GLAVNE TEME KULTURNI ŽIVOT

KORUGA: DANSKI ANSAMBL CARION OTVORIO VEČERI NA GRIČU

4. srpnja, 2023.

Piše: Igor Koruga

Nekako iznenada, s obzirom na to da je promocija za najljepši i najromantičniji ljetni festival ozbiljne glazbe trebala biti puno sveobuhvatnija, bogatija i značajnija, došao je prvi dan srpnja i, običajno, dan otvorenja zagrebačkih 42. Večeri na Griču. Za razliku od prošlogodišnjih Večeri koje su u širem smislu pokušale izjednačiti klasične, etno i džez glazbenike, ovogodišnje je izdanje najavilo (srećom) stroži, klasični(ji) programski koncept te podjednaku zastupljenost domaćih i inozemnih umjetnika. Čarobno mjesto zbivanja ostalo je isto, Atrij Galerije Klovićevih dvora na gornjogradskom Jezuitskom trgu 4, osim u slučaju uvodnog koncerta koji se iz praktičnih razloga održao u subotu, 1. srpnja 2023. godine od 21 sat, u pristojnoj akustici velike dvorane Novinarskog doma, dakako, u Perkovčevoj 2. Ondje su, premijerno u Zagrebu i Hrvatskoj, nastupili puhači iz dansko-latvijskog ansambla Carion, jedinstvenog kvinteta (i) po specifičnom načinu izvođenja glazbe. Oni su, naime, još 2004. godine bili iznimni po nastupima na kojima su muzicirali uspravno, u pokretu, s utvrđenim i uvježbanim koreografijama, ovisnim o mnogočemu bitnom, upisanom u izvorne, napamet naučene partiture.

Druga Mozartova inačica

Dulje vrijeme unutar ansambla djeluju flautistica Dóra Seres, oboist Egils Upatnieks, klarinetist Egīls Šēfers, hornist David M. P. A. Palmquist i fagotist Niels Anders Vedsten Larsen, dakle, petero glazbenika koji su i svoj zagrebački nastup, nakon sažete najave festivalskih zbivanja do 15. srpnja, započeli s Divertimentom br. 1 u Es-duru, KV 113, Wolfganga Amadeusa Mozarta (1756-1791). Točnije, bila je to druga inačica istog opusa koju je maloljetni Mozart napisao za oboe (ili obou i flautu), engleski rog, fagot, rog i klarinet – nestandardan bilo u kojem ansamblu iz tog vremena. Iznimno sažeto i vedro djelo, u četverostavačnom kompaktnom sonata-allegro formatu, bilo je odlično obrađeno za puhače (David M. P. A. Palmquist), u disonanci profinjeno i očišćeno od ispravaka nota, znakova te dinamičkih i pogrdnih dodataka oca, Leopolda Mozarta (1719-1787). Sveprisutni duh simfonije (i opere) bio je dodatno pojačan s elementima pokreta i drame u smislu naglašavanja glazbenih ideja, ali i struktura i karaktera stavačnih materijala. Mozartova ekonomičnost i/li svjesnost luksuza klarineta najviše je došla do izražaja u dionicama središnjih, dvominutnih stavaka (Andante, Menuetto), u osnovi pedantnijih i ogoljenijih od uvodnog Allegra, ali i duljih od finalnog Allegra, navodnog Ronda s ptičjim trotonskim motivom i krnjom provedbom, već u maniri (budućeg) najvećeg glazbenog genija.

Majstorske obrade

Iskreno govoreći, i u nastavku koncerta najdojmljivije je bilo diskretno i kontinuirano hodanje pozornicom. Ovoga puta tijekom pomalo arhaične, varljivo nevine, tipične nordijske pjesme Drømte mig en drøm i nat (Sanjao sam noćas), moguće i majstorske obrade hornista Davida M. P. A. Palmquista, odnosne na Codex Runicus, vikingški runski spis iz 1300. godine, a, dodao bih, i jedine skladbe unutar koje su se, zbog izostanka ritma, mogle razabrati vrlo rijetke, gotovo nebitne izvođačke greške. Krug se zatvorio s glasovitim Puhačkim kvintetom, op. 43, Carla Nielsena (1865-1931), poznatog danskog skladatelja koji je u vrijeme pisanja bio inspiriran poznatim Mozartovim tretmanom drvenih puhača. Inspirirani su bili i danski interpreti, no prvenstveno s Nielsenovim inovativnim puhačkim rukopisom i neobičnom strukturom melodije i pratnje u korist polifonije, disonance i osobitih zvučnosti puhačkih instrumenata. Čak i u izlaganju triju tema (na fagotu, flauti i oboi) uvodnog pastoralnog stavka (Allegro ben moderato) solisti nisu prestajali izlaziti u prvi plan, na sam rub pozornice, zbog osjećaja bliskosti i intime, a prateći puhači u drugi, pozadinski plan, zbog većeg i toplijeg harmonijskog (pri)zvuka. Skromni Menuetto, ili trio s kromatskom, imitativnom melodijom, uslijedio je, zapravo, samo kao uvertira Preludiju i Temi s varijacijama. Njih je, pak, kao oštroumne portrete svojih prijatelja, Nielsen obogatio sjajnim humorom čiji je pretežni dio Egils Upatnieks opisao na za tu priliku primjerenijem engleskom rogu. Bura se najzad slegla tek u završnom, umirujućem i blagotvornom Un poco andantinu. Možda na isti način na koji se emocionalna oštrica cjelovečernjeg zbivanja svela na završni diptih velikih opernih arija, odnosno na obradu (Davida M. P. A. Palmquista) arije Voi, che sapete iz Mozartove opere Figarov pir, KV 492, a potom i na obradu vrlo popularne napolitanske pjesme O sole mio, od manje poznatog napuljskog skladatelja Eduarda di Capuaa (1865-1917). Ukupnost svega bila je više nego dovoljna za maksimalni učinak kod publike koja je još dugo, opijena nastupom dansko-latvijskog puhačkog kvinteta Carion i zahvalna na (ne)očekivano kvalitetnom prvom koncertu u sklopu ovogodišnjih 42. Večeri na Griču, ostala sjediti na svojim mjestima. T