Piše: Vjekoslav Krsnik
Zapadnjački svijet i zapadne demokracije još uvijek ne mogu shvatiti da jedni parlamentarni izbori, kao što su bili ovi u Srbiji ne mogu riješiti temeljni problem srpske države i srpskog naroda, a to je da i država i narod politički i kulturološki žele pripadati Istoku i istočnjačkoj civilizaciji što se u Srbiji formiralo kroz stoljeća. Zato su totalno pogrešne ocjene i preocjene da su ovi izbori ozbiljna politička prekretnica nakon 14-godišnje diktatorske vladavine Aleksandra Vučića na čelu Srpske napredne stranke i da će pobjeda tzv. Studentske liste označiti početak neke nove Srbije kakvu Zapad u svojoj političkoj ali naivnoj korektnosti, a tu je i politička Hrvatska, očekuje i priželjkuje.
Destruktivna narav
Uvijek treba poći od povijesne činjenice da su Srbi bili 500 godina pod Osmanlijama i da su čak i genetski poprimili karakteristike tog istočnjačkog karaktera i mentaliteta kojega se relativno uspješno oslobodila suvremena Turska pod Kemal pašom Ataturkom, odnosno ocem turske nacije. I Srbi imaju u liku akademika Dobrice Ćosića svojeg samozvanog “oca nacije” koji je definirao jednu od najznačajnijih karakteristika srpskog naroda, pa je treba citirati: „Mi lažemo da bismo obmanuli sebe, da utešimo drugoga; lažemo iz samilosti, lažemo iz stida, da ohrabrimo, da sakrijemo svoju bedu, lažemo zbog poštenja. Lažemo zbog slobode. Laž je vid srpskog patriotizma i potvrda naše urođene inteligencije. Lažemo stvaralački, maštovito, inventivno. Laž je srpski državni interes. Laž je u samom biću Srbina. U ovoj zemlji svaka laž na kraju postaje istina. Srbe je toliko puta u istoriji spašavala laž”. Naravno bilo je pokušaja da se srpski narod odcijepi od takve stigme, ali su oni uvijek brutalno i krvavo sprečavani, kakav je na primjer u novije vrijeme slučaj s premijerom Zoranom Đinđićem kojega ja kao zapadnjačkog čovjeka koji je između ostalog pokrenuo antikorupcijsku kampanju “Sablja” u kojoj je 24 ministara iz prethodnih vlada počevši od one Slobodana Miloševića procesuirano, ali je na kraju sam Đinđić takav radikalan politički pokušaj platio glavom.
O toj destruktivnoj naravi srpskog društva ima nekoliko izjava političara i znanstvenika, ali se one rijetko navode, jer drastično raskrinkavaju lažnu predodžbu o Srbiji kao demokratskoj civiliziranoj državi. Tako je svojedobno francuski predsjednik Jacques Chirac na sastanku šefova država Europske unije 1995. godine izjavio: ‘Srbi su narod bez zakona i vjere, to je narod razbojnika i terorista”. Na pregovorima 1919. godine u Versaillesu kad se krojila nova karta Europe tadašnji francuski predsjednik Georges Clemanceau izjavio je: “Srbi su se dovukli za repovima naših konja, oni su strvinari savezničkih pobjeda”. Njemački sveučilišni znanstvenik koji je pobjegao iz Hitlerove Njemačke u SAD Sigmund Neumann napisao je: “Povijest Srbije je beskrajna borba opterećena nasiljem i laži bez granica, nepoznata među civiliziranim zemljama. U toj borbi su laž, prijevara, izdaja, osveta, ubojstva, zločini priznati kao normalno pravilo ponašanja. Tako su rasle srpske generacije i četništvo, kao istomišljenici generala Mihailovića, pa se može bez muke razjasniti ta politička banda”
Drugačija srpska Srbija
Srbija dakle i poslije ovih izbora ostaje na civilizacijskom Istoku, kako je još u 19. stoljeću u svojoj istoimenoj knjizi utvrdio socijalistički publicist Svetozar Marković. Pod dojmom uvjerljive pobjede Studentske liste zapadnjačka nomenklatura od politike do medija odmah je i to dok još nije formirana vlada prigrlila novo lice Srbije, dok su s druge strane ruski mediji odmah reagirali optužujući taj Zapad da stoji iza rušenja totalitarnog režima Aleksandra Vučića. Najočitiji znak da ove izbore u Srbiji ne treba shvatiti kao njezino približavanje Zapadu odnosno Europskoj uniji, nego prije svega kao promjenu postojeće vladajuće politike autokrata Aleksandra Vučića nalazi se u činjenici da je mala proeuropska stranka na izborima osvojila tek 0,3 posto glasova. To nije nikakvo iznenađenje jer široki studentski pokret nastao nakon tragedije u Novom Sadu nije uopće nudio europski put Srbije nego drugačiju srpsku Srbiju. Nije slučajno što se na brojnim studentskim prosvjedima uopće nije vidjela ni jedna zastava Europske unije, a jedna od nedavnih anketa o pristupanju Europskoj uniji pokazala je da je čak 60 posto anketiranih protiv članstva. To se uostalom uklapa u opći dojam kako Srbija želi i dalje ostati dio “istočnjačke” politike, naravno vezana za Rusiju. T
