GLAVNE TEME

CONFOEDERATIO BOSNIACO-HERCEGOVINIENSIS

12. lipnja, 2013.

Neodrživa shizofrena konstrukcija iz Daytona

Napisao: Dubravko Grbešić

Jedina je zasluga Daytonskog sporazuma to što je zaustavio rat. Sve drugo što je proizišlo iz toga nesporazuma (pokojnoga Richarda Holbrookea sa samim sobom, jer se u Balkan očito nije razumio ni koliko je crno pod noktom) nefunkcionalno je, alogično, kontraproduktivno, glupo, kratkovidno, plitko, kontradiktorno, nepravedno i nazadno. Zaustavivši jedan rat, Daytonski sporazum nije u začetku spriječio i one buduće, nego ih upravo dugoročno potiče. Jednu stranu obmanjuje samodopadnim zadovoljstvom i nerealnim iluzijama, a druge dvije dugoročno frustrira i tako akumulira njihovu očajničku agresivnost. RS (entitet, što je to? to ni jedan politolog ni međunarodni jurist ne može suvislo obrazložiti, definirati i utemeljiti) nastala je, to treba milijardu puta jasno i glasno ponoviti, na očitom genocidu, prigodno i ekskluzivno nazvanom “etničko čišćenje”, i protjerivanju stanovništva: pripojena su mu (nasilno, zavojevački, masovnim ubijanjem) izrazito muslimanska (bošnjačka) većinska etnička područja (Srebrenica, Goražde, Foča, Višegrad, Doboj…) i neka manja hrvatska (bosanska Posavina).

ZLOČIN U SREBRENICI

Zločin nad 8000 golorukih ljudi na području Srebrenice neizbrisiv je bilo kakivim politikantskim dosjetkama, a kumovale su mu “međunarodne snage” pod neposrednim zapovijedanjem francuskog generala Bernarda Janviera (koji je najprije posve ceremonijalno oštetio dva-tri Mladićeva tenka poslavši preko Jadrana NATO-ove avione iz Aviana, a kad je ovaj nakon kratke pauze iznova pokrenuo čelične gusjenice, pustio ga je da kroz UN-ovu zaštićenu zonu prođe kao kroz švicarski sir), tri godine nakon što je francuski predsjednik François Mitterrand onemogućio da eskalacija rata u Bosni i Hercegovini još u relativno ranoj fazi bude spriječena vojnom operacijom NATO-a tako što je u “misiji mira” sletio na sarajevski aerodrom pa je Mladić nakratko obustavio razarenja glavnoga grada. (Francuska politika u BiH bila je općenito sramotna. Dok je zbog kukavičluka zapovjedništva nizozemskog bataljuna u Potočarima pala nizozemska vlada, o Janvieru, čija je odgovornost bila neusporedivo veća, nešto se malo raspravljalo u nekakvom parlamentarnom odboru u Parizu i – nikom ništa.) Banjaluka bila je izrazito multietnički grad, koji je fašističkim metodama pretvoren u jednonacionalan. Predratni “liberali” i “socijaldemokrati” u “RS-u” (poput Milorada Dodika koji je na izborima 1990. bio pristaša reformista Ante Markovića) u poraću su se povampirili u velikosrpske nacionaliste. Zašto? Upravo zato što ih na to tjera nesmiljena i naopaka daytonska “logika”. Ne demontira li se radikalno ta nakaradna “logika” i ne zamijeni normalnom konfederalističkom strukturom s otprilike deset kantona (ustrojenih ne samo etnički, nego i multietnički i funkcionalno), koja je dugoročno održiva kao civilizirana državna tvorevina što jamči ljudska, građanska, politička, socijalna i nacionalna prava svim svojim državljanima, “međunarodna zajednica”, nakon 1991. i 1992. godine, i treći će put pasti na ispitu osiguranja mira i prosperiteta na Balkanu. Tertium non datur.

OPASNO DUALISTIČKO RJEŠENJE

A što se tiče same BiH, uvjeren sam da bi za tu sirotu zemlju idealno političko uređenje bilo da (jednom, u dalekoj perspektivi) bude ili postane “balkanska Švicarska” (CONFOEDERATIO Helvetica, gdje se govori njemački, francuski, talijanski i retoromanski, a kantona iliti županija ima mnogo više od četiri), ali to zasad nije na dnevnom redu, djelomice zbog ratnih trauma, a još više zbog glupog (neodrživog i vrlo opasnog) dualističkog “rješenja” što ga je nametnula “međunarodna zajednica”. U tom smjeru bilo bi nužno da se povede rasprava, s jedinom svrhom (koliko god to zasad utopijski zvučalo) da se razmišlja o dobrobiti BiH i miru (Immanuel Kant rekao bi: “vječnom miru”) na Balkanu. Jedino u tom horizontu moguće je sagledati izlaz negdje u budućnosti (ali koja neće nikad početi ako već sad o njoj ne razmišljamo). Uostalom, ni Švicarska nije pala s neba, nego se povijesno razvija još od XIII. stoljeća, izbjegavši oba svjetska rata.

DJELATNA LJUDSKA SVIJEST

“Zacementirani RS” uzrok je i potencijalni  izvor svih budućih mogućih ratova (kao što je i nasilna izločinačka uspostava toga “entiteta” bila uzrokom rata 1992.), pa bi “međunarodna zajednica” – ta valjda ima netko u njoj tko nije kratkovidan i komu je stalo do mira (upravo Kantova “vječnog mira”) – morala taj cement razcementirati i tu monstruoznu konstrukciju razgraditi, jer bi raspad BiH zbog posvemašnje i posvudašnje etničke izmiješanosti bio moguć samo u ratu, a i raspadnuta BiH bila bi stalni uzrok novih ratova. Kao “balkanska Švicarska” mogla bi biti i ljekovit tampon između Srbije i Hrvatske (kao prava Švicarska između Njemačke i Francuske). Čini li se komu da moje razmišljanje nije lišeno elemenata fantaziranja, valja reći da smo od klasičnog njemačkog idealizma naučili da bez djelatne ljudske svijesti nema ničega vrijednog pod ovom kapom nebeskom.