KORUGA: POČETAK OBLJETNIČKIH VEČERI NA GRIČU

KORUGA: POČETAK OBLJETNIČKIH VEČERI NA GRIČU

5. srpnja, 2021.

 

Piše: Igor Koruga

Poput Matoša – Gričem i misterijskim fonografom koji luči pouku grada, zemlje i naroda – bili su dirnuti i prvi posjetitelji zagrebačkih Večeri na Griču, još davne 1982. godine, kada je Gornji grad bio istinsko gradsko središte, poprište kazališne, likovne i klupske scene. Poznati ljetni festival, do današnjeg je četrdesetog izdanja mijenjao ime, gornjogradske pozornice i izvođače, no ne i važnu ulogu zbivanja koje je i ove godine, pod vedrim nebom, produžilo glazbeni život kulture žednoga grada. Danas je lijepo i to što je Grad Zagreb, kao političko tijelo, prepoznao važnost kulturalnog životnog oblika, izvjesno sigurnog, mnogo dubljeg nego što se može naslutiti prije svih tehničkih, sportskih i znanstvenih uspjeha na polju svladavanja prirode, prepreka i suzbijanja bolesti. Zajednica, dakle, i ovoga srpnja može preživjeti, mimo odricanja zadovoljavanja većeg dijela nagona, sublimiranih u cilju održavanja kulturnog potencijala i misleće kondicije. Stoga valja zahvaliti Kulturno informativnom centru (KIC-u) i dugogodišnjem programskom voditelju festivala, Josipu Nalisu, na impresivnom broju kvalitetnih nastupa koji su započeli 1. srpnja u 21 sat, dakako u Atriju Galerije Klovićevih dvora, i to predstavljanjem Zagrebačkih solista i njihovog uglednog gosta, pijanista Lovre Marušića (1992).

Mozart za manje pronicljive

Gudački ansambl samostalno je izveo Serenadu za gudače u E-duru, op. 22, Antonína Dvořaka (1841-1904), točnije, interpretaciju s njihovog posljednjeg nastupa u HGZ-u, podjednako preciznu, ali, zbog otvorenog prostora i gotovo idealne akustike Atrija Klovićevih dvora (napose sa sjeverno orijentiranom pozornicom), zvukovno prirodniju, zaobljeniju i, glede timbra, znatno rezolutniju. Uz serenadu, na jednodušno odobravanje publike, koliko god ono bilo negativno u povijesnom i političkom kontekstu, naišla je i zajednička interpretacija Mozartovog Koncerta za klavir i orkestar br. 13 u C-duru, KV 415 (387b), u kojoj je, osim Solista, sve od sebe dao i daroviti Lovre Marušić. Naime, mladi je pijanist sjajno protumačio od samog skladatelja cinično opisanu partituru, osmišljenu za one ¨manje pronicljive koji će koncert prihvatiti, u osnovi ne znajući zašto¨, ali i one koji će svaki Mozartov notni sklop doživjeti kao dar s neba. Ukupan dojam u mnogočemu je ovisio i o Solistima koji su, kao vrlo istančan sastav bez dirigenta, bili idealna pratnja glazbeniku prepunom tehničke izvrsnosti, primjer(e)nih ideja, slobode i osjećaja za detalj i širu sliku istovremeno. Marušićeva prisebnost u svakom je trenu bila zapanjujuća i neprestana, tijekom sva tri posve drugačija stavka: kontrapunktski snažnog Allegra u C-duru, naoko nepretenciozne, izvanserijske kantilene (Andante) u F-duru te dramatičnog ronda u ishodišnom C-duru. Prostora za pogrešku bilo je, dakle, više nego dovoljno, no svakako manje nego u slučaju četveroručnog muziciranja (na jednom klaviru) priređenog u istom Atriju, unutar istog niza koncerata, u subotu 3. srpnja od 21 sat.

Otac i sin

A ondje je bila riječ o proslavi sedamdesetog rođendana i pedesete godišnjice djelovanja profesora Ljubomira Gašparovića (1951), koji je u okviru iznimnog recitala na povijesnom instrumentu nastupio sa svojim sinom, pijanistom Danijelom Gašparovićem (1988). S njim, zapravo, već godinama surađuje ispunjavajući žanrovsku rupu četveroručnog muziciranja, barem što se domaće glazbene scene tiče. Program su činili odabrani vrhunci četveroručne literature za klavir, poput opsežne i vrlo popularne Fantazije u f-molu, D. 940, Franza Schuberta (1797-1828) te sugestivne Barkarole, br. 1, i prpošnog Valcera, br. 4, iz zbirke 6 Morceaux, op. 11, Sergeja Rahmanjinova (1873-1943). Otac i sin uspjeli su postići finu ravnotežu glazbeničkih umova, dočaravši pritom orkestralnu paletu zvukovnih boja i iznijevši vitalne ritmičke obrasce te, rekao bih, monopijanističko fraziranje melodijsko-harmonijskog materijala. Vrijedan iskorak učinili su i odabirom četverostavačne Plesne suite za klavir četveroručno, genijalnog Borisa Papandopula (1906-1991), ali i jedne praizvedbe, vehementnog Zagrebačkog concertina Davora Bobića (1968), umjetničke krune večeri posvećene dvojici Gašparovića, a odnosne na zagrebački potres i život Zagrepčana prije i poslije njega. T

Još nema komentara

Uskoči u raspravu

Nema komentara!

Počnite s raspravom.

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.

*

code