Ni razumjeti, ni prepričati, niti prevesti, kažu medijski izvjestitelji s ponosita i počasnoga zagrebačkoga brijega, na kojem je stolovao i trijumfom vojne pobjede nad stoljetnim srpskim ugnjetačima ovjenčan prvi hrvatski predsjednik i vrhovni zapovjednik vojske i policije, odnosno oružanih snaga. Najvažnija, Milanovićeva poruka glasila je “Nikad nisam glasovao za Tuđmana, ali…”
Da, baš taj i takav ušmrcani Milanović radit će Hrvatima sramotu, sve dok državni parlament novoga saziva ne pokrene proceduru opoziva crvenoga perverznjaka
Napisao: Josip Frković
Državni slučajni poglavar i (dao Bog) privremeni, kratkotrajni podstanar Pantovčaka Zoran Milanović održao je susret sa članovima konzularnoga zbora, izazvavši još jedan skandal sličan jasenovačkom i okučanskom. Zgrozio je, zapravo, kremu svjetske diplomacije svojim neuravnoteženim govorom poput probuđena ovisnika nizom nedovršenih aluzija i impresija. Ni razumjeti, ni prepričati, niti prevesti, kažu medijski izvjestitelji s ponosita i počasnoga zagrebačkoga brijega, na kojem je stolovao i trijumfom vojne pobjede nad stoljetnim srpskim ugnjetačima ovjenčan prvi hrvatski predsjednik i vrhovni zapovjednik vojske i policije, odnosno oružanih snaga. Najvažnija, Milanovićeva poruka glasila je “Nikad nisam glasovao za Tuđmana, ali…”. Ponovio je pri tome rigidni komunist i otvoreni zaštitnik udbaških ubojica Perkovića i Mustača Tuđmanovu priču o velikim idejama malih naroda u srazu s velikima, moćnima. Izrazi lica hrvatske ekipe s fotografija govorili su dovoljno, a što su mislili stranci ne želimo nagađati. Uglavnom, zaljubljenik jednoga od najvećih ubojica 20. stoljeća, nepostojećega, lažnoga Josipa Broza Tita (Staljinov gubernator Rus Šapajev), ni doživotna bravara ni maršala niti trostrukoga predsjednika i heroja, odigrao je još jednu suludu protuhrvatsku antidržavničku predstavu pred svijetom. Apsolutni apsurdni solist na čelu države Hrvatske? Da, baš taj i takav ušmrcani Milanović radit će Hrvatima sramotu, sve dok državni parlament novoga saziva ne pokrene proceduru opoziva crvenoga perverznjaka koji je 1991. komotno mogao otputovati u Beograd i tražiti svoje mjesto pod petokrakom, u postrojbi tzv. Titove garde. I dok samoživi hadezeovci o svojem programu govore kao o “renesansom razvoju”, javila se i umišljena nacionalna heroina, nasljedna Sanaderova premijerka. Napada Marijanu Petir, kao trbuhozborku Mesićevu, koja bi je, onako odrješita, svakako mogla pitati ustaju li susjedi, kao u ministarstvu branitelja, pri Jacinu ulasku na stubište…
Šmrcavi pretržac državnik na Pantovčaku
A Milanović, koji je dinarskim mitom 85. morao platiti mjesto da bi se fotografijom ovjekovječio kao (neodabrani) stražar “Kuće cveća” mogao bi dobiti mnogo ironičnih pitanja. Milanović fotkan kraj navodnoga groba najvećeg, genocidnoga ubojice Hrvata koje je nazivao smradovima. I baš taj i takav Milanović, povijesno najlošiji premijer mlade države Hrvatske, uporno negira vrijednosti Domovinskoga rata, u kojem nije želio sudjelovati s oružjem u ruci, nego je s ostalim zagrebačkim uličarima i mafijašima pretrživao strojeve za usisavanje prašine. Ne znamo, doduše, je li mu u pronalaženju toga i takva posla pomogla omiljena Udba Budimira Lončara ili pak veza njegovih Milke Planinc Teznovke i prethodnika Ivice Račana, najbitnije je da bi ljudski i politički probisvijet spomen-ploču za 750 hosovaca Domovinskoga rata, među kojima i onu za jedanaest smrtno stradalih u svibanjskoj bici za hrvatski Jasenovac, nedorasli šmrcavko bacio u smeće. Je li to na tragu onoga što je 2017. smislio i EU mirotvorac između Ukrajinaca i grabežljivih Rusa, seleći spomen-ploču s pročelja bivše žandarmerijske i milicijske, odnosno policijske postaje RH ispred crkve BDM i sv. Nikole u Jasenovcu u partizansko spomen-područje Trokut izginulih partizana kod Novske, teško je doznati, no vidljivo je da i ne baš uspješni nasljednik Tima Oreškovića voli istupati anacionalno. Onako, granićevski i bagovski “pola meni pola tebi”. Slovenski znanstvenik Boštjan Turk tvrdi da hrvatska Vlada na izbore izlazi pod zastavom jugofilije, te da je Plenkovićevu političku kralježnicu potrgala neraskidiva veza s omrznutim srpskim mešetarom i ratnim zločincem Miloradom Pupovcem.
Vladika Gerasim i Milorad Pupovac na Banovini
A dotični Pupovac dao se na neverbalne radne akcije među ugroženim Srbima Banovine, kao na onu gradnje drvenoga mosta u Malom Gradcu (Glina). Potom je posjetio i svoga stranačkoga druga Nikolu Arbutinu u Dvoru. Ovaj mu je priopćio nabavu ganc novoga VW saniteta za Ispostavu Zavoda javnoga zdravstva, te ga obavijestio da će žitelji spominjanih hrvatskih naselja od Dvora do Volinje dobiti pitku vodu. Vrijednost radova što ih uz pritiske SDSS-a i SNV-a, te Milorada Pupovca financiraju hrvatske vode iznosi 18,2 milijuna kuna. Strogo namjenska investicija dobro će doći podjednako ugroženim Hrvatima povratnicima. I još nešto: vjernici pravoslavne srpske crkve koja slavi nepostojećih osam stoljeća okupljaju se u dvorskoj crkvi sv. Georgija. Ondje je, nakon što ga je kurtoazno pohodio nositelj Putinova ordena za suradnju među narodima Milan Bandić, svetu arhijerejsku liturgiju vodio episkop gornjokarlovački o. Gerasim. Uz njega su bili trojica protoprezbitera stavrofora, prvi poratni paroh glinski Radoslav Anđelić, Miodrag Stokanović i Slaviša Simaković, te đakon Budimir Kokotović. S napomenom da fotosi iz unutrašnjosti svjedoče o ratnoj neoštećenosti dvorske pravoslavne crkve, koju su čuvali hrvatski ratnici. Zauzvrat, četnici su – kako drukčije kad nas kolektivno Srbi zovu ustašama – srušili pedeset sakralnih katoličkih objekata Sisačke biskupije. U tom kičasto-kitnjastom interijeru sv. Georgija, vladika Gerasim je krstio Stefana, sina Kristine i Nikole Borote.
Pametna i obrazovana ljepotica KGK u Olimpijskom odboru
A dotični Andrej Europljanin i uz prisegu ne može hrvatski narod uvjeriti da lijepu i briljantnu, u svijetu znanu i omiljenu Kolindu Grabar Kitarović, nije na čelu HDZ-a olako prepustio svojoj sudbini. Otišla je s Pantovčaka i, bude li izabrana, najljepša, najpametnija NATO i najnaša hrvatska navijačica, nastavlja svoj spontani domoljubni posao za interes njene domovine Hrvatske. Ako i Plenković prođe na domaćim izborima – premda više voli virtualna europska predsjedanja – morat će članicu svjetskoga Izvršnoga odbora Olimpijskoga komiteta primati u kurtoazne posjete. Poput njega i vrtoglavi Zoran Milanović, koji ne priznaje nikoga i ništa. Sjetimo se samo primitivnoga nepružanja ruke u Predsjedničkim dvorima ili onoga za inauguracije na Trgu sv. Marka. Čak ni državu kojoj je u lijenoj lagodi izobilja ipak na čelu. Kad smo pri tome, što reći ili ponoviti u susret obljetnici komunističkih smaknuća hrvatskih žrtava Jazovke koja pada baš na skori 22. lipnja, mitski i pogrešno odabran praznik antifašističke borbe, koji je “da se Srbi izdovolje” (JBT-ovo opravdanje genocida nad Hrvatima 1945.) odabrao general, hrvatski antifašist i domoljub kako bi i na taj način pridonio poratnom postizanju mira i sklada u jedva opstaloj samostalnoj državi, dr. Franjo Tuđman. Prije 75 godina, uostalom, desila se najveća klaonica u Hrvatskoj za 15 tisuća Hrvata drugoratnih gubitnika i članova njihovih obitelji u Lepoj bukvi, zapravo kasnijem “Titovu lovištu”. Tamo je, čujemo, glupo zatucani sljedbenik i zaljubljenik JBT-a zagorski župan Željko Kolar (SDP, kao i Hajdaš Dončić) predlagao gradnju retencije oborinskih voda preko grobova najmanje petnaest tisuća žrtava bleiburške nacionalne tragedije.
Ljevičarsko nepoštivanje hrvatskih žrtava
I dok mnogobrojni potomci žrtava i članovi Hrvatskoga žrtvoslovnoga društva (hvala dr. Zvonimiru Šeparoviću i Anti Belji!) i ove godine planiraju hodočasnički pohod na Žumberak (uz Beljinu knjigu o užasima Bleiburga i križnih putova), u šumi Brezovici između posavsko-pokupskoga Siska i moslavačke Popovače, partijska boljševička ćelija grada sv. Kvirina koja MIlanoviću podložnu policiju zove na spomeničarsku obljetnicu “oslobođenja 1945.” organizirat će skup u slavu komunista koji su 1941. viješću o Hitlerovu napadu toga dana na bratski Sovjetski Savez sigurnost potražili u žabenskoj Šikari i Brezovici. Uzalud je čelnik sisačkih komunista Vlado Janić Capo pred vjerodostojnim svjedokom, dugovječnim Lojzom Buturcem, jasno i glasno kazao da tada 22. lipnja o nikakvu partizanskom odredu nije bilo ni riječi, rigidni komunisti ne odustaju. Ne priznaju čak ni mirnodopske brezovičke tisuće strijeljanih domoljuba od pripadnika Ozne i Udbe, pa oktroiranoj vlasnici Siska Ikić Baničekovoj “smeta postamentni kamen podignut novcem vjernika” 17. lipnja 2016. nedaleko ulaza u spomen-područje komunista. Zapravo, skroman Bijeli križ istine što podsjeća na gnjusna zlodjela njenih prethodnika izaratnih komunista, puna tri desetljeća prije njena rođenja. Nikad nitko od novinara nije Ikić Baničekovu priupitao zna li nešto o uzrocima i spaljivanju mjesta na Malu Gospu 1943. ili o stradanjima njenih tri stotine sunarodnjaka u rodnom mjestu Nikole Šubića Zrinskoga Zrinu “zbog toga što partizani ondje nisu mogli pronaći ni jednoga od pouzdanih suradnika NOB-a”, sudbinama prognanih potomaka, o veliku broju, štoviše 350 ubijenih Hrvata od četničke zločinačke ruke u zavičajnom Pounju Ikićevih i osmero žrtava Mutavdžija.
Genocidni narod srpski i protiv djece
Baš tako, iz Dvora, Zamlače, Unčana, Golubovca Divuškoga, Divuše, Kozibroda, Struge Banske, Kuljana, Volinje, Gvozdanskoga, Bešlinca, Majdana i Trgova smrtno je od preodjevenih četnika pod petkrakom stradalo 350 mirnih hrvatskih seljaka. Sreća, pa u spomenutim selima još ima Hrvata, ali i u Mesićevoj “nakaznoj republici srpskoj”, nastaloj do 1995. na krvi nevinih katolika i muslimana, na desnoj unskoj obali, odnosno Vodičevu. Na žalost, slično se ponovilo i za srpske okupacije Banovine i Pounja. Ali, ponovo podsjetimo da su u nedalekom gradu kod Banjaluke jedva (nakon 28 godina) prihvatili davni prijedlog masovno stradalih muslimana i Hrvata od 1992. do 1995. o podizanju spomenika za 102 nedužne djece stradale od četničkoga noža. Utješno, ne spominjući 3.176 ubijenih odraslih osoba od razularenih boraca za “srpsku otadžbinu” na bh državnom teritoriju. S tim u vezi spomenimo da je preko četiri stotine najmlađih ubijeno od istih, srpskih agresora u našoj zemlji. O toj je temi Slavica Šnur napravila dokumentarac, nazvavši ga “Otkrhnuti”, Premijera filma o trinaestoro ubijene djece održana je u dvoranama Hrvatskoga katoličkoga sveučilišta, a riječ je uzela i Siščanka dr. Vlatka Vukelić s Odsjeka za povijest Hrvatskih studija. Film je to o ljudskim sudbinama, o istini i oprostu za počinitelje. Ne znamo, međutim, što o tome misle Starodrenčanka (Sisak) Đurđa i dr. Berislav Gmaz, roditelji na kupskoj plaži od petrinjskih četnika ubijene mladice Zrinke i jedva preživjeloga, teško ranjena Domagoja. T
