ANĐELKO VULETIĆ JE MOJ DUHOVNI OTAC

ANĐELKO VULETIĆ JE MOJ DUHOVNI OTAC

17. studenoga, 2020.
Print Friendly, PDF & Email

 

 

Kao i u životu tako i u književnosti, vrijeđa me  i boli nepravda: sve je namješteno. Evo Vam primjer: godinama se natječem za dobivanje sredstava za novu knjigu (knjige) kod Ureda za pomoć Hrvatima iz BiH i NIKAD, ama baš nikad nisam dobila ni kune. Iako imam dosta književnih nagrada, iako sam članicom HKD-a u Zagrebu i Mostaru, članicom Društva književnika Sv, Jeronim u Zagrebu, iako je dugo godina na čelu tog Društva bila moja učenica iz Širokog Brijega i moja prva susjeda koja odlično poznaje mene i moj književni rad

Razgovarao: Mladen Pavković

Ružica Soldo je članica Društva hrvatskih književnika (DHK) i Društva hrvatskih književnika Herceg-Bosne. Živi u Širokom Brijegu (BiH). Na Filozofskom fakultetu u Sarajevu diplomirala engleski jezik i književnost, novinarstvo na Sveučilištu u Mostaru, a PD studij ekološkog menagmenta u SR Njemačkoj. Na Institutu San Giuseppe, Ravena Italija usavršila talijanski, u Liverpulu (Velika Britanija) engleski. Pjesme piše od 1968. I od tada su joj objavljene u brojim listovima i časopisima. Bavi se i prevođenjem s engleskog i njemačkog, a pjesme piše i na njemačkom, engleskom, talijanskom, španjolskom. Do sada je objavila desetak knjiga pjesama, a među ostalim dobitnica je i književne nagrade “A. B. Šimić”. Također je dobitnica dviju UNESCO-vih nagrada za kulturu…

Kad smo Ružicu zamolili da nam se još malo predstavi, rekla je:

„ Dakle, počela sam pisati vrlo rano, kao 12-godišnja djevojčica. Na žalost, nisam napisala veliki broj knjiga (kako bi se očekivalo od „mojih godina“) jer je teško, a često i nemoguće, naći sponzore, dobrotvore i sl. Zato imam još 6-7 spremljenih knjiga koje već godina čekaju financijsku potporu… Do sad sam objavila 10 knjiga pjesama, jedan rad na temu položaja žena u Hercegovini (prvi ovakve vrste u BiH), priče, poneku kolumnu, dječje pjesme…

Je li lako biti književnica u jednoj tako relativno maloj sredini?

  • Najgore što se jednoj ženi može dogoditi jest da je intelektualka, pjesnikinja, književnica, a da živi u maloj, kasabskoj, malograđanskoj, mizogoničnoj sredini. A ako uz sve ovo nemate muža ni muške zaštite, ako nemate ljubavnika na visokom položaju, ako niste u njihovoj stranci, onda vas gaze i pljuju, izguravaju čak i sa margina života, pridodajući vam razne „epitete“, daju otkaz na poslu, ne daju vam se nigdje zaposliti, uništavaju vas moralno i tjelesno.

Imate li gdje objaviti svoje radove?

Radove imam gdje objaviti i objavljivala sam u brojnim časopisima, novinama, magazinima, antologijama itd. ali je najveći problem objaviti knjigu koju vam nema tko financirati.

Dobronamjerni kritičari

Što vas je nekada, a što vas danas najviše „okupira“ kad je literatura u pitanju?

  • Najviše me okupira priroda i njena čuda, ljepote, ali također i socijalna strana života: siromasi, beskućnici, nedostatak empatije kod ljudi, ljudska i politička nepravda, prijetvornost, licemjerje, dodvoravanje, laži, kukavičluk itd.

 Kako gledate na kritičare? Imamo li ih?

  • Pravim i iskrenim kritičarima „skidam kapu“. Bez njih je društvo, politika, umjetnost, život, kao jelo bez soli. Oni ukazuju na propuste, savjetuju, dotjeruju, oblikuju… Ponavljam: pravi, dobronamjerni kritičari. Međutim, kod nas većina kritičara odozgo gleda na one koji su iznad njih!

 Što vas najviše može oduševiti, a što povrijediti u književnom svijetu?

  • Oduševljava me svaka dobra pjesma, priča, kolumna, knjiga, oduševljava me istina. Kao i u životu tako i u književnosti, vrijeđa me  i boli nepravda: sve je namješteno. Evo Vam primjer: godinama se natječem za dobivanje sredstava za novu knjigu (knjige) kod Ureda za pomoć Hrvatima iz BiH i NIKAD, ama baš nikad nisam dobila ni kune. Iako imam dosta književnih nagrada, iako sam članicom HKD-a u Zagrebu i Mostaru, članicom Društva književnika Sv, Jeronim u Zagrebu, iako je dugo godina na čelu tog Društva bila moja učenica iz Širokog Brijega i moja prva susjeda koja odlično poznaje mene i moj književni rad, ja nikad nisam uspjela dobiti ni lipe. Nepravda me ubije, dotuče…Druga stvar koja me vrijeđa u književnom svijetu jeste činjenica da se mnogi „kite tuđim perjem“ tj. drugi, renomirani književnici i pjesnici pišu im romane, knjige poezije, a oni dobivaju i nagrade, prave promocije po svim prostorima bivše države itd. Može li čovjek-književnik-pjesnik niže pasti?

Književnost u Herceg-Bosni

Kakva se književnost piše i objavljuje u Herceg Bosni?

  • Sve i svašta. Nema nikakvih kriterija, nema kritičara, tko ima novac piše i objavljuje uglavnom čisti šund, dok oni koji imaju što reći, napisati, ne mogu izdati knjigu. I tako činimo sebi i svom narodu u BiH „medvjeđu uslugu“. Takva je situacija i izbora knjiga tj. autora za školsku lektiru: članovi komisije su HDZ-ovci ili njihovi sateliti pa u školske lektire stavljaju podobne koji uz to imaju samo jednu objavljenu knjigu, a onih nagrađivanih pjesnika-književnika nema nigdje.

Mislite li da Zagreb recimo dovoljno poznaje ono što se događa na kulturnom planu u Mostaru ili Sarajevu, i obrnuto?

  • Vrlo malo ili nimalo. Što je najžalosnije, mislim da ih i ne zanima.

Je li je lako ili teško objaviti knjigu?

  • Vrlo teško ako nisi bogataš, tajkun, biznismen ili HDZ-ovac. Nama, običnom, normalnom svijetu je to praktički nemoguće. Vidite to i po činjenici koju sam gore navela: već deset godina držim rukopise 6-7 knjiga i ne mogu niti jednu objaviti.

A, kad je objavite- što s njom?

  • Prije korone bih mogla većinu knjiga prodati (mada uvijek radim male tiraže), ostalo bih poklonila školama i prijateljima. Sad u koroni ne možeš ni praviti promociju tako da nam knjige doma skupljaju prašinu.

 Ima li dovoljno književnosti na državnim televizijama?

Nema. Evo primjera, još neki moji prijatelji, često nagrađivani kao i ja, još nikad nismo gostovali ni na jednoj televiziji niti nas je itko ikad igdje i u jednom programu spomenuo.

A, što za vas znače nagrada i priznanja?

  • Nagrade su krune mog rada, radost da netko čita i cijeni vaše radove, spoznaja da ne pišete uzalud, poticaj za daljnji rad, velika injekcija književnog adrenalina…

O čemu trenutačno pišete?

  • Spremam i uređujem knjige dječjih pjesama…koje godinama leže u ladici. I još im je ležat, na moju veliku žalost.

Kada pišete- ujutro, navečer…?

  • Kad god mi dođe inspiracija. Znam se probuditi usred noći, pa trčkarati po stanu tražeći papir i olovku da mi ne pobjegne stih. Znam mi se dogoditi i u vožnji pa brže-bolje parkiram uz put, pišem. Inače uvijek nosim sa sobom papir i olovku jer nikad ne znam kad i gdje će me moja Muza nadahnuti.

Tko su vam uzori?

  • Najveći uzor mi je Anđelko Vuletić, književnik koji je bio moj duhovni otac, koji je prvi pohvalio moje pjesme i rekao da sam „toliko dobra pjesnikinja da nema što ispravljati u mojim pjesmama“. Za vrijeme studija sam stanovala kod dragog Anđelka i sve dobro što sam u životu i književnosti baštinila, mogu zahvaliti svojoj majci i Anđelku. Nikad to ne mogu zaboraviti niti mu se mogu odužiti. To je veliki ČOVJEK, veliki književnik. Tu su i Matoš, Aralica, P. Šegedin, M.C.Nehajev, Kumičić, M. Budak itd.

Želite još nešto reći, dodati, poručiti?

  • Hvala Vam. Ovo je prvi inetrview koji je netko sa mnom napravio u 50 godina mog književnog stvaralaštva! T

 

1 Comment so far

Uskoči u raspravu
  1. Nikola Šimić Tonin
    #1 Nikola Šimić Tonin 17 studenoga, 2020, 13:48

    Čestitam Mladene, izuzetna pjesnikinja i intelektualka. Na žalost, gdje prestaje logika tu počinje BiH.

    Odgovorite na ovaj komentar

<