Rukavine). A jedinog skupnog ekspresivnog pjevanja bilo je u dva Quartetta: Sancta Mater, istud agas i Quando corpus morietur, i to u tolikoj mjeri da se u onom prvom (jer je drugi bio a capella) zatomila banalnost latinskih stihova, čak i zbog Rossinijeve osebujne ritmičke invencije. No, kulminacija je, kontekstualno i muzički, došla na samome kraju, u orkestralnim (i zborskim) vrhuncima u kojima su se istaknuli reski limeni puhači, rogovi i tromboni ponajviše, dok je ozbiljnost podcrtala i velika dvostruka fuga uoči kataklizmičkog Finala: Amena.

Do Velike subote

Stoga se, pri odjavnom predstavljanju, svaka instrumentalna grupa posebno ustala i naklonila zahvalnoj publici, ujedinjenoj u rijetko srdačnom, glasnom i dugom odobravanju. Zborovi su bili pozdravljeni i s uzvicima ¨bravo!¨, jer je uz Zbor HRT-a nastupio i Akademski zbor Ivan Goran Kovačić, dok su se solisti, dirigent i gudači morali zadovoljiti burnim pljeskom koji je ipak nakon nekog vremena pristojno utihnuo. Na taj je način utihnuo i još jedan od četrdeset korizmenih dana posvećenih postu, nemrsu, i pokori u znak sjećenja na Krista, muku i pustinju, od Pepelnice do Velike subote, do koje će se, barem u Zagrebu, organizirati još nekoliko vrijednih, tematski orijentiranih predstava. T