DOMABRAN ŠTEFEK IZ POSAVSKOG MAHOVA

DOMABRAN ŠTEFEK IZ POSAVSKOG MAHOVA

25. ožujka, 2016.

Domabran Štefek iz Siska

„ Na poziv nove vlasti, javili smo se u Sisak. Na putu za Karlovac dvije stotine endehazijskih vojnika zaustavili su „četniki“. Jedan partizan, Hrvat, javio je komandiru kako su već pripremljene jame za strijeljanje. Zahvaljujući njemu, put smo nastavili do Karlovcu, gdje su četvoricu susjeda iz Mahova partizani ubili, a narednik Vrbanović i moj šurjak našli se na križnom putu do Sente. U partizanskom bataljunu veze bilo je poslije dvanaest Mahovljana. Njih 26 još 10. kolovoza 1944. ubijeno je u prepadu moslavačkih partizana. Bilo je to u seoskoj školi koju su potom minirali“

Napisao: Josip Frković

U utorak, 22. ožujka, kad je novi ministar hrvatskih branitelja general Tomo Medved u svom kabinetu označio trajan odmor Vesni Nagy, u palači Sisačko-moslavačke županije s prvim su se čelnikom Ivom Žinićem našli inicijatori obilježavanja sedam desetljeća prešućivanih pojedinačnih i masovnih grobnica žrtava komunističkoga režima. Bili su to od biskupa sisačkoga mons. dr. Vlade Košića imenovani članovi povjerenstva Sisačke biskupije za martirologij Mile Marinčić (Ivanić-Grad) i Željko Smolčić (Sisak Caprag), u ime udruge oboljelih od PTSP-a Zvonko Sokolović (Glina) i veteransko-domoljubne udruge „Hrvatskoga domobrana“ Josip Frković (Sisak). Njima će se u ovoj humanoj misiji pridružiti i dožupan Marin Piletić (Novska). Zajednička im je zadaća da javnosti obznane istine o smaknućima 45.000 žrtava, te do početka lipnja postave inoksov spomen-križ poginulim poraženim hrvatskim vojnicima i nedužnim civilima, stradalima od zločinačkog komunističkoga režima bivše Jugoslavije u Kloštru Ivaniću. Potom i u šumi Brezovici, gdje je nakon sumanute staljinističke likvidacije u desetljećima zašikarenim jamama pokopano pet do šest tisuća hrvatskih domoljuba, prešućivanih punih sedam desetljeća. Na cijelom području županije 45.000 građana. Cijeli jedan grad Sisak. Tijekom pripremnoga sastanka rečeno je i kako će se za financijsku potporu, osim jedinici regionalne samouprave, povjerenstvo obratiti i Ministarstvu kulture, jer je Sisačko-moslavačka županija po broju grobišta i broju stradalih prva na crnoj listi zločinačkih crvenih likvidacija. Na području Siska, masovne se grobnice nalaze i u Capraškoj, te u petrinjskoj Kotar-šumi i Jeliku, u logoru i šumi Šaševoj kod glinskoga Balinca, te u Čemernici kod Topuskoga.

Domobranska posada u Martinskoj Vasi

Jedan od najstarijih Siščana i bivši domobran NDH, 95-godišnji vitalni starčić Stjepan Belovarić, koji na nedjeljne svete mise u baziliku sv. Kvirina na Zelenom Brijegu i potom u kladionicu Hrvatske lutrije stiže biciklom, živo se sjeća svojega vojnikovanja. Poput mnogih vršnjaka iz zavičajnoga posavskoga Mahova, unovačen je u bojnu Žestre. Da se radi o službi željezničke domobranske straže davnih mi je godina objasnio kolega realizator, jedan od utemeljitelja petrinjskoga i sisačkog lokalnoga radija, Emil Lončarević. Taj je i u Domovinskom ratu, i u poodmaklim godinama kao sisački prognanik, ponovo bio hrvatski domobran koji se živ i zdrav sretno vratio u oslobođenu Petrinju, svoj voljeni grad.

„ Prve vojničke dane 1943. sem provel baš u Petrinji, 90 dana u Karlovcu i potom u Liki. Pod Velebitom, u Ličkom Lešću, sem bil i zaroblen od partizanov. Nakon četiri dana, nas sedmoricu iz Martinske Vesi, Dubrovčaka i Železnoga, puščali su uz pratnju na slobodu. Rekli smo da se doma bumo priklučili partizanima. Vrnul sam se u Mahovo i, nakon stanke , pozvan sam u domobransku posadu Martinske Vesi. Tam’ smo čuvali selo poznato po braći Radić. U Sisku sam se javil poručniku Kovaču iz Galdova u prvu satniju, gdje smo angažirani u oficirske menze. U prečkom Sisku, na desnoj obali, imali smo i vojnički vrt od pola rali. Bilo je to na obali Kupe kraj stolarije Frketića, gde sem kešnje kupil krevet kad sem se ženil. Moja je pokojna gospa bila ‘z Trebarjeva i devojački se zvala Radić, kak’ bi drugač. Posle sem jedno vreme bil i na straži kraj galdovačkoga i oderskoga mosta. U Capragu smo pak čuvali skladišče municije. Ponovo sem se vrnul u prvu satniju naše bojne, gde je bil narednik profesor Štef Vrbanović (kasniji direktor Gradskoga muzeja Siska – nap.a.), a slikar Petar Salopek iz Petrinje bil je šef menze (mala vojarna i pekara kraj zidanoga mosta – op.p.). Više od godine dana bil sem u vojničkoj menzi, a jajca i povrće za kuhinju nabavlal sem i u Posavini… „

Izbjegli četničku zasjedu

Bio je djedica Štef i posilni kod domobranskoga generala, da bi pred ulazak partizana u Siska palio svu povjerljivu dokumentaciju. Pomagali su i dečki iz Palanjka, Setuša, Mahova, Trebarjeva koji su radili u vojničkim uredima. Tri dana prije preokreta, Štef Belovarić se zaputio kući, gdje je proveo cijeli mjesec dana. I dok je velik dio razvojačenih domobrana snašla teška sudbina kolona smrti i križnih putova. U tom se kaosu, zatečen na ulici, našao i poznati sisački slikar Slavo Striegl.

„ Na poziv nove vlasti, javili smo se u Sisak. Na putu za Karlovac dvije stotine endehazijskih vojnika zaustavili su „četniki“. Jedan partizan, Hrvat, javio je komandiru kako su već pripremljene jame za strijeljanje. Zahvaljujući njemu, put smo nastavili do Karlovcu, gdje su četvoricu susjeda iz Mahova partizani ubili, a narednik Vrbanović i moj šurjak našli se na križnom putu do Sente. U partizanskom bataljunu veze bilo je poslije dvanaest Mahovljana. Njih 26 još 10. kolovoza 1944. ubijeno je u prepadu moslavačkih partizana. Bilo je to u seoskoj školi koju su potom minirali“.

Kako se Stjepan Belovarić nije mogao prisjetiti svih smrtno stradalih u tom napadu, poslužili smo se „Sisačkim žrtvoslovom“. Prvo je ime domobrana Ivana Belajse (43), potom Ivana Čavraka (32), Josipa Đuraka (41), Mije Frankola (40), Stjepana Frankola (22), Ivana Kolenkovića (43), Stjepana Kolenkovića (45), Josipa Marena(44), Miju Margušića (30), Stjepana Margušića (39), Ivana Markovića (43), Ivana Pavuna (41), Josipa Pavuna (20), Josipa Pavuna (31). Na popisu smrtno stradalih su i Juraj Pavun, Petar Perković, Ivan Pokas, Juraj Pokas, Ivan Šaranić, Stjepan Šaranić, Ivan Tumpak, Josip Tumpak, Petar Tumpak, Stjepan Tumpak, Stjepan Tumpak i Stjepan Vučak. Stjepan Belovarić izbjegao je smrt, jer se skrio u bure ostave. Dvadeset i osam Mahovljana pak stradalo je na drugim bojištima ili na križnom putu 1945. Naš sugovornik, poljoprivrednik iz Mahova, nije imao nikakvih problema s novim režimom. Kasnije je drvenu hižu preselio u Sisak i ondje sinovima Stjepanu i Đuri, kasnijim dragovoljcima Domovinskoga rata, podigao obiteljske kuće. U njima i danas žive snahe i unuci, a sinovi su pomrli. Bio je trgovac voćem i povrćem, da bi se gotovo pola stoljeća iza domobranstva obradovao maloj novčanoj pripomoći nove hrvatske države. Kasnije je to postala socijala drugarice Milanke Opančić. Dvaput je u dubokoj starosti operirao prostatu, žuč, uho i usnicu, ali se ne predaje. Bog i Hrvati, to se navek ‘splati… T

Još nema komentara

Uskoči u raspravu

Nema komentara!

Počnite s raspravom.

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.

*

code