80 GODINA S NOGOMETOM KOLUMNE

RUSI ČEKAJU – BOGMEČ IDEMO NA NJIH

3. srpnja, 2018.

Buju su pucali  – elveri. ( U Zagrebu nije bilo nikada, do 1918. – penala, na znanje!). kao klinac volio sam i jer sam i sam,  bil golman, braniti te, bijele točke. Čak i sa kupčeka od blata. Ali, ja već imam naslov: Subašić potukao  Schmeichela. Šutim. Ne govorim. Ali, pišem. Nošen sam, golmanskim,  instiktom. I, naš Danijel Subašić, postaje vitez večeri. Junačina je on. Skida tri ‘elfa’! Schmeichel, samo dva. 3:2 I, trenutak još jedne velike istine, u ovom raspucavanju. Lopti, na jednu od njih, prilazi – Modrić. Nevjerica. Ali, to je on, kapetan. Satnik. Vatrenih. Tu, uvijek – gori. Vječni plamen stoljeća. Najbolji vezni, svijeta: ide, i puca ravno, Schmeichel je, u strani. Krivoj. Bravo Luka! Na kraju Rakitić i Hrvatska je u četvrtfinalu. Vatreni, hvala vam, do neba. Spasiba! Hrvatska, Hrvatska… Rusi nas čekaju! Bogmeč mi idemo – na njih

Samo za portal Tjedno SP u Rusiji prati: Zvonimir Magdić

Rasplet jedne utakmice, o kojoj se odlučivali, minutama. 120. Podugim. Prek’ reda. Pet contra pet, s bijele točke bio je vrhunac ove predstave,  Hrvatske i Danske u Njižnom Novgorodu, na Mundialu ’18. Ja to, ne pamtim. Fantastična Berliozova simfonija. U nogometu. Silina  uzbuđenja. Vratari su u glavnoj ulozi. Tko će od njih, prvi pokleknuti hamletovsko je pitanje: ili Subašić ili Schmeichel. Ipak, na našu sreću, danas, tata, Peter Schmeichel na tribini, oplakuje svog sina. On je, i samo on,  trebao donijeti,  Dancima, M – četvrtfinale! Nije. Rakitić je topnik, odlučni 3:2.(1:1). Mi, na Rusiju, oni – ‘home’, sweet home, u Dansku. Čudovište u Hrvata, bio je golman Daniel Subašić. I Hrvatska bajka: Predsjednica hrvatske države Kolinda  Grabar Kitarović, među Vatrenima i, na tribinama Novgorodskog  stadiona, u dresu šahovskih kockica. Oduševljena. Pravi druker.

Dalićeva Hrvatska: Subašić, Vrsaljko, Lovren, Vida, Strinić (Pivarić), Brozović (Kovačić), Rebić, Modrić, Rakitić, Perišić (Kramarić), Mandžukić, (Badelj)

Danska: Schmeichel, Dalsgard, Kjaer, M.Jorgensen, Knudsen, Christensen (Schone),Delaney,(Krohn – Dehil),Poulsen,Eriksen,Braitwaite,(Sisto),Comelius,(N.Jergensen)

Sudac: Pitana ( Argentina).

Golovi: 0:1 M.jergensen ( 1); 1:1 Mandžukić ( 4). Elf-metri: Eriksen – Subašić,brani.Badelj – Schmeichel, brani.0:1 Kjaer; Kramarić 1:1,Krohn- Dehli 1:2; 2.2 – Modrić; Schone –Subašić, brani: Pivarić Schmeicehl, brani! M.Jergenesen – Subašić , skida!; 3:2 Rakitić. I- kraj  balade. Zna se, probodeni. I, pobjednik: Croatia

Nebeski  galop  hrvatskih vatrenih  jahača

Visuljak sam tolikih – nogometa. Punih, 80 godina. Ovo, ipak, nije svakdašnjica. En contra. Naprotiv: priča za sebe. Za sva vremena. Fantastična simfonija. Za  debeli, teški roman. Za ekran. Mali ili veliki. U samo jednom ‘setu’, ‘ petom’, jedne značajne, mundial- utakmice.  Hrvata i Danaca. Čega, sve tu nije bilo! Sa samo  jednom ludom idejom: naprijed! Kroz kišu oluju i snijeg…! Čeka se samo jedan banket: četvrtfinale. I te kakvo. Svjetskog nogometnog prvenstva. U Rusiji. Sve drugo, bila bi, slasna juha  bez soli. Vamos! Ajamo! Vatreni moj – vi! Kaj je to bilo. Ovo: U pet prvih minuta –  dva gola; Jedan njihov, Danaca. Drugi, naš, poravnanje, Hrvata: Mandžukić. Očito, bit će burno. Vražje. Treba izravnati neke račune. Osporiti Dancima, bilo kakvu prednost. Navaliti i tražiti, sad je to jasno, pobjedu. Samo ona – nosi. No, ti, Vikinzi, čiji su drukeri nabili silne rogove na glavu, od klinaca do staraca, uz njihov urlik, obećavaju – rat. I, stisnuto očekivanje vatrenih bojovnika. Na terenu i na tribini. Čak je – gore, mešu svijetom i sama predsjednica Hrvatske države, temperamentno raspoložena, u dresu Vatrenih, raspjevana.Druker. Onaj, pravi. Bajka. Očito, bit će crne kahve, konjaka –  doma. Kokte, na stadionu Novgoroda, koji je nekako – hrvatski. Tako mi se čin. A, kako nam je ono, počelo. Za poludbu. Prva minuta, to ne pamtim,  Danska vodi. Jednu frfuljak – loptu odbio je, nehotice, nogom i ruaima u našu mrežu, naš čovjek s brojem jedan, Subašić. Packa. Sav u zelenom, pozelenio je do kraja. Žabac. U močvari lopoča. On je – paf. I, Hrvati,  uokolo. Od  Njižni Novgorda do Patagonije. Po, hrvatskim gradovima. Stegnuti. čak se  ne čuje ni  krik: ni bola ni nade. I, dok je stupor, uklještio hrvatsku dušu, evo ga. Lopta u sredinu, na nju će,  Mandžo. Tu je doma. I to je silno ocijenio Dalić: ‘ Idem u navalu s Mandžukićem. Zlatko, Chapeau! A, to je, samo, tri minute kasnije, od prokletih 0:1,  Danac. Kakav početak. Furija. Oho. Nije gotovo. Pa, kad nije, ajmo! Od početka. Hrabro! Tonovi su opet visoki. Opet grme, na tribinama –  Thompsoni. Ne, nećete u Čavoglave, dok smo živi, mi…! Doma, sigurno je i  ispruženih ruku – gore. (Austrijo, Meine Mutter!). Za Dom- spremni, zvoni!

Igra dobiva, vidljive konture. Čini mi se,  ona je, sada, u prvom dijelu naša. Iako ne –  sto posto. Minute, koje su na zavojima trkališta,  ne nose golove. Neko ih treba zakantati. Netko, bogemč, i posložiti (Modrić). Kak’ je da je, jedan je –  pri hiži. Ali, to je samo neodlučno. Nevjerojatno:  Danci imaju, kad se to dogodilo, ikad? Nikad, dva Schmeichela. I to je zapis, ovog legendarija. I oba, golamni. Tatek i sin. Tata Peter, na tribini, dole, na terenu, mladi Kaspar. Piteru, dugujem,  a obećao sam to, još u Zagrebu, tolko ljet’ tamu  ‘nazad’ (Rusija), kištru pive. On je bio  naš junak, za Hrvatsku, one Atene s Grcima,0:0, i Ćirine –  bronce. Eto, Sad mu, rođeni –  mali – protiv Hrvata, stvara čuda. Plav, očima, kosom, bojom lica. Sav u žutom. Kopačke su bijele, rukavice,  crvene. Veliki znalac. Golman i znanjem i genima. Pravi. Teško ga je probiti. A, tiho strepim, kaj bu bilo s našim Danijelom. .Bu progutal onu gadnu priču,  nesmotrenog gola….. Bu. Sve je sigurniji. Modrić okuplja Vatrene. Na sve strane. Tribina ječi: Rusi! Obećali su svoje glasove, Hrvatima! Ritam igre, nije visok. Popušta tempo. Poluvrijeme, a još nema odluke. Nikakve. Ni oni, ni mi. Nema prave prilike. Nema pucača. Ni toliko toga. Solo, gospodo, solo!Ide se, u drugi del’… I, sad je, gadno. Pila je, rekel bih, naopako. Danci, kao da su vzeli španku, u svoje ruke. Nisu brazilski žongleri, ali kuže tu igru, nogometa. Pomalo i dominiraju. Pa, gdje sam to: molim se, da dođe do nastavka. Produžbom. Ima i toga. Realno. Objektivno. Evo ga, tu je. I, na samom izmaku, Argentinac Pitana, pokazuje čvrsto, dugom  rukom, na bijelu točku.  Jedanaesterac. Za Kroaciju. Mislim, hands! Još je par minuta do isteka ove, pomalo, komedije. Modrić je na lopti. Schmeichel ispred razapete mreže. Požutil je još više. I obrve i brada i kosa. I majica i gaće. Sve. U trenutku se je, velike odluke. Pogodak, mi, idemo dalje. Luka, prilazi lopti,koja se zove, Telstar, s crvenim točkama, puca, onako, kako ne bi trebalo. Lagano, poluvisoko Schmeichel to čita, kao da zna glagoljicu. I, ne da brani, lovi elf- metar. Odluke, koja se ne pruža, baš svaki dan. Ova je, i u pravi tren.

Rakitić i Hrvatska je u četvrtfinalu

Nema popravka sad, ispočetka. Jedanaesterci. Pet protiv pet.  Schmeichel i Subašić. Velim: golmani buju odlučili ovom utakmicom. I, bi, baš, tak… Buju su pucali  – elveri. ( U Zagrebu nije bilo nikada, do 1918. – penala, na znanje!). kao klinac volio sam i jer sam i sam,  bil golman, braniti te, bijele točke. Čak i sa kupčeka od blata. Ali, ja već imam naslov: Subašić potukao  Schmeichela. Šutim. Ne govorim. Ali, pišem. Nošen sam, golmanskim,  instiktom. I, naš Danijel Subašić, postaje vitez večeri. Junačina je on. Skida tri ‘elfa’! Schmeichel, samo dva. 3:2 I, trenutak još jedne velike istine, u ovom raspucavanju. Lopti, na jednu od njih, prilazi – Modrić. Nevjerica. Ali, to je on, kapetan. Satnik. Vatrenih. Tu, uvijek – gori. Vječni plamen stoljeća. Najbolji vezni, svijeta: ide, i puca ravno, Schmeichel je, u strani. Krivoj. Bravo Luka! Na kraju Rakitić i Hrvatska je u četvrtfinalu. Vatreni, hvala vam, do neba. Spasiba! Hrvatska, Hrvatska… Rusi nas čekaju! Bogmeč mi idemo – na njih! T