Onima koji nisu žalili truda i u busu prijevoza „Čupić“ proveli desetak sati od vječnoga grada sv. Vlaha sa zastvom Libertasa do Banovine, pokazano je mitsko mjesto pogibije pravednika, Gordana Lederera, čiji je umjetnički objektiv bilježio sekvence grčevite i nimalo obećavajuće borbe Hrvata za istinu i slobodu. Ubijen je na brdu Čukuru, 10. kolovoza 1991,. ponad prekrasne panorame Hrvatske Kostajnice. Ubio ga je iz snajpera još jedan junak iz srbijanskoga pravoslavnoga čopora, autolimar iz Siska Milan Zorić, galdovački zet u hrvatskoj olbitelji, koji danas slobodno živi u Njemačkoj
Napisao: Josip Frković
Najuporniji tragači za sudbinama, stratištima i grobištima žrtava zločinačkoga jugoslavenskog staljinizma, razoružanih pripadnika hrvatskoga domobranstva, ustaških, policijskih i drugih sastavnica oružanih snaga NDH – članovi dubrovačkoga Ogranka „Hrvatskoga domobrana“ – za blagdan Tijelova pošli su na višednevno hodočašće ratovima poharanom Banovinom i Slavonijom. Prvoga su dana, dolaskom u drevnu i u minulom agresivnom ratu od srbijanskih četnika teško stradalu Petrinju, gdje je službovao „župnik na prvoj crti obrane“ mons. Vlado Košić i gdje su barbarskim rušenjem svega katoličkoga i hrvatskoga stradale seoska crkva sv. Bartola u Hrastovici, ali i župna crkva sv. Lovre ( u njoj je dobri nadbiskup zagrebački kardinal Franjo Kuharić podučavao da se Hrvati unatoč ratnim iskušenjima i zločinstvima agresora s istoka, sukladno našoj vjeri, ne smiju osvećivati, uzvraćati jednakom mjerom – op.a.), kroz Budučinu prve naše žrtve, mladice Josipe Kožić, od srbijanskoga osvajačkoga bezumlja i podjarmljivanja slabijih. Ovu zapovijed nad zapovijedima civilnog i vojnoga vrhovnika dr. Franje Tuđmana, hrvatski su branitelji, vojnici i policajci, strogo poštivali, čuvajući od uništavanja i pravoslavne svetosavske bogomolje i imanja pripadnika srpske nacionalne manjine, njegujući imidž vojničkoga viteštva i kulturnog europskoga naroda u obrani svoga dostojanstva i slobode. Na regionalnoj, državnoj cesti Petrinja-Hrvatska Kostajnica-Banska Struga-Dvor, kod Taborišta, doznali su Dubrovčani da su u jednom šumarku forenzičari zloglasnoga vukovarskoga komunista i SDP-ova ministra hrvatskih branitelja iz redova kukurikavaca, Predraga Matića, iza „Oluje“ istraživali masovnu grobnicu, odnosno u narodu poznato mrcinište, s tijelima pogubljenih hrvatskih civila i vojnika pokopanih s ostacima uginulih životinja ili iz „abfala“ mesoprerade „Gavrilovića“.
Tijela mrtvih u Savi i Kupi
Bilo je tako i s braćom Ivicom i Željkom Mikulčićem iz Slovinaca, čija su tijela nakon godina očajničke potrage od Meminske, Utolice, Šaša do Umetića pronađena u sličnom počivalištu zakutne zrinske Lovče. Dopredsjednik sisačkoga Ogranka „Hrvatskoga domobrana“, turističko-povijesni voditelj pohoda Banovinom, umirovljeni pripadnik Prve i Druge gardijske brigade HV-a, „Tugrova“ i „Gromova“, zatočenik „Manjače“, kazao je dragim gostima s juga Hrvatske da se na području grada Petrinje nalaze tri masovne grobnice iz Domovinskoga rata, a da su partizani 45. srpske udarne divizije u „oslobodilačkom“ naletu i ubilačkom mrziteljskom protuhrvatkom nagonu, 5. i 6. svibnja, ubili 114 građana Siska i Petrinje. Mrtva tijela su im najčešće završavala u Savi i Kupi. Član Predsjedništva Hrvatskog žrtvoslovnoga društva i čelnik sisačkoga OHD-a, Josip Frković, upozorio je hodočasnike na ratnih godina očuvane usputne pravoslavne hramove Moštanice i Kukuruzara, te na župnu katoličku crkvu sv. Ilije, podignutu marom, prilozima i žuljevima bosanskohercegovačkih Hrvata prognanika. U Panjanima, negdašnjoj neslavnoj točki „zone odbrane SFRJ i JNA od NATO-a“, na tren se zastalo kod kamene gromade spomen-obilježja 1. rujna 1991. (kad je u Sisku novačenjem prve bojne zaživjela 120. brigada ZNG-a – nap. a.) poginulim novinarima državne RTV kompanije Ruske Federacije, Nogina i Kurinoja. Iako su molili za milost i uvjeravali neuredne desperadose iz četničkoga čopora Mile Martića i Borojevića Gadafija da su pravoslavna braća, bez milosti su ustrijeljeni, oprema im je oduzeta, a njihova tijela zajedno s automobilom „opelom“ izgorjela u plamenu i zakopana u pijesku korita rijeke Sunje.
Počasti ruskim novinarima Noginu i Kurinoju
Dugo vremena, dakako, četnička se banda pravdala optužbama protiv Hrvatske vojske, ali im je – prikupljanjem neoborivih dokaza – doskočio junak obrane Sunje, načelnik stožera 17. domobranske pukovnije i u „Oluji“ teško ranjeni bojovnik, danas pukovnik HV-a Ivica Pandža Orkan. Puno godina iza diplomatskih kunktatorskih manevara, predsjednik RF-a Vladimir Vladimirovič Putin, odlikovanja je predao obiteljima ubijenih pronositelje istina. Istina slična onoj zlonamjernog danskoga filmskoga uratka o Dvoru 7. kolovoza 1995. i masakru petrinjskih pacijenata duševnoga stacionara u zgradi tamošnje škole, HAVC-ova financijsko-političkoga kriminalca Hrvoja Hribara, dobila je ipak dokaze i konačan pravorijek. Zločin su nad nemoćnim bolesnicima, naočigled danskih „srboforaca“, počinili razulareni četnici! Isti oni što su s lica zemlje izbrisali nesretne Kostriće i 16 njegovih žitelja, ali i nesretne žrtve Baćina. Njihova su tijela iza ubojstva potkraj listopada 1991. dugo ležala na pristanu skele uz Unu, a konačan mir u voljenoj hrvatskoj grudi dočekali su poratnim podizanjem mramornoga spomen-obilježja na masovnoj grobnici uz rijeku jednu i jedinu. Onima koji nisu žalili truda i u busu prijevoza „Čupić“ proveli desetak sati od vječnoga grada sv. Vlaha sa zastvom Libertasa do Banovine, pokazano je mitsko mjesto pogibije pravednika, Gordana Lederera, čiji je umjetnički objektiv bilježio sekvence grčevite i nimalo obećavajuće borbe Hrvata za istinu i slobodu. Ubijen je na brdu Čukuru, 10. kolovoza 1991,. ponad prekrasne panorame Hrvatske Kostajnice. Ubio ga je iz snajpera još jedan junak iz srbijanskoga pravoslavnoga čopora, autolimar iz Siska Milan Zorić, galdovački zet u hrvatskoj olbitelji, koji danas slobodno živi u Njemačkoj. Ne boji se stroge i pravdoljubive germanske vrline, užasne upornosti u utrci za loptom, ali i za zločincima.
Velejunak Struge Banske Mile Blažević Čađo
Kako su njemačka pravosudna tijela, pokraj namjerno traljavih sudova RH i fiškalskih zaštitnika udbaša tipa Ante Nobila, presudila dvojici prikrivenih protuhrvatskih zločinaca Josipa Perkovića i Zdravka Mustača, posthumno i istinama odranskom šusteru i cipelaru Miki Špiljaku, vrijedi se nadati Božjem sudu i za nepismenog jugo-generala Andriju Rašetu. Taj se svojedobni stanovnik Maksimira, zamislite, drznuo iz „prestonice“ beogradske izvolijevati hrvatsku domovnicu. Kreatura i srbijansku časnik bez časti, četnik pod petokrakom smrti za hrvate…Prošli su tijelovski hodočasnici i kroz Kozibrod i Strugu Bansku, gdje se u naletu zločinačke četnike „Žaoke“ u hrvatskim redovima branitelja i civila masovno ginulo, ikstaknuo se kršni i legendarni junak Mile Blažević Čađo, nabacivši pokrivač i snop ručnih bombi na SMB-tenk teritorijalaca srpske nejači i šljama iz cijela svijeta. U tom je pothvatu i sam hrabro poginuo, ali je donio slobodu svomu narodu, svom hrvatskom puku. Njegovo ime velikim je bočnim slovima na pramcu ophodnoga broda Hrvatske obalne straže, trajno zabilježeno na slobodnim jadranskim koordinatama. I u nekadašnjoj komunističkoj, većinski srpskoj kasabi, Dvoru, Dubrovčani se križaju i mole pred spomen-obilježjem poginulih hrvatskih bojvnika. A u Gvozdanskom, gdje siječanjskih dana 1578. uporni branitelji hrvatske slobode nisu odustajali ni pred užasnom hladnoćom (stabla su pucala od smrzavanja) i nedostatkom streljiva, hrane i vode, pred nadirućim osmanlijama, divimo se raspadajućoj tvrđi hrvatskoga velejunaštva, kako reče veliki publicist i povjesnik Macelja, Zrina i Gvozdanskoga, Damir Borovčak. Za velejunaštvo Hrvata katolika, poslije neuspješne opsade,turski je paša zapovijedio dovođenje kršćanskoga svećenika na pokop ratnih protivnika…
Oronuli kaštel kovnice Zrinskih
Sa žaljenjem smo morali ustvrditi da su uspomenu na stradanja žitelja sela i davne kovnice novca Zrinskih, vječito paljenu i obnavljanu mjesnu crkvu, mramornim pločama očuvali Grabarevići i muževi drugih prezimena, danas malobrojni stanovnici podno Zrinske gore, priznati da država hrvatska u održavanje stanja i konzerviranje kamenoga kaštela smještena pod oblake nije uložila ni jedne lipe. Pomozi, dobri Bože, neodgovornim Hrvatima prema baštini i njihovim političkim liderima…U povratku prema Sisku, nakon pitanja o nestanku desetaka industrijskih tvrtki, „hodajući leksikon“ pripominje da „Radonja“ ne postoji odavno, a „Segestica“ promućurnoga ličkoga veleindustrijalca i kraljevskoga soldata Petra Teslića odnedavno nije ni na popisu tvrtki „Badela“. A onda šok putujućih domoljubaca sa Straduna. Dugovječni susjed generala-čistača KNOJ-a i personalca Generalštaba JNA, generala Vlade Janića Cape, kojega je davne 1974. za intervju u državnoj vili na mirnom Lapadu pohodio ondašnji mladi novinar, autor ovih redaka, imao je svakako veze sa zloglasnim srbijanskim atentatorom 1928. u beogradskoj skupštini na hrvatske pučke tribune, Punišom Račićem. U posebno čuvanim pretincima zločinačke države, za koju se borio i sisački komunist Capo stariji, bez sisačkoga stvarnog partizanskog odreda, što ga primitivni četnik Gaćeša nije želio u svojoj blizini, domicilno zapadnoslavonski načelnik KOS-a JNA Jefto Šašić, kojem je poratna Novska darivala nepregledne kvadrate rajskih parcela, brižno je čuvao tajnu dvonošca koji se stalno pravdao svojom izdržanom zatvorskom kaznom, robijom na Padinskoj Skeli.
Petar Teslić atentator na Radića
I još samo dodatak: spomenuti orjunaš i velikosrbin Petar Teslić izvanredno zaslužan za pretvaranje Siska iz obrtničkoga u industrjsko središte, pronalazak termalne jodne vode i osnivanje pravoslavne parohije sv. Petke i „opštine pravoslavne sisačke“, osm mjeseci ranije iz pištolja je na jednom skupu pucao u Stipicu Radića. Na sreću – promašio je toga srpanjskoga dana 1920. Ovu povijesnu istinu, između tisuća skrivanih tajni u srbijanskim „čakširama“ i šinjelu, na prosvjedu hrvatskih branitelja protiv kompartijskih gubernatora u lenjingradskoj Rijeci s ruzinavim „Galebom“ maršalova glumca Šapajeva u ulozi krstarice „Aurore“ Vojislava Obersnela, ispričao je Ličanin Mile Biondić. Rekao je zacijelo: Srpska se čaršija u beogradskom pašaluku teško mijenja. Prijetvorni je Srbin uvijek je takav, zapravo dok je bor zelen, samo lažljivi trolični Srbin….Po dolasku u Sisak, Dubrovčane uz dobrodošlicu dočekuju dožupan sisačko-moslavački do jučer nogometaš posavskoga Strelečka, Ivan Celjak, potomak i kopija oca Marijana, 16. rujna 1991. prerano stradaloga dozapovjednika prve dragovoljačke postrojbe ZNG-a u napadu na promatračku radarsku bazu Šašne Grede, 57. samostalne bojne „Marijan Celjak“. Odvažnoga i neustrašiva HDZ-ovca 29. svibnja 1990. izabranog parlamentarca u prvoj višestranačkoj Skupštini općine Siska. Kolege trenutno prvog sisačkoga domobrana udruge ratnih veterana svih naših ratova koja slavi stoljeće i pol postojanja. Molitvu podno brončanoga spomenika svim poginulim i nestalim braniteljima (brojnim prijateljima, pa i rođenu sinu Robertu – op.a.) u Parku dr. Franje Tuđmana, tko zna po koji puta, ponovio je i višestruki stradalnik od komunističkih fašista u rodnom Drnišu i dalje, Ante Živković, zaslužni civilni vojnik Tuđmanovih postrojbi za slobodu domovine i prijatelj generala Janka Bobetka.
Sisačka Dubrovčanka Zdenka
Generala spomen čijega imena su Dubrovčani popratili spontanim aplauzom. Uz njega, pozivu na susret s gosparima – dojurivši iz metropole – odazvao se i Ivica Pandža Orkan, koji rijetke slobodne trenutke provodi u zelenom zavičajnom Kostajničkom Selišću iznad Une i podno Djeda. Završnica jednodnevne turneje Dubrovčana Banovinom zbila se najprije na svetoj misi u katedrali Uzvišenja sv. Križa, uz pozdrave župnika Marka Karače, i u hotelu „Panonija“, kod iste konobarice Borke, koja je svježe uniformiranim bojovnicima prve bojne R-brigade ZNG-a bana Tome Bakača Erdoeyja prvoga dana rujna strašne 1991. servirala prve lakopripravljive makarone o trošku mlade RH države. „Hej, Hrvati, hej, junaci, spremite se žurno, domovina sve nas zove u to vrijeme burno…“, pjevale su se budnice Stanka Šarića i njegovih Dukata iz šokačkoga Štitara.U petak ujutro, put je nastavljen prema Jasenovcu, HOS-ovu spomeniku ZDS, Našicama, Crnom Potoku i herojau gradu naših dana Vukovaru. Iz busa nam je s ostalima razdragano mahala i rođena Siščanka, više od četiri desetljeća stanovnica Dubrovnika, Zdenka Kmetić, koja je na uglancanu čvrstu kamenu Straduna rado pozdravljala i još uvijek pozdravlja školske kolege, prijatelje i poznanike iz Siska i okolice. Soldate i civile. T
1 Comment so far
Uskoči u raspravuMa ovo je super zapis “vatrogasca Jože”.
Isti je kaj onaj kojeg opjevava Gaga….
Poslušajte to na You tube…
A gosparima svaka čast….Sve ih više dolazi na Posavinu živjet.