RUŠITELJSKE TENDENCIJE AVANGARDE U ARHEOLOŠKOM MUZEJU

RUŠITELJSKE TENDENCIJE AVANGARDE U ARHEOLOŠKOM MUZEJU

12. lipnja, 2018.

 

 

Piše: Igor Koruga

Mnogi se slažu da umjetnička glazba više ne postoji, da ne postoji novogovor kao nekada, do kojeg je prema W. A. Mozartu (1756-1791) ¨put vodio kroz trnje i nevjerojatnu muku, a nipošto kroz udobne aleje, bez briga i snova¨. Naime, kao što je poznato, još početkom dvadesetog stoljeća, oko 1910. godine, u umjetnosti se pojavila izričita potreba za stvaranjem novih pravaca, u duhu istine i aktualnog vremena u kojem su se gubili futuristi, kubisti, apstrakcionisti i nadrealisti. Želje za otvaranjem novih obzora, okrenutih prema budućnosti, prirodno su prkosile tradiciji i povijesti, a veličanje svega što je u sebi sadržavalo novinu, ili bilo kakvu pozno-romantičarsku obmanu, bilo je pretjerano, eklektično i (pre)duboko, zaronjeno u upitno smislenu konstruktivnost.

Atonal(itet)na dodekafonija

Stoga su se tadašnji utemeljitelji novog stila bavili eksperimentima, dekonstrukcijama i semantičkim shizofrenijama koje su nudili svjetini, a koje, nažalost, nisu uspjele zaobići glazbu. Darmstadtska i Druga bečka škola utrle su put serijalizamu i pripadajućoj atonal(itet)noj dodekafoniji Arnolda Schönberga. No, većina sličnih skladatelja bavila se upornim traženjem istine tamo gdje je nije bilo, odnosno teorijskih odgovora tamo gdje ih nije niti moglo biti. Mnogi su snagu iscrpljivali i u ispraznom nastojanju određivanja svoga mjesta u glazbenom svemiru koji za njih, zapravo, nije niti postojao. Avangarda je donijela rušiteljske tendencije, apstrakciju, teorijsku kombinaciju zvukova, ekstravagandu, egzotiku i parodiju umjesto dotad uvriježene prirodne, emotivne i neposredno duhovne glazbe. Prevrata je bilo mnogo, a uspjeha malo. Danas, kada se prašina slegla i kada su se sve strasti stišale, ostala je neslušana glazba, spontano osuđena na apsolutni zaborav, ili na izvođenje na striktnim, žanrovskim priredbama. Glavnina svijeta vratila se tradiciji i kvaliteti koja se sve vjernije tumači u najprestižnijim koncertnim dvoranama, ali i u sobicama neumornih pedagoga i njihovih marljivih đaka. Nekolicina takvih ovoga su se petka, 8. lipnja 2018, predstavili u Glazbenom salonu Arheološkog muzeja na koncertu Gudački kvarteti od 20 sati.

Kompetentno tumačenje Beethovena

Sudeći po najavi i programskoj knjižici imalo se za očekivati osmero mladih glazbenika, ili dva gudačka kvarteta, od dvoje vrsnih mentora s područja komorne glazbe: profesora, violončelista, Pavla Zajceva i profesorice, violinistice i violistice, Vlatke Peljhan. To bi se svakako i dogodilo da nije bilo bolesti koja je onemogućila nastup kvarteta Vlatke Peljhan iz čijeg se sastava, za utjehu prisutnima, samostalno predstavila Lucija Pejković (1997), studentica druge godine violončela (MA u Zagrebu) u klasi profesora Valtera Dešpalja, s detaljnom i pjevnom razradom Bachovih fraza unutar uvodna dva stavka (Prelude i Allemande) Četvrte suite za violončelo solo u Es-duru, BWV 1010. Solistički nastup u potpunosti je oduševio publiku koja je u nastavku, podjednako razdragano, dočekala kvartet Pavla Zajceva i izvedbu Beethovenovog četverostavačnog Gudačkog kvarteta u F-duru, op. 59, br. 1, ¨Razumovsky¨. U kompetentnom tumačenju prvoga stavka (Allegro) mladi su glazbenici povezali veličanstvenost Beethovenove Treće simfonije u Es-duru, op. 55, i tankoćutnost negovog Koncerta za violinu i orkestar u D-duru, op. 61. Sličnost s ¨Eroicom¨ očitovala se i u polaganom (Adagio molto e mesto) stavku, točnije, u posmrtnom maršu tamnog ozračja duboke i osobne skladateljeve tuge. Violončelist Josip Boštjenčić (1999) briljirao je (i) u melodijskom zapletu neobično konstruiranog Scherza (Allegro molto), dok je skupni zvuk kvarteta prošao najveću kušnju u furioznom finalu u F-duru (Allegro) te u njegovom poliritmičnom metru, protegnutom do virtuozne i duhovite ekspozicije. Na iskren i buran pljesak slušateljstva, mladi su glazbenici odgovorili s čak dva bisa, i to s preinačenom O bone Jesu (za dva glasa, violinu i violončelo), Giovannija Pierluigija de Palestrine (1525-1594), te sa zanosnim Oblivionom, Astora Piazzolle (1921-1992). T

Još nema komentara

Uskoči u raspravu

Nema komentara!

Počnite s raspravom.

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.

*

code