KORUGA: BRAVO ZA FESTIVAL ZAGREBPLUS

KORUGA: BRAVO ZA FESTIVAL ZAGREBPLUS

25. rujna, 2021.

 

Piše: Igor Koruga

Treba li se istovremeno opisati ugođaj s tri uzastopna koncerta, mislim da je najlakše početi sa skupnim ishodištem, razumije se, ukoliko isto postoji. Srećom, u festivalskom nizu svakodnevnih zbivanja u Hrvatskom glazbenom zavodu (HGZ-u), zgodno nazvanom ZAGREBplus, od srijede 22. rujna do petka 24. rujna, od 18 i 20 sati, ishodišna točka bila je u vezi s njemačkom pijanisticom i skladateljicom Clarom Josephinom (rođ. Wieck) Schumann (1819-1896), kćeri glazbenog pedagoga Friedricha Wiecka (1785-1873) i ženom glasovitog romantičarskog skladatelja Roberta Schumanna (1810-1856). Ideju je potaknuo naš pijanist Aljoša Jurinić (1989), najaktivniji i najbolji izvođač festivala, za pretpostaviti je zbog toga što je Clara bila najveća pijanistica svoga doba kojoj je već kao osamnaestogodišnjakinji austrijski car dodijelio naslov komorne virtuoskinje. Darovita umjetnica također je pedagoški prednjačila u odgoju većeg broja pijanista, a kao skladateljica je slijedila tadašnji virtuozni smjer, kojeg je kasnije, podložna suprugovom utjecaju, napustila – pogotovo u solo pjesmama. Ali, melodijskom inventivnošću, formalnim planom i nepredvidljivim moduliranjem nerijetko je inspirirala Roberta Schumanna koji je njezine teme upotrebljavao kao okosnice svojih kompozicija. To se moglo primijetiti već u utorak, od 18 sati, tijekom nastupa Aljoše Jurinića i Krešimira Stražanca (1983), bas-baritona iz klase naše prof. Dunje Vejzović, na kojem je Jurinić, samostalno, nadahnuto izveo obostrane varijacije supružnika Schumann kao i Mendelssohnove (doista) Ozbiljne varijacije, op. 54. Osim toga, na programu su se našle i solo pjesme Clare Schumann, iz opusa 12 i 13, Felixa Mendelssohna, iz opusa 19a, Fanny Mendelssohn Hensel (Felixove najstarije sestre), iz opusa 1, i Roberta Schumanna, iz opusa 30, 35, 39 i 77. One su, posredstvom skupnog zanosa i intuitivnog sklada dvojice umjetnika, odisale tankoćutnošću koja je, u glazbenom smislu, bila inspirirana ljubavnom i idiličnom tematikom pjesama velikih njemačkih pjesnika onoga doba.

U zenitu stvaralačke karijere

Podjednako ugodna napetost vladala je i dan poslije, u srijedu od 20 sati, kada su kao Clara Haskil Trio nastupili njemačka violinistica Nina Reddig, hrvatska violončelistica Kajana Pačko (1985) i grčki pijanist Fil (Triantafyllos) Liotis. Iste večeri, u punom se sjaju predstavio i naš skladatelj Tomislav Oliver (1987) sa skladbom Frammento, svojevrsnom refleksijom na Bachovu glazbu za violončelo solo, te s mozaičnim klavirskim triom Nocturnal mosaic kojeg je krasila iznimno zanimljiva i bogata (su)zvučnost svih instrumenata, ali i fragmentarnost kao njegova glavna izražajna karakteristika. Tri romance za violinu i klavir, op. 22, bile su festivalski lajtmotiv Clare Schumann, ovoga puta uoči Klavirskog trija br. 2 u C-duru, op. 87, kojeg je Johannes Brahms (1833-1897) skladao u zenitu svoje stvaralačke karijere. Snažnom temom drugoga stavka (Andante con moto), temeljenom na mađarskoj i ciganskoj zvučnosti, bili su, uz Claru Schumann nekada, ganuti i mnogi posjetitelji te večeri, napose oni s izraženim instinktom i intaktnom neposrednošću koja krasi samo natprosječno pametne i samouvjerene ljude.

Adagio i Allegro

Natprosječna je bila i završna večer započeta u petak, 24. rujna u 20 sati, koju su svojim iznimnim muziciranjem u vječnu povijest HGZ-a upisali pijanist Aljoša Jurinić, ukrajinska violinistica Diane Tishchenko (1990), kineski violist Wen Xiao Zheng (1981) i austrijski violončelist perzijskih korjena Kian Soltani (1992). Oni su, naime, nakon prosječno napisanog Beethovenovog Klavirskog kvarteta br. 1 u Es-duru, WoO 36,  i dijela za klavir i violončelo iz drugoga stavka (Romanze) Clarinog Koncerta za klavir i orkestar u a-molu, op. 7, vrhunski iznijeli Adagio i Allegro za violončelo i klavir, op. 70, Roberta Schumanna, izvorno napisan za rog i klavir, svjež i strastven, gudački agilan u Allegru i čeznutljiv u Adagiu, a dojmom razapet između živog i neživog, jasnog i nejasnog, oblog i plošnog, odnosno bitnog i nebitnog.

Nespremno za dodatak

Ipak, pravo savršenstvo dočekalo se, u skladu s očekivanjima, na koncu večeri i cjelokupnog festivala ZAGREBplus, i to uslijed nesvakidašnjeg spoja oštroumnog rukopisa četverostavačnog Klavirskog kvarteta u Es-duru, op. 47, R. Schumanna – koji, premda pronicaviji i profinjeniji, nikada nije postigao isti stupanj popularnosti kao, prethodeći mu, slavni kvintet – i pomno odabrane skupine nedvojbenih genijalaca iz posve različitih zemalja. Savršeno integrirajući Schumannove zvukove i ideje, navodno proizašle iz proučavanja Beethovenovih kasnih kvarteta i Hammerklavier sonate, pojedinačno i kao ansambl s istaknutim pijanistom, umjetnici su uspjeli skrenuti veliku pozornost na uzbudljive i spontane polifone dijelove Finala (Vivace), na iznenadne kolosalne fuge u istome stavku kao i na paralelne, lirske i sinkopirane klavirske fraze. Međutim, nakon svega opisanog i još mnogo više toga neopisanog, toplo i opijeno slušateljsko uho moglo se osjećati posve ispunjeno (iscrpljeno) i zasićeno ugodom. Samim time možda i nespremno za bilo kakav dodatak kojeg su ljudi, nezasitni po prirodi, ipak uspjeli iznuditi. T

Još nema komentara

Uskoči u raspravu

Nema komentara!

Počnite s raspravom.

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.

*

code