Piše: Mladen Pavković
Sve dok ne bude proglašen svetim, moramo se vraćati na blaženog Alojzija Stepinca (1898.-1960.), zagrebačkog nadbiskupa i kardinala. Sramotno je i jadno da o njemu i danas na određeni način „odlučuju“ Srbi, oni isti što su izvršili agresiju na Republiku Hrvatsku. Njima, zamislite, nisu dovoljno jasni argumenti po kojima bi taj čovjek bio sveti, iako je proces beatifikacije blaženog Alojzija Stepinca završen još prije gotovo nekoliko godina. Međutim, nedopustivo je i da Hrvati o ovom svetom čovjeku uopće i razgovaraju s onima „tamo daleko“, koji godinama bezuspješno pokušavaju zatrti sve što je vezano uz njegovo ime. Stoga, Srbi mogu imati mišljenje kakvo god hoće, ali što se to nas tiče? Na nama je da neprestano iznosimo istinu i samo istinu, a toga se Srbi i najviše plaše. Istina ih ubija!
Čovjek i mučenik
Svojedobno je netko postavio dobro pitanje: Alojzije Stepinac: zločinac ili svetac? Na to je odgovor vrlo jednostavan – svetac! Ovog je velikog čovjeka i mučenika tadašnji javni tužitelj Jakov Blažević u vrijeme suđenja klevetao, vrijeđao, ucjenjivao i progonio. Lagao je o njemu koliko je dug i širok. Tražio je da ga osude na najtežu zatvorsku kaznu, a u tome mu se pridružio i drugi zločinac, na žalost, Hrvat, Josip Manolić. Blažević nikada nije odgovarao za svoja nedjela, niti se pokajao što je činio zlo hrvatskom narodu. No, nije kasno ni da ga se (posmrtno) i danas osudi. S druge pak strane ljudi poput Manolića, bivši Udbaši, početkom devedesetih godina vidjevši da mogu birati samo između dvije „vatre“, tj. ostati i dalje Jugoslaven i komunista (Udbaš) ili preokrenuti kaput i pridružiti se prvom hrvatskom predsjedniku dr. Franji Tuđmanu, izabrali su ovo drugo. I sad već godinama imamo to što imamo. Domovinski rat je relativno davno završio, a duh raznih blaževića neprestano kruži oko nas, što znači da Hrvatska ne će imati budućnosti ako ne osudi barem hrvatske izdajice i zločince, kad već ne može Srbe, (uvijek su im manje-više nedostupni), za sve zlo koje su učinili i koje čine hrvatskom narodu.
Možda ne treba lustracija u pravom smislu te riječi, ali treba im suditi kao zločincima i ubojicama. (Živima i mrtvima!). Nu, ako smo slobodna, samostalna, demokratska i neovisna država, kako je moguće da kroz sve sigurnosne provjere prođu ljudi poput recimo Manolića, Mesića (koji je da ti pamet stane čak dva puta biran i za predsjednika države!), Perkovića, kojeg su tek nema tome dugo osudili, ne mi nego Nijemci, i niz drugih osoba, koje susrećemo na najrazličitijim državnim poslovima, iako se zna da jednom Udbaš, uvijek Udbaš?
Hrvati kao da nisu ništa naučili od montiranog političkog sudskog procesa Alojziju Stepincu, koji, 1946., nije izveden pred sud i osuđen zbog suradnje sa hrvatskim ustaškim režimom, kako mu je prebacivala komunistička država i kako mu danas prebacuju Srbi, već zato što nije želio služiti politici komunističke vlasti. Blažević je kasnije izjavio da se Stepincu nije trebalo suditi da se ovaj pokazao elastičnijim prema komunističkoj državi. Ta izjava dovoljno govori sama za sebe.
Ali, kad se danas govori i piše o tome kada će Stepinac biti proglašen svetim i kad nam u svezi toga Srbi pokušavaju vezati ruke i zatvoriti usta, trebamo se sjetiti i riječi blaženog kardinala Stepinca koje je izrekao pred „Vrhovnim sudom NR Hrvatske“ u Zagrebu, 3. listopada 1946., odnosno upitati se: zbog čega i mi nismo tako hrabri, kakav je u to vrijeme, kad mu se doslovce radilo o glavi, bio i ovaj hrvatski velikan?
Mirna savjest
Svoj govor tada je prvak Katoličke Crkve u Hrvata počeo riječima:
„Na sve tužbe, koje su ovdje protiv mene iznesene odgovaram da je moja savjest mirna, makar se publika tome smijala. Sada se ne kanim braniti niti apelirati protiv osude. Ja sam za svoje uvjerenje sposoban podnijeti ne samo ismjehivanje, prezir i poniženje, nego – jer mi je savjest čista – pripravan sam svaki čas i umrijeti!“
Zatim je dodao i ovo:
„Upisuje mi se u krivnju prekrštavanje Srba. To je uopće neispravan naziv, jer tko je jednom kršten, ne treba ga više prekrštavati, nego se radi o vjerskom prijelazu. Ja o tome ne ću opširnije govoriti, nego velim da mi je savjest čista, a povijest će jednom reći o tom svoj sud. Činjenica je da sam morao premještati župnike, jer im je prijetila opasnost smrti od pravoslavnih, jer su ih htjeli Srbi ubiti zato što otežu s prijelazima. Činjenica je da se u prošlo ratno vrijeme Crkva morala provlačiti kroz poteškoće kao zmija, a išlo se na ruku srpskom narodu s nakanom da mu se pomogne, kako se dalo i moglo.(…) Kad je rat Jugoslavija-Njemačka bio pri kraju, ja sam morao pružiti duhovnu pomoć i ostacima vojnika katolika bivše Jugoslavije i novostvorene Nezavisne Države Hrvatske. Ako je, dakle, država propala, a vojska ostala, morali smo pogledati tu situaciju. Nisam bio persona grata ni Nijemcima ni ustašama. Nisam bio ustaša, niti sam položio njihovu zakletvu, kako su učinili vaši činovnici, koji su ovdje. Hrvatski se narod plebiscitarno izjasnio za hrvatsku državu i ja bih bio ništarija kad ne bih osjetio bilo hrvatskog naroda, koji je bio rob u bivšoj Jugoslaviji. Rekao sam: Hrvatima se nije dozvoljavalo da napreduju u vojsci ili da uđu u diplomaciju osim da promijene vjeru ili ožene inovjerku. Tu je faktična baza i pozadina mojih poslanica i propovjedi“.
Blaženi Alojzije Stepinac je tada podsjetio komunističku bandu (toga će se vjerojatno sjetiti i Josip Manolić) da je 260-270 svećenika poubijano od narodno-oslobodilačkog pokreta te da ni u jednoj civiliziranoj državi na svijetu to se sigurno ne bi dogodilo.
Te i takve koji su ga sudili podsjetio je i na riječi jednog visokog komunističkog političara koji je rekao, a sa kojima, na određeni način, kao da sve više živimo i danas:
„Nema čovjeka u ovoj državi, kojega mi nismo kadri staviti pred sud i suditi!“ T
