ISKUSNI PAVEL DEŠPALJ I HRVATSKI KOMORNI ORKESTAR

ISKUSNI PAVEL DEŠPALJ I HRVATSKI KOMORNI ORKESTAR

11. ožujka, 2016.

Piše: Igor Koruga

Općenito su poznate okolnosti, vezane uz uglednu obitelj Esterházy, njihov orkestar i njihovog dvorskog skladatelja, pod kojima je Joseph Haydn skladao svoju Simfoniju rastanka (Abschiedssymphonie) u fis-molu, br. 45, Hob. I: 45. Poznato je također da je simfonija sa svojom nedvosmislenom pantomimom – unutar koje glazbenici u završnom Adagiu napuštaju pozornicu – imala pozitivan učinak na donekle razumnog princa Esterházyja. Na praizvedbi se, po Haydnovom biografu Georgu Augustu Griesingeru, zbila i kombinacija neobičnih scenskih efekata vezanih uz progresivno zatamnjenje, koje su glazbenici izazvali gašenjem svojih svijeća, i progresivno pražnjenje pozornice, koje su isti izazvali svojim fizičkim odlaskom. Izniman status, barem kada je riječ o Haydnovom opusu, četverostavačna je skladba osigurala i ishodišnim fis-molom, iznijansiranom dinamikom, osobitom sinkopacijom i disonancama, obrnutim redoslijedom stavaka te raskošnim prvim Adagiom.

Inspirirani pantomimom

Osim na mađarskog aristokrata, spomenuta je pantomima djelovala i na mnoštvo kasnijih skladatelja, od onih iz Haydnova glazbenog života do onih suvremenih, pa i živućih. Primjerice, inspiriran Haydnovom idejom, Carl Ditters von Dittersdorf (1739-1799) svoju je simfoniju ¨Il ridotto¨ završio brzim stavkom u troosminskoj mjeri, odnosno, nakon postupnog usporavanja i reduciranja broja glazbenika, samo s dvjema violinama. Haydnovu ideju slijedio je i moravski skladatelj, Paul Vranitzky (1756-1808), koji je osmislio ulazak i izlazak glazbenika tijekom izvedbe svoje Sinfonije Quodlibet.
Valja reći da je i dvadeseto stoljeće, iz niza razloga, razvilo poseban odnos prema Haydnovoj Simfoniji rastanka. Pojedine su se kompozicije pokušale interpretirati s novoutvrđenim karakteristikama Haydnovog izvornika; neke u odnosu na glazbenu strukturu, neke u odnosu na kretanje glazbenika, ili igru svjet(a)la, a neke u odnosu na aluziju rastanka, odnosno na metaforu. Riječ je, naime, o skladbama poput Simfonija Rastanaka, Franka Corcorana (1944), Capricca, Jindřicha Felda (1925-2007), Haydn’s Returna, Kirkea Mechema (1925), Haydn-Destillatea, Dietera Schnebela (1930), Prve simfonije i ¨moz-art á la Haydn¨, Alfreda Schnittkea (1934-1998), Unter Eisa, Jörna Arnckea (1973), Night of the Four Moons, Georgea Crumba (1929) i Drugog gudačkog kvarteta, Arnolda Schömberga.

Dvije violine

Vrsne interpretacije izvorne Haydnove simfonije prihvatili su se i članovi Hrvatskog komornog orkestra, i to ovoga utorka, 8. ožujka u 20 sati, u velikoj dvorani HGZ-a, na čelu sa svojim (doživotnim) počasnim šefom dirigentom, Pavlom Dešpaljem (1934). Iskusni se Dešpalj klonio bilo kakvih hajdnovskih ¨eksperimentiranja¨ s orkestrom i to se pokazalo više nego ispravno. Proširene ekspozicije, provedbe s velikim intervalnim skokovima, naglascima i disonancama, Dešpalj je uspio s lakoćom uobličiti. Pritom su mu svakako pomogli i disciplinirani i koncentrirani članovi Hrvatskog komornog orkestra, ansambla koji se ove godine s pravom hvali sa svojih 25 godina postojanja. Precizno su zvučala i vedra i plesna raspoloženja Menuetta-Allegretta, dok su sam kraj Adagio-rastanka dočekale dvije (prve) violine, u društvu vremešnog dirigenta.

U zavidnoj poziciji

Još bolju, širu i intimniju tonsku podlogu Dešpalj je proizveo za gosta iz Austrije, Christopha Traxlera (1983), koji je pred polovično ispunjenom koncertnom dvoranom HGZ-a protumačio Mozartov 21. Koncert za glasovir i orkestar u C-duru, KV 467. Ovdje je naš istaknuti dirigent, uz autoritet, pokazao i svoje neizmjerno iskustvo. Onkraj opasnih igara s Mozartovom glazbom, posebno kada je riječ o kasnijem djelu – zapravo kontrastnom, svijetlom ¨blizancu¨ d-mol Koncerta (KV 466), Dešpalj se trudio održati visoko kultiviranu izvedbu, pazeći ¨tek¨ na vanjske konture djela i čvrsti timing, ili ukratko, na osnovu za fini melodijski tok i kakvu god pijanističku virtuoznost. Na taj se način Austrijanac Traxler našao u doista zavidnoj poziciji. Pokazavši bujan zvuk, dovoljnu širinu tonskoga sjaja, bez grimasa i grčevitosti, i dobro vođenu izvođačku maniru, Traxler je ispunio svačija očekivanja. Precizno je uspio oslikati ¨malo¨ mocartovskih tonova koji su, kao i uvijek, nudili toliko mnogo ¨opipljivih¨ emocija. Kao pijanist izvrsne intonacije i ritma te pjevnog i lako nosivog tona, Traxler se, premda mlad, već odavno uspeo povrh gomile zakočene pustom vježbom. Koliko će još napredovati nadam se da ćemo, zahvaljujući i Austrijskom kulturnom forumu, imati prilike pratiti. Rezultat će, naravno, ponajviše ovisiti o njemu samome. T

1 Comment so far

Uskoči u raspravu

Nema komentara!

Počnite s raspravom.

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.

*

code