KRALJEVINA ISTRA U RIMSKOJ REPUBLICI

KRALJEVINA ISTRA U RIMSKOJ REPUBLICI

15. veljače, 2014.

 

harte

Znanstveni članak akademika Mirka Vidovića

 

 

Fotografija:

RIMSKA OSVAJAČKA LOGIKA: MILOM ILI SILOM!
Zakon o okupaciji strane zemlje:
PREDLOŽAK
I.
Povjesničari prava ni sami nisu načistu kad je i kako i u samom Rimu došlo do raz­dva­ja­nja vjerskih načela o etičkom ponašanju i civilnog prava koje je dogovarano među prvacima na vlasti, i pri­je decemvira. Tzv. rimsko “Pravo XII ploča” nastalo je najvjerojatnije iz re­gu­la Etruščana dok su još vladali u Rimu (do Tarkvinija Mlađeg), a zatim i upliva grčke pravne baštine, posebno re­for­ma­tora grčkih pravnih normi, Solona. Natezanje oko “Prava XII ploča” počelo je između rimske aristokracije i plebejaca, sve dok se u to nisu umiješale i pontifikalne vlasti, koje su napokon za dulje vrijeme bile u stvari arbitri u projektiranju, a osobito u inter­pre­tiranju zakona.
Bilo kako bilo, u ukupnosti više vremenske kompilacije pravila s XII ploča nego li prav­nog koherentnog sustava, danas – kad su sva ta pravila uglavnom rekonstruirana – ne vidi se da bi Rim i u kom slučaju imao bilo političko, bilo vojno, a još manje pravno nadleštvo nad stra­nim zemljama, pogotovu onima koje nisu bile neposredni susjedi Rimske Republike. No, kako je postalo nedvojbeno da su Heleni dospjeli na jug iz sjevernih, zapravo ilir­skih krajeva, oni su sobom tamo donijeli i pravila ponašanja, ako ne u odnosu na druge, ono si­gurno između tamo doseljenih grupa – plemena i rodova.
U povijesnom paralelizmu pravnog kodeksa možemo uzeti sumerski pravni kodeks Lipit-Ishtar koji je sastavljen početkom drugog milenija pr. Kr. (oko god. 2000. pr. Kr.) i znatno kasnijeg Hamurabijevog zakonika u Babilonu, koji je mlađi od Lipit-Ishtarovog bli­zu dvjesto godina. Povijest je nekada pisana na temelju legendi i usmene predaje, no u zadnjih stotinjak godina potreba za materijalnim dokazima u filozofiji povijesti temelji se na ono­vre­me­nim izvorima ili na arheološkim nalazima.
Zna se da je rimski Senat slao grupu učenih ljudi u Atenu da tamo proučavaju atenski pravni sustav, a posebno Solonove reforme, koje su bile Rimljanima od nemale pomoći da us­kla­de stajališta rimske aristokracije s predstavnicima plebsa. G. Noah Kramer, autor dobro sas­tavljene povijesti Sumera Povijest počinje u Sumeru, obrazložio je u navedenom djelu pra­da­vni običaj da je”jači odlučivao o nejačemu” (str. 47.), govoreći o “ratu živaca” između Sumerana Enmerkara i gospodara bogatog dalekog grada (u današnjem Iranu) Aratta. Igra ži­vaca bila je složena i slabiji je popustio bez rata, a za osvajanje Aratte bio je potreban ipak vojni pohod.
http://i744.photobucket.com/albums/xx84/Imperium_Romana/map3.gif
Otprilike po onome što je sačuvano od grčkih pravnih spisa, možemo pretpostaviti da se nešto slično odvijalo i u ilirskim zemljama čije su Heleni navike i običaje ponijeli na jug. To bi bilo teško dokazati, da nije npr. svjedočenja Polyba o pomorskoj vojnoj velesili Ilira koji su se usprotivili prodoru rimske ratne flote u Jadran i tako postigli nagodbu između rimskog Se­na­ta i Dmitra Hvaranina (polovicom trećeg stoljeća prije Krista). Činjenica da su Makedonci, prema Polybu, tražili od kraljice Teute zaštitu na ušću Vardara u more, znači da su obje kra­lje­vine, Makedonija i Ilirija, imale kompatibilan pravni sustav. Zakon koji je donio rimski Senat početkom četvrtog stoljeća pr. Kr (381. pr. Kr.), uka­zu­je nam, iz prve ruke, da je ilirska kraljevina Istra imala vrlo modernu vladavinu koja je svoje poslove rješavala primjenom svog pravnog ustava i unutar zemlje i prema vani.

II.

Početkom četvrtog stoljeća prije Krista (godine 372. po utemeljenju Rima) Rimska je Re­pu­blika stabilizirala vlast Senata (SPQR) na područjima Italije južno od rijeke Rubikon. Se­nat Rimske Republike planirao je proširenje vlasti Rima i na bliže i na udaljenije zemlje od strateške važnosti za opstanak i proširenje Republike. O svemu je u zakonskim nadležnostima jednostrano odlučivao Senat Republike Rimske, pa i osobito o strateškim podvizima uz upo­tre­bu dostatne vojne sile. Jedna od tih odluka rimskog Senata bila je formulirana u obliku “zakona” koji je, jed­no­stra­no, osudio Kraljevinu Istru da, milom ili silom, podvrgne svoju zemlju, svoj narod, svoju vojsku i svoju novčanu masu – vrhovnoj nadležnosti rimskog Senata pod nadzorom cenzora. U tom nesrazmjeru mogla je odlučiti samo – jača vojna sila.
Očito je da Kraljevina Istra nije bila voljna priznati, i to bez otpora, primjenu tog rim­skog “zakona” u svojoj kraljevini. Do rimske vojne invazije Istre došlo je tek 218 godina ka­sni­je, u vrijeme vladavine istarskog kralja Epulona i južnoilirskog kralja Gencija, kad je Ma­ke­donijom vladao kralj Persej. No, ovaj zakon nabraja vrlo važna svojstva Kraljevine Istre i za nas je u iliristici ovaj rimski zakon veoma važan izvor podataka o strukturi i civilizaciji Istre kao jedne od ilirskih kraljevina. Ovaj zakon ukazuje da je ilirsko društvo toga doba – u četvrtom stoljeću prije Kri­sta (381. pr. Kr.) – bilo odlično organizirano, i to vrijedi uočiti u cjelovitom tekstu te rim­ske senatske odluke.
N.B. Tekst ove zakonske odluke rimskog Senata (SPQR) imamo u francuskom pri­je­vo­du. Francuski tekst, kao i prijevod na hrvatski jezik donosimo kako slijedi:
Izvorni tekst u francuskom prijevodu:
Traité diplomatique entre Rome et le Royaume Istriote
Préambule: La loi instituant un traité diplomatique entre la République de Rome et le royaume Istriote, mise en application en l’an 374 après la fondation de Rome, sous l’égide des Consuls Publius PETRONIUS Sabinus et Collegius BARREZUS Patronus, sur la proposition des Consulaires Actarus POUSSINUS et Julius VANSTENUS Sanctus, est applicable dans toutes les provinces, cités et terres placées sous la juridiction de la République Romaine.

Titre I De la province d’Istrie

Art. 1: Le Sénat et le Peuple de Rome affirment le statut de province alliée de la pro­vince d’Istrie. Ainsi la province conserve son indépendance juridique à l’exception du do­maine diplomatique et de la gestion militaire, tous deux confiés à Rome.
Art. 2: La République de Rome s’engage à défendre les intérêts de la province d’Istrie si ceux-ci sont menacés par une nation étrangère. En contrepartie, la province d’Istrie accorde le droit de mouillage pour tout navire de la flotte Romaine. De plus, la province d’Istrie remettra aux Consuls ses forces navales et terrestres lorsque ceux-ci l’exigeront. Les Consuls pourront faire librement appel à ce contingent militaire fourni par leur allié istriote.
Art. 3: La levée de ce contingent, son activation, son armement, son entretien et la solde des Istriotes composant ce contingent est à la charge de l’Istrie. La formation militaire sera assurée par des instructeurs romains en collaboration avec des instructeurs istriotes.
Art. 4: De part la particularité de la nouvelle province, Rome accepte l’autonomie de la gestion de la province. L’Istrie conserve ainsi sa royauté mise sous tutelle romaine, ses struc­tures internes, sa justice, et ses coutumes.
http://www.limul.info/spip/IMG/logo.jpg

Titre II De la cité de Metellum

Art. 5: De l’Istrie, nouvelle province allié de Rome, la cité de Metellum se verra doter du statut de droit latin. Par l’approbation de ce traité, la cité de Metellum, représentée par ses Magistrats, manifeste de façon éclatante son désir d’intégrer la République. Les citoyens de Metellum prêteront un serment de fidélité à la République. La cité-municipe de Metellum dispose d’un Grand Conseil formé par ses anciens Magistrats et des notables qu’ils auront cooptés. L’organisation des Magistratures et du Grand Conseil est laissée à l’initiative du Roi de la province d’Istrie, sous le contrôle du Censeur. Cependant, nul ne pourra se voir interdire l’accès aux Magistratures au prétexte qu’il est déjà citoyen romain. Cependant une Ma­gis­trature au Grand Conseil de Metellum ne peut être cumulée avec un titre de sénateur ou che­valier de l’Ordre Équestre.
Art. 6: Le statut de droit latin implique ainsi que la cité de Metellum conserve ses us et coutumes particuliers tout en intégrant la République. Quand à Rome, elle acquiert autorité sur la monnaie en plus de la politique extérieure.
Art. 7: Tous les citoyens de Metellum sont des citoyens de droit latin.
Art. 8: Le fait de siéger au sein du Grand Conseil de Metellum autorise les Magistrats à demander la citoyenneté romaine, avec tous les droits et devoirs qui y sont attachés, conformément à la loi Actae de 330. Une fois citoyen romain, ils peuvent exercer les mêmes responsabilités que les autres citoyens romains.
Art. 9: Tous les 2 ans, le Censeur de Rome sera amené à procéder au recensement de la population de la cité de Metellum.
Art. 10: Dès l’an 374, les citoyens romains et latins d’Istrie seront répartis par le Censeur entre les cinq classes censitaires sur la base desquelles est effectué le calcul du tributum.

Titre III Des investissements dans la province et dans la cité

Art. 11 : Afin d’aider l’intégration à la république romaine de cette nouvelle province alliée et de cette nouvelle cité de droit latin, Rome s’engage à financer dans les 10 ans à venir suivant ce traité :
– un temple romain dans la cité de Metellum dédié à Junon
– un marché dans la cité de Metellum
– un port digne de ce nom, pour la province, dans la cité de Senia.
Art. 12 : le Grand Conseil de Metellum prendra également en charge le financement des deux maisons culturelle et religieuse qui doivent voir le jour dans le cadre du présent traité.
Art. 13 : D’une maison culturelle Le Grand Conseil construira, à Metellum, une maison romaine Capoua qui sera le siège d’une délégation romaine constituée en coopération avec les sodalités afin que les divers corps de métiers soient représentés. Cette délégation pourra ainsi initié des échanges avec la cité de Mettelum et les Istriotes.
Art. 14 : D’une maison religieuse Le Grand Conseil construira, à Metellum, une maison romaine Capoua qui sera le siège d’une délégation religieuse composée d’une quinzaine de personnes dont la composition est laissée à la discrétion du collège des pontife et flamines. Cette maison deviendra un lieu d’échanges théologiques entre les prêtres romains et istriotes, afin de trouver des corrélations entre nos cultes.
Art. 15 : L’entretien de toutes les constructions citées dans le présent traité seront à la charge du Grand Conseil de Metellum, y compris celles construites dans la province d’Istrie.

(Prijevod s francuskog teksta:)

Zakon kao podloga diplomatskom ugovoru između Republike Rima i Kraljevine Istre:

Prihvaćen godine 372.[1] po utemeljenju Rima, pod nadleštvom konzula Severusa Liciusa i Marcellusa Marcusa Claudiusa, na prijedlog Konzulata Poussinusa.
U ime čvrstog prijateljstva između Ilira i Istrana, kao i u ime teritorijalnih i gospo­dar­skih interesa obaju zemljovidnih područja Republike Rimske, potvrđen je statut savezničke po­krajine Istre.

PREAMBULA:

Zakon kojim se regulira diplomatski ugovor između Republike Rimske i Kraljevine Istre, koji je stupio na snagu godine 374. po utemeljenju Rima, pod nadleštvom konzula Pub­liusa PETRONIUSA Sabinusa i Colegiusa BARREUZUSA Patronusa, na prijedlog savjetnika Actarusa POUSSINUSA i Juliusa VANSTENUSA Sanctusa – treba biti primjenjivan u svim po­krajinama, gradovima i zemljama koje se nalaze u jurisdikciji Republike Rimske.
http://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/thumb/b/bb/Roman_Empire_125.png/450px-Roman_Empire_125.png

I. glava: U pokrajini Istri:

Čl. 1: Senat i narod Rima potvrđuju status savezničke pokrajine Istre. Tako, pokrajina za­država svoju pravnu nezavisnost, osim na diplomatskom području i u stvarima vojne upra­ve, koji pripadaju Rimu.
Čl. 2: Rimska Republika preuzima obvezu da brani interese pokrajine Istre ukoliko bi ona došla u opasnost od neke strane zemlje. Zauzvrat, pokrajina Istra priznaje svim plovilima rimske flote pravo na pristup istarskim vodama.
K tome, pokrajina Istra morat će staviti pod konzularno zapovjedništvo svoju ukupnu pomorsku flotu kao i kopnene snage kad god se to od njih zatraži. Konzuli će moći slobodno tražiti od istarske vojne sile postrojbe koje oni kao saveznici imaju isporučiti.
Čl. 3: Mobiliziranje zatražene vojne sile, njezina uporaba i oprema oružjem, njezino uzdržavanje i trošak Istrana u mobiliziranim jedinicamaidu na teret Istre. Vojno obrazovanje spada u ovlasti Rimljana uz suradnju istarskih vojnih stručnjaka.
Čl. 4: U svojstvu posebnosti nove pokrajine, Rim prihvaća autonomiju u stvarima uprav­ljanja pokrajinom Istrom. U to ime Istra i dalje zadržava status kraljevine, kao vazal Ri­ma, kao i unutrašnje međe, svoje pravosuđe i običaje.

II. glava: U gradu Metellumu:

Čl. 5: Istra, kao nova saveznička pokrajina Rima, imat će na raspolaganju zajednički pra­vni poredak koji je na snazi u Rimu, s Metellumom kao glavnim gradom. Općina Me­tel­lum[2] imat će tako svoje Veliko vijeće, u kojem će sjediti bivši suci kao i odabrani ugledni gra­đani. Organizacija sudstva i Velikog vijeća pripada odlukama kralja, pod nadzorom cenzora. U to ime nitko im ne će moći zabraniti pristup pod izlikom da je već rimski građanin, vitez ili rim­ski senator. (ovdje nedostaje zadnja rečenica)
Čl. 6: Status rimskog prava podrazumijeva i to da Istra i dalje čuva svoj pravni i obi­čaj­ni poredak i kao takva predstavlja dio Rimske Republike. Što se tiče Rima, ona uzima nadzor nad novcem i nad vanjskom politikom.
Čl. 7: Svaki građanin Metelluma moći će zahtijevati rimsko građanstvo u cijelosti i bez ograničenja. (u francuskom tekstu stoji da jesu građani…)
Čl. 8: Činjenica da sjede u Velikom vijeću u Metellumu daje sucima pune ovlasti i kao rim­skim građanima i u to ime sva prava i obveze koje proizlaze iz toga. Oni mogu obavljati iste službe kao i ostali rimski građani. (u fr. tekstu – suci mogu zahtijevati rimsko gra­đan­stvo…)
Čl. 9: Činjenica da služi Rimu kao vojnik u strukturama istarske vojske, daje i pravo dobivanja rimskog građanstva kao i svim pripadnicima iste vojne jedinice sa svim pravima i dužnostima koji proizlaze iz toga. Mogu obavljati iste službe kao i ostali rimski građani.
Čl. 10: Svake dvije godine rimski cenzor bit će zadužen izvršiti popis stanovništva po­kra­jine Istre.
Čl. 11: Počevši od godine 373.,istarske rimske građane će cenzor svrstati u pet klasa prema kojima će biti određivan tribut (porez). Samo rimski građani će morati plaćati tribut (porez).
http://www.laits.utexas.edu/moore/sites/laits.utexas.edu.moore/files/images/9907190005_1024.preview.jpg

Glava III.: Investicije u pokrajini i u gradu:

Čl. 12: Da bi ubrzao proces integracije te nove pokrajine u rimsku Republiku, Rim se obvezuje da će, tijekom narednih deset godina, financirati primjenu sljedećih ugovora:
– podizanje hrama božici Junoni u Metellumu,
– ustanovljenje tržnice u Metellumu,
– pristanište dostojno tog naziva u luci Senia[3].
Čl. 13: Veliko vijeće u Metellumu uzima na sebe obavezu podizanja dviju zgrada (za kulturu i vjeru), koje moraju biti ustanovljene u okviru ovog ugovora u ime članaka 15. i 16.
Čl. 14: Održavanje svih građevina koje se navode u ovom ugovoru ići će na teret Ve­li­kog vijeća u Metellumu, kao i one koje sagrade na području provincije Istre.
Čl. 15: Dom kulture. Veliko vijeće će izgraditi jednu rimsku građevinu Capua[4] u kojoj će djelovati rimska delegacija, sastavljenu u suglasnosti sa sodalitetom[5], kako bi u njoj mogli djelovati predstavnici raznih obrtnika. Ta delegacija moći će uglaviti i suradničke odnose s Istranima.
Čl. 16: Kuća za vjerske potrebe. Veliko vijeće izgradit će i jednu rimsku građevinu Capua u kojoj će djelovati i vjersko poslanstvo od petnaestak članova, a o čijem sastavu će od­lučiti Kolegij Pontifikata. Ta će ustanova biti mjesto za teološko usaglašavanje između rim­skog i istarskog svećenstva, kako bi se našlo usklađenje između naše dvije vjere.

KRATKA ANALIZA ZAKONA RIMSKOG SENATA
O BUDUĆIM ODNOSIMA

RIMSKA REPUBLIKA – KRALJEVINA ISTRA

Ovaj, za nas prvorazredni, izvor za uvid u način postojanja i na unutrašnjem i na vanj­skom planu ilirske Kraljevine Istre (a time i ostalih ilirskih plemenskih kraljevina), nalazi se u originalu u zborniku CODEX CIVILIS ROMANORUM, u kojem su sačuvani sljedeći pravni do­kumenti rimskog Senata: Complectens. Justituta. Ivrem. Civium. et. omnes leges romae. dispositas. tabularii. praefecto. rei. publicae. U nedostatku teksta Diplomatskog ugovora izme­đu Rima i Kraljevine Istre na izvornom latinskom jeziku, imamo točan prijevod na francuski jezik koji nam je poslužio za podlogu prijevoda na hrvatski jezik.
U načelu, po logici rimskog prava na snazi je i dalje princip “Lex debet essere justa, possibilis utilis”. Ugovor podrazumijeva bar dvije ugovorne strane i usvaja se kad ugovorne strane dođu do zaključka da nagodba ne ide nikome na štetu i da uređuje mirne i trajne odnose ugovornih stranaka. Inače se ne radi o ugovoru, nego o – diktatu.
Filozofija vrijednosti u odnosima: Temeljni postupak u odnosu svijest – savjest, uvodi nas u međuljudske pa i međunarodne odnose. Intuicija koja prethodi znanju, razvija pristup ulaska u područje nepoznatog u podrobnostima koje se daju shvatiti u koherenciji spoznatog i kao etapa u hodu u nepoznato. Znanstveni istraživači to znadu. To znanost čini univerzalnom. Npr. u djelima kineskog mudraca Lao Tsea (Tao to king) minuciozno je razrađen skoro sa­vr­še­ni labirint podrobnosti u logičkom odnosu potpuno različit od mišljenja europskih mislitelja, ali dolazi do istog zaključka do kojeg Europljani dolaze po shemi asocijacije i transcendencije koju nazivamo i logičkim mišljenjem. Ma koliko bili različiti načini mišljenja, istina uvijek ostaje jedna.
Dakle istina je jedna i jedinstvena za sve ljude zdrava razuma, ali iskustva u misaonosti različitih civilizacija za to imaju svom mentalitetu prilagođene kognitivne postupke. Razumije se da sličan odnos u spoznaji istine možemo naći i u zapadnjačkom odnosu prave vjere i prave znanosti.
Tu dolazimo i do uvida u način supostojanja sjedilačkih civilizacija i nomada pljačkaša. Sjedilački način mišljenja i ponašanja mora biti konsekventan da bi bio i suživot u miru, a za to je potrebna dobra memorija koju, u sjedilačkim civilizacijama, održavaju svećenici kao taj­ni­ci vladara i čuvari skupne memorije. Nomadi se više orijentiraju prema smjelosti i gra­bež­nim uspjesima svojih prethodnika i predaka. Kod njih je pitanje mentalnog sklopa osobe se­kun­darno jer ovisi o ponašanju rulje čiji je ideal – pljačkati.
U tom smislu, što se tiče odnosa sjedilačkog i nomadskog pučanstva, uzmimo u obzir onaj Horacijev stih: “Gaetia capta ferum victorem coepit ut artes intulit agraesti Latio” (“Grč­ka, premda pokorena mačem, osvojila je nasrtljivi Latio svojom umjetnošću”).
No, posve neovisno o logici prava, recimo, kod Otanesa u Iranu (isonomia) ili Solona u Ateni, Rimljani se nisu mnogo brinuli o istini i pravednosti – glavna preokupacija Senata u Rimu bila je – učvrstiti vlast u Gradu – održati vojsku u aktivnoj službi u neprestanom os­va­ja­nju zemalja koje bi htjele izbjeći vlasti Rima, a ne samo oslabiti Rimsku Republiku.

Da bi logika ponašanja rimskog načina mišljenja i ponašanja bila i pragmatična, Rim se već od petog stoljeća načelno ponašao po onoj – Roma est Imperare Orbi Universo (Sudbina Rima je da postane gospodarom svijeta).
Nekim čudom do nas je došao Zakon kao podloga diplomatskom ugovoru između Republike Rima i Kraljevine Istre. Rimski Senat je donio taj “zakon” još u četvrtom stoljeću prije Krista (godine 372. po utemeljenju Rima – 381. pr. Kr.), i dao mu snagu “ugovora” Rima s Metullumom (najvjerojatnije Motovunom), u kojem je tada stolovao kralj Istre.
Danas mi takve zakone koji su silom nametnuti nekoj stranoj zemlji nazivamo – diktat. Ni­je ni čudo što je primjena tog ili takvih rimskih “zakona” dovela u Cezarovo doba do us­pos­tave Imperije (diktature). No, sam naziv civilizacije Dinaraca, najprije oko Jadrana, a za­tim onkraj Jadrana – ILLYRI – znači na zajedničkom prajeziku Ilira i Helena – SLOBODNI.
Slobodni ljudi, tj. Iliri, imali su svoje navike i običaje pravno kodificirane u ljudske i ple­menske međuodnose kao apsolutne i neizmjenjive(naslijeđene dobrim dijelom i od do­la­ska Medijaca i utemeljenja Darijeve Skudre, od koje je, nakon Aleksandrova odvajanja Tra­ki­je, i njezinog pripojenja Makedoniji). Temeljni rudimenti tog našeg običajnog prava postoje u duhu našeg načina mišljenja i u kontekstu našeg bogatog jezika s polivalentnim impaktom u svijesti naših ljudi i danas možemo naći i shvatiti u našem lijepom bosanskom govoru, gdje su okupatori unijeli daleko manje civilizacijske štete nego u naše ostale krajeve u kojima dijalekti sadrže mješavinu tesaura nostra nova et vaetera na leksičkom i sintaksnom planu.

UKRATKO: Vidimo kakvu je “pjesmu zapjevao” Rim prastaroj ali uvijek pomlađujućoj Istri kao granama masline koje stalno iznova niču na drevnom panju (starost najstarijeg ljud­skog staništa u Istri procijenjeno je na – milijun godina). Istra je bila osuđena pokoriti se vla­sti Rima, predati bez borbe rimskom Senatu sve svoje – i more i zemlju i novac i vojsku, pa i ljude koji su time određeni za latinske vojne ekspedicije s ciljem osvajanja tuđih zemalja koje bi odbile prihvaćanje ovakvih “zakona” rimskog prava za samo vanjsku uporabu.

No, da se Iliri nikad nisu dali ni zaluditi ni zastrašiti – dokazuje sudbina Istre. Očito je da kraljevi Istre nisu htjeli ni čuti da kapituliraju bez borbe, i to dalekom siledžiji čije su gra­ni­ce još uvijek dosezale (sve do Cezara) tek do rijeke Rubikon. A da je to odbijanje pokoravanja “zakonima” napasnih osvajača (“Regnum regno non prescribet leges!”), dokazuje i slanje rimskih legija oko godine 173. pr. Kr., oko 220 godina nakon donošenja navedenog rimskog “zakona o Istri”! – da silom osvoje, pokore i razore is­tar­ske punktove vlasti i oružane te novčane snage. O tome je opširno pisao Tit Livije (u svojoj knjizi Historia Romae (t. VII. – knjiga XLIII., od poglavlja XXXIV. do zaključno poglavlja XLII.).

Povod za napad na Istru bila je smišljena provokacija Senata: kad su Gali (neutralni u odnosima Rim – Iliri) počeli graditi grad Akvileju, zapadno od Istre, Rimljani su to pro­tu­ma­čili kao – provokaciju varljivih Gala i odlučili prema tom gradilištu uputiti vojnu silu. Kad su u Akvileju stigli rimski legionari, istarski kralj Epulon je smatrao da se Rim miješa u stvari koje ga se ne tiču, jer se nalaze daleko od granica Republike. Istrani su očito dopustili svojim daljim ilirskim susjedima Galima da se tu nasele i u neku ruku služe kao prirodni saveznici. Ti Gali (koje Strabon smješta na područje ušća Drave i Tise u Dunav) imali su dosta jaku vojnu silu “na Dunavu” (u području današnje Vojvodine). Njima je uputio poziv na pomoć i su­rad­nju i makedonski kralj Persej, nezakoniti sin Filipa V., nudeći im plaću u zlatu. Kad se Gali, pod zapovjedništvom svoga vođe Solovetiusa, nisu uspjeli nagoditi za cijenu vojnog angaž­ma­na na strani Makedonije, a u obrani zemlje od vojne invazije Rima, vratili su se “retro ad Istrum”, kako navede Tit Livije. Tit Livije na to dodaje i onu latinsku didaktičku rugalicu: “ne graviores eos socios habeant quam hostes Romanos” (“Opasnije je imati Gale za saveznike, nego li Rimljane za neprijatelje”).
U toj kombinaciji otvaranja fronti s jedne i s druge strane ilirskih zemalja, nesporazum između istarskog kralja Epulona i rimskog SPQR stvorio je uvjete za vojni udar Rima na Istru. Tit Livije nam opširno tumači kako je počela i završila ta “primjena rimskog zakona” na sudbinu Istre. No, nekim čudom je do nas došao sadržaj tog “rimskog zakona o Istri”, i on nam po­ma­že da shvatimo kako su tekli budući odnosi između Latina i Ilira i kako su, postupno, Iliri došli na vlast na samom vrhu Rimske Imperije, i u toku obnašanja te vlasti u trajanju od 230 godina – Iliri su ukinuli rimsku diktaturu i reorganizirali Carstvo u savez civilizacija, naroda jezičnih zajednica itd. Po uzoru na međusobne odnose ilirskih plemena u suživotu i bez ra­to­va, ali kad je bilo potrebno – udruženih u jednu jedinstvenu velesilu koja je udarila i na Italiju, pod vodstvom daisitihatskog velikog župana Batona.
Ovaj rimski “zakon”, ipak, sadrži niz podrobnosti o našem identitetu, državnoj plemen­skoj organizaciji, o tome da smo raspolagali svojim pravnim normama, svojim posebnim na­vi­kama i običajima, da smo imali svoj novac i svoju pomorsku silu i svoju kopnenu obram­be­nu vojsku. Iliri su već tada imali uhodane vanjske odnose i svoju diplomaciju. U ovom do­ku­men­tu vidi se da su Iliri imali i svojevrsne parlamente (Velika vijeća) kao i svoje sudstvo.
Ta činjenica da su Iliri i u Istri imali pravni sustav, sudstvo i vjerske ustanove ukazuje da je u svim ilirskim plemenskim državama postojao pisani jezik, odnosno pismo prilagođeno domaćem jeziku, što se slaže s tvrdnjom Polybiosa da se kraljica Teuta dopisivala sa svojim zapovjednikom vojne mornarice, Dmitrom Hvarskim.
Također je važno da je vjera Ilira bila različita od rimskog mnogoboštva. Rimljani su iz­nu­đivali, za potrebe svojih kolona, podizanje poganskih hramova. No po tome što na području Like i Bosne nije podignut nijedan poganski hram, vidi se da tu Rim nije mogao ništa dik­ti­ra­ti, da je sjedilačko pučanstvo i dalje živjelo po svojim zakonima, navikama i običajima – u svo­joj vjeri na svojoj zemlji! Prijenosom političke i vojne središnjice Carstva u Niokomediju, a zatim definitivno u Byzantium, Iliri su uspjeli sedantarizirati staru Italiju i prepustiti je – samoj sebi.

CONCLUSION:

Le ‘Décret de l’interdiction de mentionner le nom Illyrien’, dicté par la Maison des Habsbourgs, au mois de janvier 1843, a eu pour effet la dévastation d’un grand nombre de documentats relatifs à l’histoire des Illyriens et leur langue et culture en général. Les cher­cheurs et en particulier les historiographes ont eu du mal a rédiger une histoire des terres entre le Danube et l’Adriatique et ils devaient qualifier tout ce qu’ils abordaient de – you­go­slave et timidement croate.
Or très récemment le déclin de la pression politico-idéologique sur les scientifiques en Croatie et en Bosnie a activé les inconditionnels de la vérité historique et nombreuses oeuvres ont été publiées au sujet du passé de la population sédentaire dinarique.
La très récente découverte, dans ‘Codex civilis Romanorum’, d’un ‘Traité diplomatique entre Rome et le Royaume d’Istrie’ a mis en évidence un modeste nombre de prodigieux enseignements sur la structure du Royaume d’Istrie, sa politique, ses forces armées, sa monnaie etc. Cela, ajouté aux témoignages des auteurs anciens grecs et romains, nous aide à comprendre la maturité politique et stratégique des Illyriens dès la Première guerre punique et dans la suite de l’histoire des rapports entre Rome et l’Illyrie.

Bibliografija:

1. http://www.romejpem.wdmedia-hebergement.net
    Le Sénat de Rome jpem – sujet: 372 – Traité avec le Royaume d’Istrie
2. Tit Livije: Historia  Romae, t.VII., izd. Pariz, Garnier Frères, 1848.
3. Strabon: Geographikon evdomon, t. VII., izd. Belles lettres, Pariz, 1989.
4. Plinius Secundus: Historia Naturalis, Pariz, Dub., 1848.
5. Polybios: Povijest, Punski ratovi, Pariz, éd. Gallimard, 1970.
6. Samuel Noah Kramer: L’histoire commence à Sumer, Arth. Pariz, 1986.
7. Mirko Vidović: Povijest jadransko-podunavskih zemalja, Zagreb, Škorpion – Napredak, 2012.

Bilješke:

1. God. 372. po utemeljenju Rima odgovara godini 381. pr. Kr.
2. Metellum – grad u Istri (možda onaj koji Tit Livije spominje pod nazivom Mutila, a koji se danas naziva Motovun).
3. Senia – u ovom “zakonu” riječ je o pristaništu u Istri. No, pod tim nazivom Plinije Stariji imenuje “grad u Li­bur­niji”, a postoji i kameni natpis “Senia”; vjerojatno se tu radi o Senju, dok bi ova Senia u Istri mogla biti da­na­šnja Savudrija, koju Talijani nazivaju “Salvore”.
4. Capua – vjerojatno etruščanska riječ koja bi izvorno značila – središnjica, upravna zgrada.
5. Lat. rijecsodalitas znači: drustvo, grupa, prijateljstvo; ovdje: nadležnost.

 *****

NOTA:
Dne 08.06.2013, francusko-njemački TV kanal ‘Arte’ objavio je cjelovečernju znanstvenu emisiju pod nazivom: “Les Gaulois au-delà du mythe”, u kojem, načelno i deklarativno, Francuzi sumiraju najnovija istraživanja i rezultate arheoloških zahvata u slojevima od prije uspostavljanja vlasti Rima nad Galijom. Francuzi smatraju da su dosadašnje ustaljene ‘istine’ o latinskoj kulturi u Galiji puka mitomanija, koju je demantirao posve novi pristup: arheologija tragom antičkih spisa i svjedočenja. Tako se dobiva temeljito revidirana povijest Galije, a i onoga što je stvarano ljudskim rukama nakon uspostave vlasti Rima u Galiji ispravno je nazvati galska kultura u vrijeme rimske vrhovne vlasti. POZOR: Mi smo prvi počeli s kritičkim provjeravanjem izmišljotina o našim precima i o našoj ukupnoj povijesti. Očito je da je svijet shvatio poruku. Trebat će produbiti i nastaviti – prikupljanje sigurnih podataka za redakciju naše istinske povijesti Dinaraca. T

 

25 komentara

Uskoči u raspravu
  1. Miki Veliki
    #1 Miki Veliki 6 ožujka, 2014, 05:31

    Jako mnogo komentara za jedan znastveni članak. Zanimljive teme samo naprijed akademiče Vidoviću. Nisam stručnjak na tom području, ali sam čitao sve što ste objavili na portalu Tjedno i nadam se i jedva čekam još Vaših povijesnih priloga. Svako dobro!

    Odgovorite na ovaj komentar
  2. Guest
    #2 Guest 5 ožujka, 2014, 19:19

    Pametnim rijecima i istini nisu potrebne ideolosko-politicke podobnosti. Nikad u zivotu nisam pripadao ni jednoj organizaciji jer mi je najvise stalo do slobode savjesti. To toliko o ‘cenzorima i cenzuri’. Vi biste dobili na ugledu i kreditu objavom ovog udarnog djela – koje iznosi na vidjelo dana cinjenice koje vi do sada niste smijeli proucavati (ucili ste i stvarali po diktatima kriterija panslavista iz SANU), a na temelju kojih vec pedeset godina razradjujem Illyristica-u. Uostalom i u Knjiznici HAZU ima nekoliko mojih knjiga, medju kojima i povijesna sinteza PANONIJA.

    Odgovorite na ovaj komentar
  3. Olgica
    #3 Olgica 5 ožujka, 2014, 18:05

    Moram vam priznati da se s nestrpljenjem očekujem pojavljivanje vaše knjige “Miljokazi povijesti Dinaraca” i dosta se slažemo po pitanju najslavnijeg ilirskog sina cara Konstantina i ILIRA !

    Moje kolegice rado čitaju vaše tekstve, sada i ove komentare, možda će njih koju zanimati vaš rukopis ako je pripremljen za tisak ali bez sadrzaja koji bi bio neprihvatljiv javnosti

    Odgovorite na ovaj komentar
  4. Autor
    #4 Autor 5 ožujka, 2014, 04:47

    Ukoliko ‘naucni radnici’ na podrucju hrvatske historiografije odista ocekuju s interesom knjigu ‘Miljokazi povijesti Dinaraca’, a rukopis je spreman za tisak, neka nadju nekog izdavaca u svojim redovima da taj nadasve vazan POZITIVISTICKI KONCIPIRAN sadrzaj koji nam daje osjet nasih povijesnih korjenova, sto prije izidje iz tiska. Moj izdavac, koji to ne moze tiskati prije iduce godine, sigurno ce pristati na to. N.B. To bi bilo ono sto ja odavno prizeljkujem: pocetak ekipnog rada s odgovornoscu akademskog nacela: ovo je moja tvrdnja, a ovo pak dokaz!
    ZADNJI PUT: shvatite da citiranje Norwicha nije i iznosenje misljenja onoga tko ga citira, nego li usporedba kriterija s jedne i druge strane La Manche-a.

    Odgovorite na ovaj komentar
  5. Autor
    #5 Autor 5 ožujka, 2014, 04:39

    Olgica djeluje kao ‘komesar’ (poput Nevena Budaka) i njezin nacin shvacanja povijest ue ‘ideolosko-politicki osjencen’. No, to je njezino pravo, ali ona treba znati da smo mi prosirili istinu o Hrvatskoj (hrvatski narod nije neko stado ovaca koje se moze preprodavati i sisati kako se kome svidja) i da nas je tako prosirena istina oslobodila i uvela u NATO Saveez. K tome, ocito je da ta gospodja ne zna da je od Franje I do Napoleona Francuska bila – saveznik Otomana i da joj je to bilo potrebno radi drzanja Madrida i Beca prema Francuskoj koja je i tada vazila kao ‘najstarija kcer Crkve’. Danas je Turska na pragu EU i ima veci ugled u Europi od zemalja koje su za tudji racun ginule i na Sigetu i kod Solferina…

    Odgovorite na ovaj komentar
  6. Olgica
    #6 Olgica 4 ožujka, 2014, 21:08

    Upamtite Hrvatska nije pala iako je pola tisućljeća ratovala s Turicma. Branila se i obranila u mnogim ratovima od Turaka kroz dugih 500 godina obrambenog ratovanja, u kojima je izginulo tijekom tog razdoblja više od “3 milijuna” turskih vojnika.

    Počinite uviđati znanost “zdravog razuma” i drugačija mišljenja koja bi vam mogla poslužiti za drugačije s logikom čitanje knjige britanskog povjesničara u kojoj većina činjenica može biti doista i potkrepljena činjenicam, ali sve mu nije ispravno ni pouzdano.

    Pravila za pisanje povijesti ne postoje ali postoje grijesi. ipak neprostiv je grijeh biti dosadan i ne imati grijeh.

    Odgovorite na ovaj komentar
  7. Olgica
    #7 Olgica 4 ožujka, 2014, 21:07

    Naišla sam jučer na vaših nekoliko knjiga koje su me danas zaokupile pa dok očekujemo vašu novu knjigu ovi komentiri mogli bi je dodatno učvrstiti (za to ima potrebe), kao što i vi znate, vama mogu otvoriti i nove vidike.

    Ipak slučaj traži da se malo više pozabavimo vašom poviješću ILIRA i slavnog bizantinskog cara Konstantina, nego uprazno da govorimo o srednovjekovnoj kneževini Srbiji. Što reći o Srbiji koja tek mora dokazati bilo kakv srednjovjekovni identitet, kojim je bila zabilježena kao politička država.

    Ta malena kneževina Srbija nestala je u ratu s Turcima. Pala s zadnjim srpskim knezom Lazarom 1453. zato jer je pao do tad najmoćniji i najveći carski grad Konstantinopul.

    CARIGRAD je trajao više od 1100 godina.

    Odgovorite na ovaj komentar
  8. Olgica
    #8 Olgica 4 ožujka, 2014, 20:54

    Prof. Vidoviću slažem u puno toga s vama naročito u svezi ILIRA i Doklecijanovog posinka cara Konstantina !

    Ipak ne zaboravite ove primjedbe unjeti među vaše zaključe (preuzete od britanskog povjesničara “A Short history of Byzantium” Juliusa Norwicha), koje trpate u vašu novu knjigu kao da nema i drugih knjiga i dokaza o tom razdoblju.
    Ovo što smo čitateljica Marta i ja rekle vam nije upereno protiv vas. Slažemo u svemu s vama osim kad vi kao fanatik govorite o malenoj kneževini Srbiji, ali ne kao o kneževini i onome što je ona doista i bila do 1878. godine, nego vi inzistirate na tzv. “Dušanovm” izmišljenom velikom carstvu.

    Doduše u ovom slučaju to je sporedno s obzirom da tumačite velikosrpsku idelogiju s zrazitim “njihovim velikosrpstvom”, jer ju je zapisao jedan britanski povijesničar, a koju doista nijedna Akademija na svijetu ne poznaje.

    Odgovorite na ovaj komentar
  9. Autor
    #9 Autor 4 ožujka, 2014, 10:33

    Citat kod Strabona: ‘Illyrion de Autariatai, kai Ardiatoi, kai Dardanioi..’ Tocniji uvid u pripadnost Dardana u dodatku tumacenja prevoditelja Strabona (‘Geographikon evdomonm VII, 5,6.) citamo jasno da tesko moze biti jasnije: “Dardaniens, Dardania, Dardani 5,1;5,6;5,7; 5,12 – puisaant peuple balkanique, que Strabon et Appien classent parmi les illyriens…”

    POZOR: Pogledajte kartu Rimskog Imperija u povodu Dioklecijanovih refori (mozete je naci detaljno u zborniku ‘Opci sematizam Crkve u Jugoslaviji, izd. KS, 1974), da vidite da je Dioklecijan reafirmirao autonoiju Dardana na tom istom zemljovidnom prostoru. Ucite, curo Bozija – u pola stoljeca svog istrazivanja na podrucju ‘zabranjenih tema iz historiografije, ja sam vam, na svoj racun skupio i sistematizirau, i objavio grdaju u sedam objavljenih svezaka, a osmi ceka izlazak iz tiska. On ce dotuci i panslaviste i jugomarksiste Nisu istli u skole kroz koje je prosao Julius Norwich i stoga su – zaostali! Sapienti sat?

    Odgovorite na ovaj komentar
  10. Autor
    #10 Autor 4 ožujka, 2014, 10:01

    Ne uci, curetsak, oca kako se prave djeca! Vi biste zeljeli voditi raspravu a ne poznate materijal o kojemu je rijec. Vec ste upuceni da odgovore na vasa pitanja potrazite u knjizi ‘A Short history of Byzantium’ Juliusa Norwicha, sveucilisnog profesor i iskusnog diplomate. K tome, Albanci su Dardani, a Dardani su prema antickim piscima ‘najistocnije pleme Ilira. Na albanskom jeziku ‘liria’ znaci – sloboda. O visokom podrujetlu Konstantina, za kojeg Norwich tvrdi da je bio najveci drzavnik svih vremena jer je dao slobodu ljudskoj savjesti, procitajte i provjerite slijedeci navod:

    Otac Konstantina Velikog, Dioklecijanov Caesar Constantius Chloros je, kao potomak ilirskog imperatora Claudiusa II. Njegova majka Claudia bila je kcerka Cruspusa, najmladjeg brata Claudiusa II. Uostalom, Imperator Flavius Dalmatius bio je necak Konstantina Velikog. Sve to ukazuje da je Konstantin proizisao iz vec dokazane linije ilirskog plemstva.

    Odgovorite na ovaj komentar
  11. Olgica
    #11 Olgica 3 ožujka, 2014, 18:46

    Shvatite nije postojalo ni Nemanjino ni Dušanovo carstvo to su bile samo male kneževinice koje nikakvi zemljovidi nisu ni zabilježili. Tako ni onog posljednjeg srpskog “kneza” Lazara, kojeg Turci pobjediše na Kosovom polju i gurnuli Srbe pod sebe pola tisućljeća.

    Primjer: Danas jedan od dest najpoznatijih Srba uopće u svijetu savjetnik je predsjednika Josipovića. Šteta što niste vi njegov savjetnika ali mu je Srbin Deajan Jović inače vrlo utjecajan u britanskim krugovima, i povijesnim.

    Odgovorite na ovaj komentar
  12. Olgica
    #12 Olgica 3 ožujka, 2014, 18:45

    Jedva čekam kad će izici iz tiska vaša knjiga “Miljokazi povijesti Dinaraca” da vidim što govorite, rekoste da iznosite dokaze da je Konstantin bio iz visokih redova ilirske aristokracije. No Albanci se hvale svojatajem civilizacije Ilira i kasnorimskog svevladara Konstantina, da je on njihov. Nije Konstantin bio šiptarskog ili albanskog podrijetla, već Dinarac – Ilir – Hrvat.
    Nije riječ o tzv. panslavistima već govorimo o činjenicama koje kao nelogične iznosite, jer ne možete ih nikako podkrijepiti nikakvim dokazima.

    Zapamtite Vidoviću srpske srednjovjekovne kneževine bile su samo kneževine, koje nisu nikad bile nazivane carstvom!

    Odgovorite na ovaj komentar
  13. Iso Corluka
    #13 Iso Corluka 2 ožujka, 2014, 07:56

    I ‘Olgica’ i ‘Marta’ ocito nisu imale u rukama knjigu ‘Povijest jadransko-podunavskih zemalja do stoljeca sedmog’, a da o drugim knjigama moje povijesne sistematizacije i ne govorimo. Jer, da su procitale navedenu sintezu sigurnih podataka iz iliristike, uzetih u koherentnom odnosu, ne bi sebe izlagali cudjenju onih citatelja kojim nije potrebno postavljati ponizavajuce uvjete da dokazu ono sto one ne znadu. No one ce u roku od godinu dana dobiti odgovore na prigovore i amaterske ‘zackoljice’ (kako to kazu njihovi istomisljenici srpski panslavisti) – do tada ce izici iz tiska vec gotova knjiga “Miljokazi povijesti Dinaraca”. U toj knjizi naci ce dokaze da je Konstantin proizisao iz visokih redova ilirske aristokracije, nego i da je bio “najveci drzavnih svih vremena” po svojoj dalekoseznoj politici oslobodjenja savjesti (iz knjige “A Short history of Bizantium” iz pera engleskog povjesnicara i diplomate Juliusa Norwicha). Hrvatska se mora rijesiti neznalica u historiografiji.

    Odgovorite na ovaj komentar
  14. Marta
    #14 Marta 1 ožujka, 2014, 23:19

    U ovim odgovorima čini mi se da se nalaze odgovori na prijašnje Vidovićeve eseje, koje redovito čitam pa i komentare čitatelja pogledam uglavnom na eseje koji mu se objavljuju na ovom portalu u posljednjih mjesec dana. Čitala sam toliko toga pa i koliko mu je pristiglo negativnih komentara, a koji su posljedica preuzimanja “upakiranih” srpsko-engleskih zaključaka “o slavnoj srpskoj povijesti”. Komentiram to zato jer ponekad iznosi “književno povijesna maštanja” zablude i izmišljene o srednjovjekovnim tzv. “srpskim carstvima”.
    Odgovore je dobio od oštrih čitateljica, koje ga u komentarima nisu štedjele. Nije ih uspio ukrotiti i ostao je nedorečen nesnalažljiv u komentarima i polemikama. Mogu reći da su mu dobri eseji.

    Ali u eseju o Carigradu kojeg su gradili Iliri toliko je fulao i iznio zaključke koji nisu sa zdravim razumom, pogotovoIlira.

    Odgovorite na ovaj komentar
  15. Olgica
    #15 Olgica 1 ožujka, 2014, 14:51

    Pitanje je li ovo napisao autor kao spoznaju ili kao izmišljenu iluziju, kojom se zaobilazi znanstveni sustav u Hrvatskoj. Obraćam se autoru nakon što sam mu rekla, i onda se za riječ javljaju njegovi pomoćnici ili šefovi koji govore tko je tko, a za pisca teksta kažu da je akademik. MOŽDA SU ONI BILI UDBINI PROVOKATORI. Tako govore mentor, iso corluka i svjedok kroz komentire jer ne mogu ni kao autor shvatiti da tekstovi ovog tipa više ne prolaze ni na sveučilišnim predavanja.

    Postoje oni “stručnjaci” ispranog uma koji su posao dobili na natječajima na koje se nije javio nitko drugi osim njih, pa ako bi bio razgovor onda je došao netko drugi umjesto njih jer su ionako znali da su raspisani baš za njih same.

    Čini mi se da su to uradci kojima se povijest na stanovit način popularizra,i nikako mi nije jasno zašto se danas Vidovićevi ovakvi istupi nimalo ne prihvaćaju na Filozofskom fakultetu.

    Naprotiv ja nisam ta koja ni ga u tome željela zaustaviti.

    Odgovorite na ovaj komentar
  16. Autor
    #16 Autor 28 veljače, 2014, 06:36

    Dokaz da panslavisti znadu ali ne ce da prizjaju! Evo kako su oni postupili da to i (privatno) izvedu:

    Postovani Akademice,
    Hvala na odgovoru. Bilo bi svakako bolje da imate orgirinalni tekst, ali to mogu prepustiti na odluku recenzentima. Ipak, obavezno bi trebalo dodati Vasem prilogu siri Uvodni tekst na nekoliko stranica, jer se u ovom obliku nazalost ne uklapa u formu znanstvenog casopisa. Takodjer, trebalo bi biljeske uksladiti s formom koju mozete naci na vec spomenutoj web stranici Instituta.
    Ukoliko se odlucite na sugerirane promjene, svakako cemo Vas rad poslati u recenzentski postupak
    srdacno

    Prof dr Irena Benyovsky Latin
    Hrvatski institut za povijest / Croatian institute of history
    Opaticka 10, Zagreb
    Hrvatska/Croatia

    POZOR: Da ovu rimsku senatsku odluku nism objavili ovdje, u ‘Tjedno.hr’ naucni radnici bi sve to zataskali i tako zabilinoz u ledja onima koji samo Istinu priznaju i slijede u svom radu.

    Odgovorite na ovaj komentar
  17. Iso Corluka
    #17 Iso Corluka 25 veljače, 2014, 12:40

    Bjez ba, digni prst i budala se stane smjati. Nije tesko zabu natjerat u vodu. A mi znamo onu staru ali uvijek jednako istinitu: ‘Blago onom tko poludi i mladijem danima, sav ce zivot provest u veselju’. Eto, Olga i dijagnoze i terapije za tvoju ‘veselu’ narav.

    Odgovorite na ovaj komentar
  18. Svjedok
    #18 Svjedok 25 veljače, 2014, 08:18

    Olgica je panslavist i jugomarxist. Ona u svojim skolama nije ucila istinu nego li – moralno-politicke patvorine koje vrijedjaju ljudski zdrav razum. U ovoj raspravi nema osobne prosudbe autora koja se ne temelji na prethodno citiranim izborima, po onoj klasicnoj i akademskoj: Ovo je moja tvrdnja, a ovo moj dokaz. No da ona ovo i ovako nije napisala, tesko bi bilo dokazati u kakvoj moralnoj bijedi zive ‘naucni radnici’ u vrijeme druge faze rusenja komunistickih diktata u ljudskoj zbilji, i ne samo u Bosni i u Ukrajini danas. Stoga se nije ni cuditi da u ovih zadnjih pola stoljeca oni nisu nista osobito stvoroli niti ih je forum usaglasavanja mjera i kriterija na najvisoj medjunarodnoj razini ista pitao ili od njih uzimao.

    Odgovorite na ovaj komentar
  19. Olgica
    #19 Olgica 23 veljače, 2014, 14:27

    Akademik Vidović sve nas koji čitamo vijesti s portala Tjedno.hr pomalo nasmijava. S dugačkim esejima u kojima ističe samo svoje ideje, a ne i činjenice. Esej je takva forma da se služi i činjenicama s argumentima.

    Odgovorite na ovaj komentar

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.

*

code