33. „BISERNA DAGNJA“ – NEOBJAVLJENI ROMAN „I U BRUXELLESU PRODAJU DJECU“

33. „BISERNA DAGNJA“ – NEOBJAVLJENI ROMAN „I U BRUXELLESU PRODAJU DJECU“

5. siječnja, 2024.

 

Mojoj majci, Nedjeljku Badovincu Jumbu i Hrvoju Stuparu

Napisao: Dražen Stjepandić

33        BISERNA DAGNJA

Ispred trattorije Poste Vecie nije bio pravi stari kameni venecijanski mostić, nego su drvenim mostom skorije izrade premostili zelenkasti rio i njegovu vlažnu sjenu. Od prozora u uskome riju su napravili vrata i preko drvena mostića, s prepoznatljivim mletačkim prijelomom po sredini, u tu trattoriju su ulazili gosti, često se prethodno na mostiću fotografirajući s gondolama u mizenscenu ili su se nadvirivali sa svoje turističke visine dok su crni čamci polako klizili ispod njih kao na izvornom venecijanskom kamenom mostiću. Tattorija je blizu u popodnevnim satima šmrkovima išmrkanog i opranog platoa peskarije.

Jučer su mi trebale dvije kružne ophodnje, a danas sam tu gostionicu odmah pronašao. Pristigoh pola sata ranije. Konobar me zapamtio i pokazujući rukom u tome pravcu pitao je želim li sjesti za isti stol kao jučer. Nakon susreta s Ludmilom, pošto je odnjihala guzovima preko Rialta, prvo sam besciljno prošetao Centro Storicom, a onda sam ciljano naumio naučiti pouzdano doći do mjesta gdje je bio dogovoren sastanak s odvjetnicom i prijateljicom maestrove udovice. Koliko god sam prethodno dolazio i trebao bih imati manje problema s orijentacijom, uske kamene venecijanske kale uvijek se nekako pretvore u labirint, zamrse mi kretnje, pa tu trattoriju kada tražim ne pronađem, a kada mi nije bila cilj samo bih nabasao pred novi drveni umjesto drevnog mostića između dvije venecijanske šećerlame od tankih debla.

Jučer sam u lutanju Venecijom, nakon susreta s Ludmilom tražio olakšanje, pokušavao sam se ponašati turistički, ali nisam se uspijevao opustiti, stalno se propitkujući jesam li dobro postupio što sam pristao na ovaj zamjenski susret s Ludmilinom odvjetnicom i prijateljicom. Istina, stvar se malo pomakla, ali to nipošto nije bilo ono pošto sam došao. Ako ti netko odmah pošalje advokata što to treba značiti? Najvjerojatnije da će sve imati dugi sudski rasplet. Nisam bio zadovoljan svojim lakim pristankom na ovaj sastanak, sada smatram kako me se Ludmila prije lukavo riješila, predriblala od prve jedan na jedan, maknula od napretka u približavanju sinu, ali što sam mogao drugo napraviti? Nije me smirivalo što objektivno nisam imao mnogo izbora, da sam navaljivao na vrata one kuće sa stepanistim pristaništem u Rio San Pantaleone, udovica Ludmila mi je mogla pozvati policiju, a već sada nisam želio imati posla s organima državne represije, ne bi to ispalo dobro, mislim da bih kao stranac, za Italiju iz pasivnih krajeva, uznemiravač ugledne udovice u Veneciji, bio u podređenom položaju. Tko zna što bih sve morao dokazivati i poricati. Iprkos tome što zaista nisam mogao mnogo više, stalno sam se u sebi propitkivao što sam trebao i što još mogu napraviti? Neštedemice prožimale su me tjeskoba i nemir. Zapravo nisam imao jasan plan i program, došao sam u Veneciju potražiti sina i pronašao sam mjesto stanovanja, ugledao mu sliku u lokalnim novinama i što sada?

Tako sam i drugoga dana nemiran besciljno tumarao po starim kamenim ulicama s dućanima, bez uživanja u zavirivanju u izloge, jer nisam došao zbog ponovnog opažanja Venecije i nadopune prethodnih doživljaja kraljice Jadrana i njenih brojnih bljeskova i sjena. Jedna od inih venecijanskih sjena, s nekoga zida se izgleda zakačila za mene i davala je pritisak krivice kao da nije sjenovito lagana i tanka, nego teška kao kamene ploče, kao okovi galiota s venecijanskih galija. Bremenitost i iskre zle zlutnje žarile su u meni poput upaljača u zamračenom kafiću. Želeći smisliti kako dalje, odgurujući u sebi krivnju, nemir i početke paranoje iz grudi pokušavao sam i s turističkim ponašanjem. Jako izdišući i u sebi se sjetujući pokušavah se smiriti. Ohrabrujeće kazivah si: “Čekaj trebaš još podataka, pa ćeš odlučiti kako se približiti svome sinu”. No, autosugestije kao ni čarolije Venecije nakon fotografije u “Il Gazzetinu” i susreta s Ludmilom nekako, nikako me nisu uspijevale ospokojiti. Dok su se drugi stranci ljubili, mahali i zadovoljno se selfirali u meni neugodno uzbuđenje jednostavno nije presušivalo.

Vucarajući se ulicama između Piazze San Marco, Rialta i pescarije kupio sam gondolu na solarnu energiju da me njeno zibanje podsjeća na Ludmiline guzove, samo dosta manju od onih najvećih. Ulazio sam i u dućane sa skupljom robom, u jednoj juvelirnici bacio sam trideset eura na dva riječna bijela bisera. Bolje rečeno pošto sam se usputno interesirao za bisere Digići su mi ih uvalili. Nisu me puštali da samo tako izađem iz juvelirnice dok nešto ne utržim. Venecijanci su prvi na svijetu izmislili pelješenje turista, što je u “U smrti u Veneciji” svijetu prenio Thomas Mann, pa osoba kao ja i kada ne zna pouzdano što hoće, ako ima love i u svojim nedoumicama zaluta u juvelrnicu njima je kao muha u paukovoj mreži. “Da dove sei?” “Croacia, Croacia bene in fudbal”, pa fraza za frazom što na talijanskom, što na engleskom, koliko god nemah namjeru utržih dva bisera, usput mi ih spremiše u kutijicu. Proizvodnja bisernih školjki je jedna od mojih starih, kako bi to moja bivša žena zvala, fiksacija. Negdje sam pročitao da u Japanu bisere proizvode tako što u zatvorenu školjku, između ljuštura, a mogu i dagnje, uzgajane u čistoj slatkoj vodi, injekcijom ubrizgaju zrno pijeska i onda se organizam školjkaša u sebi bori protiv stranog tijela u svome oklopu. Sedefasto ga omotava, nastojići strano tijelo izolirati i izbaciti iz sebe, te nakon otprilike pet godina unutarnje borbe protiv zrna pijeska školjkaš proizvede biser. Takav se proces kao u svakom tovu stalno ubrzava, a kada bih imao novaca za ulaganje ta proizvodnja bisera bila bi mi jedna od prvih investicija. Govorio sam kako bih od zapuštenih šljunčara širom Hrvatske stvorio rudnike srebra. No, godine su prolazile, a proizvodnja bisernih školjki samo je ostala na listi mojih poslovnih bisera, s liste neostvarenih želja i neprovedenih planova. Čak sam s jednim pokojnim prijateljom imao dogovor da skupa idemo u Japan, Japanac Mohito je u školjke prvi ubrizgavao zrna pijeska, Japan ima provjerenu tehnologiju za proizvodnju bisernih školjki, pa sam nešto od njihova inovativnog znanja najmjeravao pokupiti i primjeniti u Hrvatskoj, ali pokojni Janko se prije zajedničkog putovanja u zemlju Izlazećeg sunca prvo zaputio u Indiju i otamo se nije vratio živ. Tako da se ta ideja nije pomakla dalje od početnog stadija. No, na bisere i biserne školjke nisam zaboravio i kad god naletim na njih pokažem zanimanje. U Veneciji sam se zapravo samo usputno namjeravao raspitati za cijenu, ali prepredeni venecijanski filigrani uvališe mi dva riječna bijela bisera za po 15 eura po kuglici. Prvo su mi ponudili za pedeset eura, svaku, kao za mene, nekoliko srebrnih ogrlica s biserom, naravno ženskih, možda bih neku i kupio da sada na lageru imam ikakvu žensku. Želeći se izvuči iz do ljigavosti ljubaznih ralja mletačkih juvelira pitao sam imaju li samo ogoljene bisere i ne samo da su i ih imali- nego sam postao vlasnik čak dva. Prvo su tražili dvadeset eura, a kada sam zatražio sconto predstavljajući se kao navijač Intera, a oni premda su bili tifosi Milana, na kraju su mi bisere spustili na petnaest eura za svaki.

Po dolasku u trattoriju pored drvena mostića kada me konobar poslužio pitajući hoću li opet nešto jesti poručio sam samo “mezzo litro vino rosso da casa” i najavio sam “dopo mangare”, neka “aspeta” čekam “amici”, pa ćemo onda nešto pojesti. Pošto je otišao po narudžbu izvadih kutijicu iz džepa gdje držim novčanik i malo bolje pogledah bisere. Nisu bili izrazito okrugli kao oni skuplji morski biseri, ni bljeskavo sjajni kao umjetni biseri. Otprilike su bili dvostruko sitniji od onih sa ogrlice naše humanitarne Lady, nošenoj u Esplanadi, kao prepeličije jaje u odnosu na kokošije. Tratoriju su ukrašavala i dva crna venecijanska ferala, s ostalim žaruljama pružali su zasjenjeno svijetlo, koje se primalo na biser, a ta razmjena svjetla daje sjaj jer ni najbjelji bijeli biseri teško se sjaje u mraku. Za sjaj i odsjaj potrebno je kakvo-takvo svijetlo. Kratki biserni odsjaj me konačno malo odobrovoljio, obiserio. U trattoriji Poste Vecie nakon susreta s Ludmilom prvi put sam nadjačao navalu osjećaja krivnje. Učini mi se da će sve ispasti dobro. Biseri ne vrijede samo zato što su rijetki i korisni za mnogo toga u kemijskoj industriji, nego vesele i već na sami pogled šalju mi sedativna svojstva.

U ovu trattoriju s drvenim mostom na ulazu prvi put sam nabasao skupa sa svojim Anđelkom tijekom moga posljednjeg posjeta karnevalu. Prostor je tada u vrijeme karnevala bio ispunjen damama u kriolinama i muškarcima u velikaškim odijelima, s dijamantnim prstenjem preko bijelih rukavica na plemičkim štapovima, te napoleonskim maršalskim, admiralskim i tko zna sve kakvim uniformamama. Moj Anđelak i ja jedini od gostiju nismo bili kostimirani. Tada, a i sada u kaminu, kitnjastije uokvirenom od onoga u Beču, je gorjela vatrica. Premda je vani bio proljetni dan, za kratke rukave, dvije prekrižene polametarske cjepanice u kaminu nisu bile zapaljene samo kao stimulativan dekorativni motiv. Drveni most ispred trattorije bio je novijeg datuma, ali njeni zidovi nisu. Među starim kamenim zidovima i ljeti osjeti se zebnja, možda lagana vatrica u kaminu ovdje niti tijekom srpnja ili kolovoza ne bi smetala. Uz brojna čudesa Veneciji treba pribrojiti i titulu najpoznatijeg spomenika na svijetu u borbi protiv vlage. Rđa, truli trupci, od vlage maštovito iscrtani crteži po zidovima i nabubrene krastave fasade u Veneciji su stalni i opći kao unutarnja čovjekova borba protiv kostobolje. Tu borbu protiv vlage i kostobolje vučemo još od pećinskih vremena.

Onda s Anđelkom, kao i jučer, sam jeo kanelone, za tanjur zapečene sirom. Tada na karnevalu  pokupih podsjetnicu pa sam zato bih u mogućnosti zakazati ovaj sastanak precizno navodeći adresu. U lokalu smo moj Anđelak i ja bili jedini nekostimirani gosti u suvremenoj odjeći, a jučer i sada sam ostao jedini gost za stolovima. Po dolasku zatekao se još jedan par, ali ubrzo su platili svoje i izašli.

U trattoriji s drevenim mostićem puštaju napolitanske melodije i velike hitove sa San Rema iz pedesetih u bezličnim instrumentalnim aranžmanima za dizala i restorane.

U praznoj gostionici, očekivanoj odvjetnici kada je ušla unutra nije bio problem znati da sam to ja i odmah je pošla prema meni. Zlatokosa u žutom mantilu, sa žutom torbicom, te tako nasmijana i srdačna da mi se učinilo kao da se ispred mene pojavilo sunce. Krupnija građa je pojačavala njenu sunčanost. Takve krupnije žene sam često zamišljao u strasnim situacijama. No, nije bila salasta, drhtavo masna, nego čvrsta, u zlatno oblajhana dinarska sorta s nadziranim oblinama. Za razliku od Ludmile na njoj se nisu nazirali tragovi patnje u borbi protiv kilograma. “Gospodine”, pa moje prezime, “kakvo zadovoljstvo sresti se s vama u Veneciji”. Ponašala se kao da bi se trebali poznavati, nije mi djelovala nepoznato, bilo je to ono kada sretnete nekoga tko vam sliči na nekoga, ali na prvu nisam znao na koga. Istina udovica slavnog maestra je napomenula da živimo u istome gradu, no izvuči je iz mračnih katakombi zaborava nisam uspijevao. Ševili se sigurno nismo, jer bih tako krupnu ženu po tome zapamtio. Naravno, po svome starome ponašanju nisam joj davao do znanja da demencija glasno kuca o moju tikvu, ne znam odakle se znamo i kako ju zovu. Upitala me što ima novo: “U preduzeću”? Zanimala se za neka imena, a ja sam od tih poimenice navedenih više kolegica negoli kolega shvatio kako misli na našu banku i od navedenih znao samo za jednu Brankicu iz kadrovske službe. Ponudio sam joj da sjedne. Stol je bio malo širi od nje, tako uske kao dječje stolove za dvoje, kakav je bio naš viđao sam po McDonaldsima. Kada se konobar ponovno pojavio odmah nam je ponudio stol za četvero, a ona je odbila na izvrsnom talijanskom govoreći kako neće jesti, na što sam se ubacio govoreći kako sam ogladnio i pozivam je da zajedno probamo kakav im je fish mix grill. Prethodnog dana dok sam bio na kanelonima dobro sam proučio jelovnik i zamalo sam miješanu ribu naručio još jučer. Pitao sam je što će popiti, htjede cappuccino, na što sam prigovorio da to ne ide prije ribe i naručio sam nam po grappu. Nisam propustio spomenuti da izraz aperitv iliti aperitivo ima venecijanske korijene, te je aperitiv kada smo već tu šteta propustiti. Nastavila se veselo ponašati, pa naš susret uopće nije započeo kao sastanak s odvjetnicom protivničke strane, u jednom moralno i emotivno mučnom slučaju, ali palo mi na pamet kako je to možda dio njihove taktike. Grappe su brzo bile stavljene pred nas i pošto smo nazdravili nastavila je pričati o ljudima iz banke. Nesumnjivo je to bila naša banka, a kada sam zapitao odakle dama poznaje te ljude iznenadila me odgovorom kako je radila u ljudskim resursima. Tada je shvatila da je ne pamtim, ali nisam joj to htio priznati i uvrijediti ju. Nismo mi mala banka, a i one koje sam znao likom često nisam znao po imenima, tako sam se višestruko iznenađivao kako se neki zovu i prezivaju, ili da neka prezimena iz opticaja u mojim radnim zadacima pripadaju tim i tim facama i pojavama s hodnika banke. Rekla mi je gdje je sjedila dok su ljudski resursi bili u Praškoj, onako ženski nije propustila napomenuti kako tada nije bila plavuša imala je svoju prirodnu smeđu kosu. “A da onako kestenjastu”, dobacio sam kao da mi je zorno kako je izgledala.

Ispredala je svoj odlazak iz naše i namještenje u pravnoj službi druge banke, a potom pošto je položila pravosudni ispit nastavila je raditi u jednom meni nepoznatom odvjetničkom uredu s dva prezimena i veznikom i između, te dodatkom partneri u nastavku. Izvadila je svoju podsjetnicu, pisalo je da se zove Vikica, pa samo jedno prezime. Onako na prvu nisu mi predstavljali nešto što je nemoguće na Sudu savladati, od pokretanja portala Tjedno meni su odlasci po preporučene pošiljke na poštu u Dubravi postali jedan od životnih lajt motiva, dnevno sam znao podizati i po 36 tužbi odjednom, kao autor teksta, te još 36 kao odgovorna osoba. Prvo demantije, a nakon toga iza svakoga demantija krila se tužba za nadoknadu duševnog bola. Najmanji oštetni zahtjev iznosio je dvadeset tisuća kuna. Poštaru je trebalo sedam-osam žutih poštanskih obavjesti o prispjeću pošiljke da ispiše brojeve svake od njih, a u poštanskom uredu u Dubravi sve tužbe nisam mogao podignuti u jednom danu. Po broju sudskih tužbi prispjelih na moju adresu u jednom danu nadmašio sam pokojne Marinka Božića, Pukija i Denisa Kuljiša. Uz prijeteću poštu odlasci na sudove i odvjetnički troškovi postali su mi stalna peripetija, ali kako su frke najbolja pedagogija, sve mi je to donijelo bolje poznavanje hrvatske pravosudne prakse i odvjetničke scene. Smatram da su nekih osamdesetak posto odvjetnika u Hrvatskoj čisti pravni šarlatani i bezveznjaci, preostalih dvadesetak posto odvjetničkih ureda moglo je obavljati veće pravne poslove, a ova meni na prvi pogled više nego privlačna stasita žena, znam da ću kada legnem snatriti o njoj, nije bila ni svoja gazdarica u nepoznatom uredu nego u najamnom odnosu. Začudno sam u sebi zamijetio kako tako neki veći bogataši svjetskog glasa imaju nepoznate odvjetnike u Zagrebu? Nezamječenost ne znači nestručnost, možda su izvan svoje profesije anonimni, ali svrsishodni, drugo bolje je za mene da na protivničkoj strani imati pravne protivnike koji kod sudaca u startu neće izazivati strahopoštovanje. Uostalom život bi bio prejednostavan kada bi ono što je glasovito ili skuplje bilo bolje, zapravo kakve odvjetnike imate, najbolje shvatite kada dobijete, odnosno izgubite parnice. Možda su usvojitelji zatražili usluge u ovome odvjeničkom uredu jer nisu smatrali da im protiv mene neće trebati jači pravni zastupnik, a možda ih pozadinski savjetuje neki premazani pravnički lisac. Jedan od mojih brojnih odvjetnika mi je odao: “Svi mi isto znamo, samo je pitanje kakve imamo veze na sudu”. Dok mi je predstavljala odvjetnički ured, gdje je bila namještena, ova navodna nekadašnja kolegica iz banke, trudila se ostaviti što srdačniji dojam.

Primajući njenu, ponio sam se jednako poslovno iz svoga novčanika, pazeći da mi ne ispadne kutijca s biserima, uzvrtih svojom crvenom podsjetnicom. Na poleđini je rukom bio napisan važeći broj mobitela, jer osim meila ostali telefoni su bili isključeni, ali kako mi je preostalo barem još stotinjak tih vizitki novu još nisam naručio. Na kartončiću je bilo ime portala, te glavni urednik ispod moga imena i prezimena. Moju podsjetnicu je smjerno spremila u torbicu gledajući me svojim sitnim kestenima u očima, ravno u moje iza naočala dosta povućenije zelenkaste oči. I onda kao da ovo nije susret pravne prirode izazvana valjda mojim pogledima usmjerenim ravno u njene oči saopći mi da imam lijepe oči. “Hvala, hoćemo li po još jednu grappu?”, uzvratio sam i ne čekajući potvrdan odgovor naručio sam “ancora due” premda ni onu prvu nije popila. Nije protestirala, a ja sam je svejedno utješio da ako neće onda ću morati popiti sve četiri. Konobaru kada se vratio na svome klimavom talijanskom usrdno prenesoh neka pripreme i dva fish mix grilla, a kada se stala izvlačiti braneći se kako nije došla jesti utješio sam je da ću ako ne želi kušati, miješanu ribu s rošilja, pojesti obje porcije. I dok se odvjetnica Vikica smijala nekako mi je samo od sebe iz usta izletjelo kako sam zapravo u ljubavi pretežito nesretan čovjek i da bi mi jako dobro došlo jedno ovako barem jednosatno žensko društvo kada sam već u Veneciji. Pošto se konobar ponovno udaljio ipak je u ruku s njegovanim, u crveno lakiranim dugim nokima ponovno uzela čašicu držeći je za nožicu i prije nego je gucnula umjesto zdravice upita me: “Jeste li vi u nekoj vezi?” Tako naglo privatno postavljeno pitanje me prodrma kao iskapljena grappa. Izustih samo da sam rastavljen. “A tko za to kriv?”, dalje se zanimala. “Nema krivca…” Zamalo sam izgovorio riječ sudbina, kao onda u Beogradu na audiciji za Beeg Brather, ali na kraju sam dodao samo: “Nismo bili jedno za drugo.”

“A Javorka?”, još me jednom presječe spominjući to ime. “Vi znate Javorku?”, čudio sam se. “Naravno ja sam njena odvjetnica”, ponovo me iznenadi. “Čekajte zar niste odvjetnica od maestrove udovice Ludmile?” Dobio sam odriješito negativan odgovor, a u narednim rečenicama, valjda začuđena mojim izbečenim pogledom, objasnila mi je da ona radi za Javorku i da je zbog toga u Veneciji. “Meni je čak rečeno da ste i prijateljica od gospođe Ludmile.” “Neprijateljice nismo, moja šefica je u rodbini s pokojnim maestrom.” Upitah je što sve radi za Javorku, na što mi je odgovorila da nema ovlasti o tome samnom govoriti. Onda se još nadopuni kako sve to zapravo dobro znam. “Što ja to sve što dobro znam?”, pitao sam. “Sve što je bilo”. Iste riječi stadoše mi se prenemagati u glavi kao obavijest o dolasku vlaka preko interfona na nekom provincijskom peronu. “Obavještavaju se putnici da sve to dobro znaju, obavještavaju se putnici da sve dobro znaju na peronu dva…”

“Što to ja sve dobro znam?” “Pa to što je bilo između vas”, napomenu uz osmijeh, nekako opušten, oduljen, nikako kratak i napet kao u Tonke, dok se u meni misao otimala, isprekidano je žmirkala, ritmično kao neki pokvareni neonski natpis. “Pa gledajte, nešto znam, ali mnogo toga ne znam”, to je bila prava istina, ali izgleda da mi odvjetnica Vikica nije vjerovala da sam naposljetku bio važan igrač ili bolje glavni krivac u partiji zapravo odigranoj bez mene. “Vjerujete mi da ne znam što je sve bilo, možete li mi to malo pojasniti”. “Otac nije htio dijete i Javorka se morala snalaziti.”

Ništa nisam rekao, usta mi ostaše sklopljena, a što mi je pogled govorio ne znam. Istina je jako zajebana stvar, posebice kad je morate dokazivati. Na kraju uvijek pobijedi istina, ali zato često treba imati oho-ho vremena i tko zna čega još oho-ho, pa-oho-ho i tko zna hoćete li doživjeti trijumf istine. Javorka uvijek ima više priča, kako za koga, prema tome kako-kome odgovara, ali u njezinim pričama ona nikada nije kriva. Bože sačuvaj, posebice ako se radi o meni. Tu je tipično žensko, ako joj nešto ne uspije muškarac je uvijek taj koji je zaribao. Većina žena je zapravo takva, koliko sam u raznim prigodama slušao kako svoje muževa ogovaraju njihove žene, muškarci su ti koji su nesposobni, lijeni, pijani, prljavi, škrti, umišljeni…  Matere nekih od tih tih žena su odmah imale nos, čim su vidjele njihove buduće, znale su što će se dogoditi, a one nažalost, nisu slušale mame. Nikada te razne rugalice vlastitih brakova, u svojim ogovaranjima svojih života, a u mojm sjećanjima se protežu do najranijeg djetinjstva, dok su mi još bili živi djedovi i bake, ni slučajno one nisu bile krive za njihove životne nedaće. “Čim sam ja vidjela kako on natače čašice znala sam koliko je sati.” ”Svaki dan pred ‘otelom sjedi s profesorima iz škole i nije ih pit’o da Jošku na popravnom puste…” Žene su muškarcu kao zrcalo s neželjenim viđenjem, nisu kao čuvena venecijanska ogledala koja navodno popravljaju raspoloženje, nego zrcale iskrivljeni izgled bez imalo samokritike dok svoga čovjeka ne pokopaju, a kada postanu udovice nekako se oplemene i tek ako ih nadžive svoje pokojne životne suputnike počnu hvaliti, posebice ako su neslijedile još nešto osim dugova.

No, u Veneciji ovoj Javorkinoj odvjetnici Vikici nije imalo smisla govoriti o ženama rugalicama i iskrivljenim ogledalima, koja suprotno od venecijanskih kvare čuvstvo, nego sam tek natuknuo kako za maloga saznah prije par mjeseci i pošto dočuh gdje je, odmah se zaputih u Mletke. Dohvatih se preko ramena obješene kožne torbice želeći odvjetnici Vikici pokazati istrganu stranicu iz Il Gazzetina i fotografiju, dalje objašnjavajući što me zadesi, kada ona odjednom ustade i onako krupna nadvi se nad uskim stolom kao tek pušten duh iz boce, nad onim tko je povukao čep, pa mi saopći da mora na zahod. Uputi se noseći svoju žutu torbu, pozdravljajući me njihanjem bundeva u stražnjici. Jedan njen guz bio je kao moja oba. Ludmilina stražnica bi obuhvatila ona najveća zibajuća gondola iz izloga oko Rialta, ali za polovice bundeva kod odvjetnice Vikice trebala je još duža. “Kako to savladati s mojim nešto iznad prosječnim bjelačkim prčem?” Nije mi to bilo zorno dok promatrah njen zanosni hod. Sve u većem obliku je poželjno, ali što onda? Uspjeh često nosi veće problem nego neuspjeh. Ne voze velike aute samo oni s malim pimpačima, kako se to zna čuti, mnogi vole limuzine, ali treba imati i za gorivo, bez alata i energije nije lako doprijeti do snova. Kada muškarci govore kako ne vole debele, bilo bi poštenije reći kako s krupnijima i punijima, ako im je manji, mnoge su im poze nedohvatljive.

Odvjetnica Vikica se nije kratko zadržala na zahodu, a jelo je bilo zgotovljeno i posluženo na dva tanjura veća od ratkapa moga golfa. Zauzeli su cijeli stol, pa je konobar politreni bocun stavio na primaknuti susjedni stolić zajedno s još dvije prozirne rakijice. Ljubazno je rekao “Prego signori ekola…”, na što sam mu zatražio,”ancora mezo litro vino di tavolo da casa”.

Svaka porcija miješane ribe s roštilja sastojala se od omanjeg koščatijeg brancina porcijaša, ružičastog odreska lososa, zašto losos na Jadranu ne znam, nedostajalo je još malo soma ili šarana, pa da to bude pravi gastronomski kič, kao da na bijeli smoking stavite značku Lenjina ili jubilarnog nekog partijskog kongresa i tako dođete na bal poslije Regate Storica. Uz losos bio je još zaobljeni odrezak još neke morske ribe, po trokuićt bijele venecijanske palente s roštilja, po dva ružičasta krupnija insekata, što su trebali biti škampići i po dvije dagnje, naravno sve s gradela na rubu tanjura ukrašeno listovma pasternjaka, prepolovljenim rotkvicama i chary rajčicama. Nije previše, ali iznad tih povećih tanjura nadvila se ona nevidljiva ushićena opna pripravka tek skinutog s roštilja, a topla hrana i još riba umotana u optimizam roštilja uvijek me nekako oraspoloži. Ovaj put se nisam zamarao vrstom ribe na tanjuru, vjerujem kao niti brojni turisti, kojima je svaka riba slična, ako ne i ista. Imao sam važnijih tema od toga kakvu bi ribu u gradovima na Jadranu, posebice u kraljici toga mora, trebali iznositi pred goste po restoranima, gdje se uz okus podrazumjeva i ukus. Također sam i na one za mene daleko važnije teme nekako sam gledao s više ushita i radosne nade. Osjećao sam se kao da sam ponovno preskočio neki mutni venecijanski kanal.

Natočio sam si čašu vina i ispio je, čekajući povratak odvjetnice Vikice s toaleta. Nisam htio početi jesti bez nje. Zaista je dugo nije bilo, znatno je dulje bila na zahodu nego što smo razgovarali. Nije je bilo dok se hrana pripravljala, pa još otprilike toliko kao svojedobno Rikija u Zagiju kod Gračaca. Poredba te dvije sličnosti za stolom kada nekoga čekam dok se jelo hladi sjevnulo mi je kroz glavu, brzinom iznenadna čuvstva naslutih kako možda ni s odvjetnicom Vikicom nešto neće ispasti dobro. Dok sam čekao da se vrati namjeravao sam prvo iscuclati dagnje. Ako su škampići bili insektaste veličine, dagnje su bile narasle skoro pedalj i otvorile su se baš onako tek da se vidi da su zdrave, ali mesnate usnice unutra su ostale prikrivene kao kod pravih dama. Odjednom sam se dosjetio kako bih mogao u jednu od dagnji na tanjuru odvjetnice Vikice staviti biser, te tako još podići atmosferu za stolom. Dosjetka s biserom u dagnji me dodatno razdraga i maših se džepa. Iz plastične kutijice izvadih jedan biser, prvo ga odlažući pored svoga tanjura brzo zatim kutijicu vratih u džep s novčanikom. Jednako brzo biser sam prstima umetnuo u blago rastvorenu školjku, bez problema je upao u ljušturu. Zatim sam dagnju s biserom sa svoga tanjura zamijenio s dagnjom na tanjuru odvjetnice Vikice. Dagnje su bile na rubu tanjura, bliže meni, položene tako da se ne vidi dok se ne prinese ustima što sve kriju u sebi. Obazreo sam se oko sebe, premda nije bilo nikoga, onda smješkajući se u sebi ispih, pa natočih još jednu čašu vina, te kao da se ništa nije dogodilo osim otegnuta čekanja, pravih se miran u sebi krijući nestrpljenje. Potrajalo je još minuta, a kada se konačno vratila odvjetnica Vikica se uozbiljila, lice joj se nekako naoblačilo. I pošto je sjela nije se prsima okrenula prema meni i tanjurima na stoliću. U krilu je držala svoju žutu torbicu, a mobitel u ruci. Okrenula mi je rame na kanat kao da neće jesti nego će brzo poći.

“Razgovarala sam s Javorkom i smatram kako je najbolje da nastavite razgovor s njom”.

“Kada?” “Danas, ona je stigla u Veneciju, nije daleko odavde.”

Meni do maloprije tako sunčana odvjetnica ponovno ustade, a ja valjda toliko začuđen onim što sam upravo čuo nisam stigao pokazati ni znakove iznenađenja. Odvjetnicu sam ponovno ponudio da sjedne, neka barem proba dagnje. “Probajte dagnje”, ponavljao sam. Pa neka popije grappe, barem jednu do kraja. ”Kažu da nepopijeno piće ostavlja svađu”, pokušavao sam uzaludno. Više nije manifestirala protegnuti osmijeh, tek je spomenula “Gospodine”, pa moje prezime,” vi znate zašto sam ja došla”. Zahvalila mi se jer sastanak nije bio neugodan, poželjela mi je sreću, sa sličnim izrazom lica kao njene kolegice poslije peglanja na raportima u kadrovskom, gdje je kao radila, još jednom me gledajući u oči. “Dajte probajte barem dagnje”, sad sam se već bunio šireći ruke iznad stola zato što je sve tako ispalo. Prije nego što je zakoračila prema izlazu napomenu:”Javorka će brzo stići”.

Krupna žena je odlazila od mene, a konobar je došao do stola. U njegovom nizu pitanja bez poveznica sam razumio izraze “cibo, mangini, pane, nutracione…” Pretpostavljam da me pitao je li sve uredu s hranom. “Si tutto la bene, si tutto la bene, tutto, tutto, la bene, la bene…”, a na njegovom crnjomanjastom licu vidjelo se da me žali kao čovjeka kojem se dogodilo ono što se na sve jezike prevodi samo od sebe i znači isto- papak popušio, ženska mu pobjegla, digla se i ostavila ga za prepunim stolom. “Tutto bene, tutto bene, non problemi, non problemi…”, odgovarao sam u stilu muškarca kojemu dok se svađa sa partnericom, netko mu lupa na vrata pitajući: “Susjed, je li sve uredu? Kakva je to buka? Susjed jeste li dobro?” Jedino sada nije bilo te neke nje da mi kontrira žaleći se na mene dok odgovaram kako je sve uredu. Postiđen smirivao sam konobara, a ako sam dobro razumio nešto još mnogo gore trebalo se tek dogoditi jer će uskoro i Javorka doći. Tko zna čega će se danas još nagledati? Fakat, nju nisam očekivao ni kao teorijsku mogućnost. I ono što se kaže:“Fakat da ga jebeš od kuda sada ona?” Nisam siguran jesam li to zapitao naglas ili u sebi.

Ispraznio sam prvo preostale još neispijene grappe, jednu i pol od odvjetnice i preostalu moju, pa sam si napunio još jednu čašu vina. Zapravo, od kada smo prekinuli nekako sam predosjećao nove susrete, repeticiju zbivanja, posebice sam taj predosjećaj imao dok sam pisao o Javorki i meni, prvo priču, pa roman, potekao iz te priče, ali ovako i to sada i još ovdje u ovoj trattoriji, to nisam imao ni najluđoj verziji. To nikako, djelovalo mi je začudno čak i za poteze najvećeg kreativca kakav je Bog. I sve ispade tako iznenadno da se još nisam počeo ni čuditi, kao što nisam mogao ni jesti. Dohvatio sam čašu, popio preostalo, pa je napunio opet iz bocuna na stoliću pored moga stolića.

Čaša mi bila još na usnama kada je u trattoriju ušla neka podeblja zrela žena s naočalama. Ne milferica kako navode na porno stranicama nego dosta starija. Iza sebe je polako zatvori vrata i polako, ali odlučno krenu prema meni. Nosila je napadne bijele okvire, a kada se približila spojenim stolićima mogao sam vidjeti njeno veše negoli debelo našminkano lice, kao da se netko s tom polovnjačom našalio. Rekao bih prije da ju je netko zeznuo, negoli se ne zna sama bolje namazati. Za one tako nevješto našminkane dripci obično komentiraju “kao ožbukana”, bilo je to čudnije jer bi toj ženi bez razmišljanja dao preko četrdeset ljeta. Kada se potpuno približla stolićima opazio sam da ispod žute jakne nosi haljinu ili suknju do ispod koljena, a ispod te haljine ili suknje su se vidjele dvije tanke noge u crnim mokasinama tankih potpetica. Njeno tijelo od stotinjak kilograma nosile su te dvije tanke podkoljenice u pretpostavljam hulahopkama s cvjetnim motivima oko fibule. Ispred stolića stajala je tako tren-dva i onda je šutke sjela nasuprot meni. I tek kada je sjela po povremenom živčanom trzaju glave shvatih da je to ona. Javorka kada nešto utvrđuje onda pomake glavom nekoliko puta zaredom trzne kratko i brzo. Jako se udebljala i nije više bila plava kao onda kada smo ono sreli u Metropolisu na koncertu EKV tribute banda, sada opet crna, narasla, valovita kosa je uz njen gordi kontra-sopran ukazivala na onu Javorku. Odvjetnici Vikici je bila otprilike do ramena, pa je zapravo djelovala bucmastije od Vikice.

Nije pozdravila, a niti je gledala u mene nego u ono na stolu i pošto je sve dobro snimila samo je prozborila: “Imaš para”. “Želiš li čašu vina? “Hvala, ne smijem pijem lijekove”, odgovorila je mirno i hladno, isto onako kao kada smo se sreli nakon njena povratka s dugog bolovanja, iza vrata kraj kantine u banci, kad sam je konačno ugledao i poželio joj: “Dobro jutro”. “Smije li se ovdje pušiti?”, pitala me hvatajući se za džep jakne. “Ne, ovo je Europa, lokal s hranom, ali može se ispred ulaza na mostiću iznad kanala”. Osim što sam viđao goste trattorije da snimaju selfije na drvenu mostiću i nadviruju nad gondole primijetio sam i da na mostiću popuše i vrate se u lokal. Ova meni jedva prepoznata Javorka kada ugleda vatru u kaminu lice joj se otkoči, za tren se otopli. “Zamisli oni još lože. Koja retro furuna”.

U to se pojavi konobar sad me osmatrao sa sasvim drugim izrazom lica, djelovao mi je kao da je zbunjen kako sam to tako brzo jednog komada zamijenio drugim. Tako sam sebi preveo njegov izraz lica. Na talijanskom ju upita što će popiti, a Javorka njemu na engleskom smije li zapaliti? Na moje iznenađenje konabar joj je dozvolio pušenje sve dok još netko ne uđe u lokal, tada neka ugasi cigaretu, ali umjesto pepeljare ispred nje brzo postavio tanjurić. Mašući rukama dodatno je objasnio onako u povjerenju što da napravi ako se netko pojavi, a Javorka mu obeća da će tako biti. Izmijenili su još pokoju na engleskom, a ja sam razumio samo da želi popiti kavu i tada sam se umiješao. “Nemoj kavu prije ribe”. Predložio sam joj grappu, nije znala što je to, objasnih, a ona ponovi da pije lijekove, no nisam se predavao nabrajao sam: “Uzmi jedan campari, možda martini, amoretto, limuncelo…” Odagnala je nabrojane talijanske bitere i likere kao vjetar dim, inzistirala je na espressu i koli, kako je to na engleskom prenijela prisutnom konobaru upaljačem si zapali cigaretu. Imala je normalnu paklicu, nije futrala krdžu od duhana u patronice kao u naše vrijeme. Poslije par povučenih dimova, pitala me zašto ne jedem ono što sam poručio. Prešutio sam kako je nepristojno pušiti dok netko pored tebe jede. Ponudih je da mi se priključi u jelu, na što je još još jednom dobro pogledala što je bilo na velikim tanjurima. “Naručio si za dvije osobe”. Uzvratio sam kako sam mnogo toga planirao za dvije osobe. “Za dvije osobe, ali ja nisam druga. Kako to da nisi naručio juhicu?” Slagah da sam čekao nju. “Jesi li za jednu szcupa da muka?” Kako: “Szcupa da muka?”. “Si szcupa da muka”. Objašnjavao sam pučeći usne kao da ću pljunuti kroz zube, pokušavao sam oponašati talijanski izgovor glasa szc “szcupa da muka.” A kad je pitala što je to uzvratio sam da tako Talijani nazivaju goveđu juhu. U stvari znao sam tek da se krava muzara na talijanskom naziva muca, pa sam to u izgovoru stavljao uz szcupa i konobari su me, tamo gdje su posluživali juhe što u Italiji obično mijenja pasta, dobro razumjeli. Kako izraz muka u hrvatskom jeziku ima potpuno drugačije značenje, moja kovanica “szcupa da muka”, kako se šalim da se na talijanskom kaže goveđa juha, obično kod našijanaca izaziva podsmijeh. Podsjećalo me to na večer kada sam kao dječak prvi put čuo izraz pica, živjeli smo u Šamcu, a na televiziji su prikazivali “Kradljivce bicikla” od Vittoria de Sice i u jednoj sceni otac pita sina hoće li picu, što su direktno tako preveli i fonetski u titlu napisali, pa se susjeda, nisu imali televizor, te je imala običaj s djecom gotovo svake večeri kod nas na starom crno-bijelom rizovom televizoru s lakiranim nogarama gledati program, nije mogla načuditi kakve bezobrazluke daju na televiziji. A i mi djeca smo se smiuljili i sutradan u igri cijeli dan ponavljali “hoćeš picu, hoćeš picu”? Tada, početkom sedamdesetih, mnogo nas u Bosni još nismo bili čuli za to jelo dobro rašireno po svijetu, prvi put spravljeno u Napulju, ali smo dobro znali što ista riječ samo s nešto produženim iiii kod nas znači. Da je pica i jelo saznao sam tek pošto smo doselili u Zagreb. Prvu sam pojeo u spominjanoj pizzeriji Zadar na Cvjetnom, a kada se u Dubravi krajem sedamdesetih otvorila i ubrzo potom zbog slaba prometa zatvorila prva pizzerija za svoj rođendan htio sam počastiti jednog frenda pizzom, podrazumjevao sam da u Zagrebu svi znaju što je pizza, a pošto su pred nas stavili dvije za današnje vrijeme male, on ne samo da pizzu nikada prije nije jeo nego je i za maslinu u sredini upitao: “Kakava je to zelena šljiva?” Današnja velika udomaćenost i raširenost pizze kod nas ostvarila se tek sredinom osamdesetih.

Javorka nije željela nikakvu juhu, a predložio sam joj i riblju, uz onu frutti di mare spomenuo sam i juhu od glavoča, ribe zbog muljevitog dna jako prisutne u Laguni. Juhu od glavoča u ovoj trattoriji nisu ni nudili, ali htio sam se predstaviti boljim poznavateljem mletačke gastronomije.

Nastavio sam s vinom poručujući “prego ancora mezzo litro vino rosso da casa”, pred njom sam bio zbog talijanskih fraza osjećao nekako kozmopolitski. Javorka je cigaretu držala između dva najveća prsta na onoj svojoj desnoj pomalo zdepastoj meni nekada tako dragoj ruci. Prvi put sam je vidio našminkanu, ali nokte još nije počela lakirati. Ponovno sam je pokušao nagovarati neka barem malo kuša miješanu ribu, citirao sam njenu konstataciju kako volimo istu hranu, dobro se sjećam kada je to izgovorila onda na kamenicama u Stonu. Poslije sam zahvaljujući Jaskancu Blažu shvatio da je ta rečenica dio šablona, jedna od pretpostavljenih pitanja-rubrika traženih prije sparivanja preko Interneta. A pošto je ponovila kako nije gladna počeh jesti, prvo škampiće, pa ribu i dagnje na kraju. Prije nego što sadržaj tanjura s druge strane stola stadoh prebacivati na tanjur ispred sebe pokušah je ponovno nagovoriti neka malo zamezeti barem dagnje. Nervozno mi je odbrusila da se dagnje ne mezete. “Onda dagnje barem malo srkni”, na što je još živčanije prosiktala da nije gladna. Samnom nije bila srdačna kao s konobarom. Izgledom se dosta promijenila, ostarjela, udebljala, počela se šminkati, ali komunikacija samnom ostala je kao uoči drugoga prekida, nakon što će pročitati priču i početi mi slati ona pisma. Pomalo zdepasta desna ruka, prigušena agresija u razgovoru i trzaji glavom dok izgovara neke riječi potvrđivale su da je to zaista u ovoj venecijanskoj trattoriji bila Javorka skupa s onim što je u sebi osjećala prema meni. Čuteći tu njenu natmurenost počeo sam šutjeti.

U svoj tanjur iz porcije ispred nje prebacio sam jednu dagnju i dva komada ribe. Zaboravio sam u koju sam dagnju uvalio biser pa sam prvo polako pojeo prebačenu ribu. Kako sam prestao forsirati naš razgovor međusobnu komunikaciju sam prebacio na mimikriju. Uopće mi se više nije jelo, a glumio sam da jedem s tekom, zapravo prije nego što bih je trebao iznenaditi s biserom u školjci pripremao sam dramaturšku postavku. Jedući ribu režirao sam zatišje prije čudnovatog otkrića bisera u dagnji. Prinoseći ustima dagnju s drugoga tanjura, zagledan u njenu namrgođenu facu počeh srkati mnogo glasnije, pa još glasnije kao da sam usta stavio nešto jako vruće. Glasnim srkastim usisavanjem uspio sam njen pogled prebaciti na sebe, nije više sjedila preko puta stola i pušeći gledala negdje pored, srkanje sam utišao pošto mi jezik osjeti biser. Onako kao neku okruglu koščicu. Srkanje sam zamijenio mljackanjem usporedivom s prasećim, desnom rukom sam na tanjur odložio ispraznjenu tamnu ljušturu, pa sam istom rukom iz usta kao neki neželjeni bljutavi kugličasti bombon izvadio biser. Držao sam ga u ravnini očiju hineći začuđenost teatralno kao u njemim filmovima, vrteći ga između palca i kažiprsta. Pokazivao sam biser prvo sebi, pa njoj, pitajući što je to? Nije mi odmah znala odgovoriti, zatražila je da joj pokažem bolje. Pseći prosto kao neku mikro kuglicu sladoleda oblizao sam biser sa svih strana i pružio ga na njen dlan. Pogledala ga je s raznih strana kolutajući ga po dlanu na kraju sumnjičavo zaključujući: “Djeluje kao biser”. “Biser u dagnji?”, glumatao sam zgromljenost. Ponovila je to zamnom zagledana u posljednju preostalu dagnju na tanjuru.

“Kažem ti probaj dagnje.” Posegnula je za preostalom dagnjom, nije ju cuclala, srkala, ni mljackala kao ja, nego ju je odmah rukama rasčerečila i ne pronalazeći u školjci ništa, čak ni uobičajeni usničasti sadržaj, izkežena prema meni, pokazujući praznu razdvojenu ljušturu, samo zaključi: “Potpuno prazna školjka.” Prokomentirao sam kako je možda biser iz te školjke upao u ovu drugu. “Ma moš’ mislit”.

Napomenuo sam kako su biserne školjke jako rijetke. Predložio sam da naručimo još školjki. “Daj ne seri, kakvi biseri”. Počeo sam govoriti kako je to tako u životu “u nekoj školjci je biser, a u nekima nema baš ničega”. “Daj ne seri kakvi biseri”, ponovila je kao da uživa u slučajno skovanoj rimi, a ja sam osjećajući metafizičnost svojih riječi nastavio mudrovati da je to tako u životu, te da se biseru u dagnji ne treba čuditi jer biserne školjke se uzgajaju i u Europi, svaka školjka može proizvesti biser. Dok sam joj objašnjavao o procesu uštrcavanja pade mi je na um, kako bi možda bilo dobro organizirati večere s bisernim školjkama. “Kakve večere s bisernim školjkama?” “Jednostavno za stolove se iznose školjke u kojima ima bisera”, glasno sam to tada po prvi put zamišljao. Nešto kao tombola, samo što netko dobije dagnje s biserima, a netko ne, polako sam branio tek sinulu ideju. “Daj ne seri, kakvi biseri”, ponovila se, uživajući u iznenadnoj svojoj rimi, jednako kao ja u novoj bisernoj poslovnoj ideji. “Oko dvadesetak posto školjki bile bi dobitne s biserom, a ostale samo ukusne”, iznosio sam detalje kako bi mi padale na um.

Ne bih rekao da je mi je povjerovala da sam baš slučajno pronašao biser u dagnji, ali moja igra ju je zaintegrirala i razgalila. To je ona situacija kada ljudi ne povjeruju u blef, ali ne mogu odololjeti pohlepi i poslušati mozak. Prvo se nasmiju ili se sumnjičavo zamisle, pa premišljaju i naposljetku nasjednu. Iz Javorke odjednom nagrnu njen nezdravi smijeh, smijala se onako na svoj način histerično, kao onda kada smo se sreli u onome trokutastom uredu u banci prije nego što će je iz Jurišićeve poslati u Vlašku. Taj njen iznenadni glasni smijeh mnogima ukazuje na njeno psihičko zdravlje, a meni je uvijek drago čuti kada je obuzme. Debelo nanesena šminka se počela razmazivati i hvatati po bijelim okvirima naočala, lice joj je postajalo upadljivo iznijansirano kao Matisseovi portreti, ali nisam joj na to ukazao nego sam se, promatrajući je, nastavio u sebi opušteno smiuljiti.

Vratila je biser na moj tanjur, na što sam ga ponudio na poklon. Glasno izrazi svoju sumnju:”Ma kakav pravi biser. Biža me ne zanima.” “To je biser umjetno uzgojen u dagnji”. “Ma daj ne seri nisu to pravi biseri”, tu svoju rimu je već pretvarala u refren. Vratio sam biser na tanjur ispred nje govoreći neka kasnije provjeri kod zlatara. Kada ju je smijeh prošao pokušavala se praviti pametna i naći nekakvo realno obrazloženje, kako bi to biser mogao dospjeti u školjku, priča joj je bila razmazana glupostima kao šminka raznim nijansama, čak je pomislila kako moguće da je kuharici pukla niska bisera dok je pripremala dagnje. “Kažem ti da naručimo još dagnji.” “Ma kakvi, pokupila bi to ona. Možda je neki slučajno ostao. Kuharica nije znala koliko ih ima u perli.” Onda je biser unatoč sumnjama, ipak, dohvatila prstima i vrteći ga zaključila je da nije probušen. “Možda je bio u prstenu ili naušnici”, tada se zamisli jer to bi značilo da je ipak pravi, a meni je slušajući njena lupetanja bilo drago što je najmanje sumnjala da sam ja gurnuo biser u dagnju. „Odakle meni biser?“, to je odmah odklonila. Počeo sam prema njoj osjećati sažaljenje isto onakvo kao kad je s popločane plaže ispred hotela Zenit u Neumu umjesto na glavu pljosnula na trbuh ili kad je nakon onoga ponovnog adventskog susreta skakutala prema vlaku za Vrbovec kao da će se upišati. U crnoj kožnoj torbici što mi je visila o ramenu imao sam istrugnutu stranicu iz “Il Gazetina” i htio sam joj pokazati onu fotografiju dječaka, upitati je za taj njezin crni biser, no ipak sam se se predomislio, pa sam to ostavio za kasnije. Imao sam ugodnu situaciju, kakvu s njom nisam imao od onoga ponovnog susreta u Dijani, nisam se žurio pokvariti ovaj susret jer možda ću ovako na ljubazan način više postići. Ni ovaj puta dok mi se često u pogledu u kaminu rajcala vatra, a vino me polako opijalo, nije izostao pojaviti se sa svoje uobičajene pozicije, negdje odozgo, onaj metalni glas razuma. Propitivao me zašto tu izvodim kerefeke s jednom opajdarom koja je prodala dijete. “Bacam bisere pred krmaču. Stara olinjala flundra se do četrdeset i neke nije naučila ni našminkati. Ne ponižavam samo sebe nego i to dijete prodato kao da je rob. Zašto joj istinu nisam eruptivno izbljuvao u lice? U sebi se zajebavam s njom, a zapravo od sebe pravim budalu mnogo veću nego što to jesam.” No, taj uvijek od mene pametniji glas, tada nadamnom nije imao vlast, nastavio sam zaobilaziti pravo stanje stvari i spomenuo sam roman. “Onaj koji si pisao o meni?”, pitala me uz nježan osmijeh kakav sam viđao kada nisam ni pomišljao da će naša priča završiti ovako potresno. Taj anđeoski pogled i osmijeh, kada pomislim da sam joj drag, u sebi nose zamah leptirovih krila. Zaiskri nadu i svaki put vrijeme stisne kočnicu. Pomislim da postoji ono što ne postoji. “Nisam pisao o tebi nego o nama”, ispravih je otimajući se od njena omamljujućeg gesta. Priznao sam da zapravo još nisam bio napisao zadnje poglavlje. “A ti si zapravo ovdje došao po inspiraciju?”, zaključila je i začudila me koliko u jednom od slojeva ove priče nije bila daleko od istine, jer to što se događalo u Veneciji trebao bi biti zadnji dio toga našega neromantičnog romana kakav sam mislio da nikada neću napisati. Posebno ne, one jeseni kada u gradu naletih na Sandru, bivšu urednicu kulture i estrade u Panorami, kasnije je na uredničkim zadacima bila kod jednog od naših najvećih izdavača knjiga. Grčevito je tragala za domaćim ljubićem kako je rekla. Uzvratih kako nikada nisam ni pomišljao na pisanje takvoga štiva, a nisam znao za nečji rukopis takve tematike. Ali eto, najveći romanopisac Bog mi podari jedan takav roman i odavno se vidim kako Sandri nosim rukopis na ogled jedva čekajući kako će reagirati kad ga pročita.

U međuvremenu su ušli još neki gosti, a njoj se pušilo. Pozvah konobara i tražeći račun, no umjesto conto zabunio sam se izgovorajući na njemačkom kvitung, no konobar ne samo da je razumio nego je ostalom osoblju ponovio na njemačkom da mi pripreme račun. Ubrzo se vratio s tanjurićem na kojem su bile kožne korice za račune. “Je si li to digao kredit da bi došao ovdje?”, provocirala me sada s onim svojim trećim osmijehom štuke. Pogledao sam račun pet puta mezo litro vino rosso po šest eura, četiri puta grappe po sedam eura, dva puta mješana riba po dvadeset eura, kola šest eura, capuccino i espresso svaki šest eura plus servizzio na ukupni iznos od dvanaest posto. Stavio sam u korice 130 eura i kada je konobar došao klimnuh glavom: “Alles kla, la bene”. Javorki predložih još jedno piće tu ili negdje drugamo. Zanimala se gdje sam odsjeo, saopćih joj da sam otkazao sobu u hotelu, samo sam na recepciji ostavio ruksak, te da bih se ujutro trebao pojaviti u banci na poslu. Na spomen banke je ušutjela, a ja sam joj rekoh da sam je tražio u Vlaškoj. Opet nije ništa izustila. Nadodah da sam im zvonio na interfon u neboderu i da mi je njena mama prenjela da se udala. Nastavila je šutjeti.

Vina više nije bilo, a na njenom tanjuru ispred nje je ostalo još par komada ribe. Pitala me zar to neću pojesti, “Je li to crveno losos? Losos je baš super”. Uzvratih da ću sačekati ako joj se jede, malo se premišljala i na kraju je odustala. Predložio sam da ponesemo: “Zamolit ću konobara neka nam spakira, reći ću mu da je to za tvoje mace”. “Sad imam psa, nemam više ni jednu mačku”. Stade mi predstavljati svoga maltezera, umišljajući si kako ne znam kakva je to patuljasta pasmina. “Ma znam malo je veći od štakora”, prekinuh je i to vrati njen osmijeh štuke. Da komunikaciju prebacim u normalu upitah što je bilo s mačkama? “Stradale su na selu”. “Sve odjednom?”

Ponovno nije bilo odgovora i kada sam pomislio da će odgovor opet prešutjeti iz nje stade suktati ogorčenost: “Odjednom mi se dogodilo mnogo ružnih stvari. Prvo su nam u Beogradu polupali novog peugeota, sva stakla, svijetla, zapalili su sjedala…” “ Tko?” “Navijači, išli su s utakmice i kada su vidjeli zg tablice…” Bio je parkiran u onoj glavnoj ulici na Banovu brdu, gdje je onaj kafić s terasom kada je ono kajkala mnogo više nego sada. Poslije toga netko joj je otrovao zadnjih pet mačaka. Za par dana je i on umro.” “Tko je umro?” “Grof”. Reče da su sjedili ispred njegova restorana Conte kada ga srce strefilo.

Nisam pitao za detalje, niti zašto nije u crnini, nego jesu li se zaista vjenčali? Jeli se Grof razveo od Tonke? “Zašto te to zanima?”, bocnu me i nastavi gnjevno,”imao si nešto s njom, a meni si slinio da me voliš. Isto tako s onom Cigankom”. Zbunila me optužbama za nevjeru, a dok sam nešto pokušavao promumljati, Javorka zaključi: “Svi ste vi isti, treba vam vratiti istom mjerom, kad je bal neka je bal.”. Onda sam se nekako pribrao i krenuh pripovjedati od kada Tonku poznajem, još od prvog boravka u Neumu, prešutih od tamo gdje sam nju onda ostavio, a onda slagah da sam je nakon toliko godina slučajno sreo kod banke. Rekoh da smo otišli na piće i pričali smo, prije nego sam naveo teme razgovora, a Javorka me prekinu: “Nisu oni bili vjenčani, samo su onako živjeli. Grof je bio subotar, oni se smiju ženiti samo za one svoje vjere, a uz to je mislio da taj papir od popa ili matičara njima subotarima, ako nismo vjenčani po njihovim običajima ne znači ništa i imao je pravo. Zamisli da sam poslije svega morala još sređivati te papire, pa vaditi nove dokumente.” Nije djelovala kao da žali za preminulim drugim nevjenčanim mužem. Pitao sam ju zna li gdje je Tonka? Nije znala, ali ju je vidjela blizu groblja poslije Grofove sahrane u Zadru. “Nosila je one turske crne plahte preko glave. “Feređu? To je kada je žena preko glave skroz pokrivena.” Potvrdi da se Tonki nije vidjelo lice.” Pa kako si onda znala da je ona ako je bila skroz pokrivena?”, pitanje se nametalo samo od sebe. “Po tenisicama, dobro znam te njene crvene tenisice”, prosikta mršteći se, a ja se prisjetih našega bijega kada je nosila baš crvene tenisice bez neke prepoznatljive brendirane oznake. Zanimalo me je li Tonkin brat izašao iz zatvora? “Ne znam, u zatvoru je zbog Tonke, ona ga je prijavila i pospremila novac od pljački banaka. Svi su u zatvoru osim Tonke.” Primjetio sam se da mi je Javorka svojedobno sama rekla da je Tonkina brata prijavila policiji da pljačka benzinske crpke. “Ja sam ga prijavila onda, a sada kada je pljačkao banke prijavila ga je njegova sestra i sve njih, a pare je zadržala za sebe”. To da sestra prijavi brata nije mi baš klapalo iz prve, ali sam svoju sumnju prešutio. “Dali su joj da prebaci novac od pljački, a ona je lovu sakrila i sve je njih prijavila. Pobjegla je da je ne ubiju.“ Ono što mi je Tonka o svemu odala u onome našemu bijegu dobilo je nevjerovatan nastavak.“ Tonku traži i policija i mafija”. Nisam pitao odakle to Javorka sve zna? Među nepostavljenim pitanjima ostalo je i je li me onda dok sam Tonku vozio u Neum nazivala zbog nje? Kako je znala da sam bio na koncertu EKV tribute benda? Zašto ju je sve to zanimalo? Zbog suparništva oko Grofa ili ima još neki razlog?

Dvojbe su se dvojile, pitanja su se sama postavljala, a nisam ih uputio jer blago rečeno kada saznah što se oko mene događalo ostadoh-paf. Je li od vina ili od previše informacija u kratkom vremenu osjetih kako mi se u glavi javljuju bol i nedostatak kisika. Pozvao sam je da prošetamo, a prije toga neka svakako pokupi biser s tanjura ispred nje.

Ustajući počeo sam šepati na lijevu nogu, što mi se redovito događa nakon operacije koljena, a usljed poduljeg sjedenja. Konobar je došao ispratiti nas. Na odlasku sam mu šeretski dobacio: “forza Inter”, jer od svih talijanskih klubova najviše simpatiziram milanski Internazzionalle, na što mi je uzvratio: “Forza Galatasaray”. Tada sam zaključio da ovu ošteriju vode Turci, shvatio sam zašto losos, moglo se pušiti, znanje njemačkog i kako to da je ispred drveni mostić. Izlazeći pozdravih: “Merhaba”, a ne samo da mi je isto uzvratio konobar, nego i ostalo osoblje još trojica iz kuhinje odjednom su se pojavili i poslije konobara također su odzdravili:”Merhaba”. Ispratili su me kao hadžiju. Nisu pitali, osjetilo se da znaju kako sam iz zemalja gdje turska riječ komšija nije nepoznanica. Javorka je ravnodušno krenula zamnom, kao da me upravo nije ispratio cijeli personal tek upita: “Što znači to merhaba?” “Da bi to znala moraš neke godine provesti u Bosni”, mislio sam u sebi i u istom trenutku čuo sam stare muslimane kako se pored šamačke džamije tako pozdravljaju i zastaju jedan pored drugoga. Ta džamiju skupa sa Bosanskim Šamcem i Orašjem za muslimane protjerane iz Srbije podigao je sultan Azis, pa su se isprva zvali Azizija Gornja i Azizija Donja. I tako tu u Veneciji po drugi puta sjećajući se Šamca postavio sam si pitanje što bi tada u Šamcu za nekoga govorili da mu je žena karakterom kao Javorka. “Joj sramote” siguran sam da bi bili odriješiti i Hrvati i Srbi i Muslimani. “Rogoooonjoooo”, poslije promašaja vikali bi mi na utakmici navijači da sam zaigrao za lokalni Borac.

Odmah po izlasku iz lokala na drvenom mostiću zapalila je cigaretu. Upitah je od kada se počela šminkati? A Javorka je dižući glas ponovi kako zapravo ne slušam drugo biće. Ako još radim u banci, onda valjda znam da je dobila otkaz, mačke su joj potrovali, uništili su joj novi auto, muž joj je umro. “Kak’ ne kužiš da sam preko noći postala baba.”, dreknu na mene.

Umuknuo sam, bez zagledanja u suton uronjena kanala prešli smo drveni mostić pa preko Campo delle Basciere prema peskariji. Kod peskarije, službeno tržnice Rialto, prozbori kako smrdi po ribi. Ispričao sam joj kako na toj tržnici često kupuje Dona Leon, američka autorica krimića. Samo je rekla da je ne zanima, a ja sam se nastavio ponašati kao turistički štreber i nastavio sam pričati kako Campo dela Basciere u prijevodu znači Poljana od kljuna, ali ni za razloge takva naziva nije pokazala zanimanje. Išla je ispred mene kao Joe Back, a ja sam za njom šepuckao kao Dustin Hoffman u ulozi Rizza za Johnom Vightom u „Ponoćnom kauboju“. Nešto je ponovno zlobno prommrljala tek kada sam upitao gdje je odsjela? Koliko sam je razumio odvjetnica poslala poruku s navedenom adresom, imenom hotela i nekog grada na moru blizu Venecije.

Prva je prešla na stvar pitajući, a kao da to ne zna, zašto sam zapravo došao u Veneciju? “Pa zbog našega sina”. Naglo zastade, a njene plave oči ispod naočala naciljaše u mene kao dva snajperska nišana. S usana joj zapuca paljba. “Opet si bio s njom, mene kao voliš, pišeš mi ljubavne romane, a opet si bio i s tom bagrom. Što ti je još pričala?” Ne čekajući odgovor nastavi:“Samo ti je to mogla reći ona Ciganka iz Vukovara. Primila sam je kao sestru, a ona mi je krala novac. Je li rekla gdje su njena djeca?” Nije me zanimalo kako je odmah znala tko mi je dojavio za dječaka, iz torbice izvadih istrgnutu stranicu iz novina, a ona uopće nije pogledala što sam joj pokazivao. Odbacila je opušak i odmah zapalila još jednu cigaretu. “Pogledaj ovaj manji dječak je isti ti.” A ona mirna kao da sam rekao da je stigla večer, muški s cigaretim u gubici prijeteći izusti: “Nije to tvoj sin”. Najavio sam joj da ću tražiti DNK testiranje. “Ne trebaš pokazat ću ti kada je dijete rođeno u Manchesteru pa izračunaj. Nije to tvoj sin.” Požali se kako joj je ono cigansko smeće iz Vukovara, već namjestila sličnu situaciju samo taj koga nahuškala da je on otac nije uspio saznati kome je povjerila dijete. Izraz “povjerila dijete” zaintrigirao me kao kada u pjesmi posebno zamjetite neku riječ. “Ali ti si posebno novinarsko njuškalo i došao si uznemiravati moje prijatelje”. Ovo prijatelje naglasila je s ponosom. “Nema problema pokazat ću ti krštenicu i vidjet ćeš kada se rodio. To nije tvoj sin, a sve ostalo je moja stvar, to se tebe ne tiče”. Par puta sam samo dublje uzdahnuo i upitao je kada će mi pokazati dokument? “Pa kad se vratimo u Zagreb.” “A zašto ne ovdje?”, a na to mi prebaci da sam rekao da moram na posao, potvrdio sam, ali ću ostati ako treba:”Može i sutra”. Više nisam znao jesam li želio još jedan dan ostati s Javorkom ili njenom odvjetnicom. “Najmanje što mogu je ostati još jedan dan, nisam s autom, ne znam mogu li se do jutra uspjeti vratiti u Zagreb? A što i da stignem, kako ću poslije noći provedenoj na putu raditi?”, zapitao sam se naglas.

Nastavili smo dalje, prvo smo kalu dvije lutali podjednako uznemireni, a onda smo pronašli strijelicu za Rialto, pa nešto dalje također oštru strijelicu za San Marco. Hotel gdje me čekao ruksak je bio s druge strane Velikog kanala. U oba pravca je nadirala je podjednaka kolona turista. Pitao sam je kako će doći do toga mjesta na moru pored Venecije? “Odvjetnica je dogovorila bla-bla boat”. Znao sam da u Veneciji nema automobila: gondole su kao fijakeri na vodi, hitna, policija, pošta, DHL, odvoz smeća, taxi, javni prijevoz s vaporetima… Osim možda rudli, tački i pomićnog namještaja, sve što je drugdje na kotačima u Mlecima je ploveće, ali da postoji i bla-bla boat saznao sam od Javorke. “Bla-bla boat mi bolje zvuči nego bla-bla rentam ti kar”, komentirao sam i pozvao je da me otprati do hotela da pokupim ruksak s recepcije.

Mislim da bi me najradije odkantala kao onda kada sam je kafiću kina „Grič“ zamolio da mi pomogne oko upisivanja godišnjeg odmora. Odvojila bi se od mene, ali kao da je postojao neki poseban razlog da bude uz mene, pa pristade pratiti me mrzovoljno pitajući koliko ima do hotela. Ukupno gledano, s prelaskom Rialta nije to bilo daleko, ali s namrgođenima ništa nikada nije lako, a Javorka se pored mene ako nije histerično smijala onda se prelako pretvarala u vjetrenastu mrcinu. Ipak, pristade me otpratiti do hotela da s recepcije pokupim svoju skromnu prtljagu. “Nadam se da to neće dugo trajati”, napomenu mi. Govorio sam da Venecija nije veliki grad i sve je to u povijesnoj jezgri tu negdje, moguću gužvu kao bitnu prepreku nisam spominjao.

“Ovo je Rialto”. “Ma nemoj”. Otresla se na mene sikčući kako ona nije primitivka i malograđanka kako to ja mislim. Raspoloženje joj se natmurilo baš kao nebo iznad Venecije, a odzgor je prijetila velika naftna mrlja, crnilo se kao iznad Markuševca kada će u Dubravi padati jača kiša. Postalo je i jako vjetrovito, ispod na Rivi Rialto, visokoj obali, što u prijevodu znači Rialto, stolovi su bili prazni, a po Velikom kanalu uzburkani valovi su brodice u plovidbi dizali i spuštali kao glave goveda kojim su nekada rogove vezivali za vlastite noge dok bi ih do ispaše tjerali po seoskim putevima. Na mostu nije vladala uobičajena prebukiranost, nedjeljno predvečerje i skoro nevrijeme požurivali su preostale namjernike da što prije prijeđu na ovu ili onu stranu kanala i potraže neko sklonište. Meni se nije žurilo naprotiv baš sam uživao u jakom vjetru na Rialtu. I da ona nije hitala vukući me za sobom zastao bih i prepustio se tome u Veneciji prvi put doživljenom jakom vjetru. “Znaš li da se Kanal grande proteže u u obliku slova S?”, dobacio sam joj. “Daj dosadan si. Kaj si naučil turistički vodić napamet?, otpilila me uz zubati osmijeh. A htio sam još reći da na Buranu rade kolačiće u obliku slova ese, te kada se pogleda karta to ese, kako izgovaraju Talijani, odvaja glavu ribe od njena tijela.

Pokupih ruksak i izbišmo na Rivu degli Schiavone gdje nas čekala još jača strujanja zraka. Išla je ispred mene, a udar vjetra u jednom trenutku natjera Javorku ispred da se okrene prema meni, to je onaj trenutak kada trebaš imati nekoga da te zagrli i zaštiti. “Oluja se sprema, ne može ti vjetar ništa ako priđež bliže, ako priđeš…”, pjeva poznata Arsenova pjesma. E da je ona onakva kakva nije. Da smo pravi par to bi se sada dogodilo, stisli bi se jedno uz drugo. Oko nas mnogi su tako zagrljeni doživljavali romantične trenutke prije sklanjanja u nekome od hotela ili ukrcaja na brodove za Punta Sabione. A mi na vjetru raspareni, premda mi je bila blizu ostala je jednako daleko. Sve više pognuta prema sve dužim naletima vjetra nastavila je svojim putem okrećući glavu na suprotno od mene prema opustjelim terasama i s neverama dobro upoznatim škurima na slavnoj obali Schiavone.

Ne znam koliko je pogoršanje vremena nekome pokvarilo raspoloženje, meni naprotiv, ako sam na sigurnom ne smeta mi nevrijeme na moru, a kad zapuše vjetar kažem da raznosi sudbine. Kakvu je kome životnu promjenu vjetar nosio nisam imao pojma, samo znam da je poštar sa sudbinama te večeri jako žurio. T

 

Još nema komentara

Uskoči u raspravu

Nema komentara!

Počnite s raspravom.

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.

*

code