
UOČI DRUGOG SVJETSKOG RATA HRVATI SU UZ AMERIKANCE I AUSTRALCE BILI NAJBOLJI U DAVIS KUPU
5. prosinca, 2021.U trećem desetljeću prošlog stoljeća stvara se jaka momčad čija snaga dolazi do izražaja 1936. godine, u Prizu kada su Franjo Punčec, Josip Palada, Franjo Kukuljević i Dragutin Mitić zadivili teniski svijet sjajnom pobjedom u Roland Garrosu nad slavnim francuskim mušketirima Borotrom, Boussusom i Destremeauom. Od tada i hrvatski tenis dobiva svoje mušketire koji nižu pobjede i postaju popularni u svijetu. Prije drugog svjetskog rata čak su tri puta igrali u finalu europske zone Davis cupa: 1936, 1938. te 1939. godine kada su pobijedili, svladavši na legendarnoj Šalati u Zagrebu reprezentaciju Njemačke
Napisao: Dražen Stjepandić
U preko deset godina dugoj povijesti portala Tjedno Hrvatska se po treći puta plasirala u finale Davisova kupa. Nekada je te povijesne događaje pratio pokojni Amigo Magdić. Legendarni Amigo je pamtio Franju Punčeca i Dragutina Mitića i legendarne Šalate još prije Drugog svjetskog rata. Gledao je dok su Punčec, Mitić i društvo 1939. u završnici Europske zone savladali savladali repku Trećeg Reicha.
Onome finalu Davis kupa u krcatoj zagrebačkoj Areni protiv Argentine i dolasku Maradone kao vođe argentinskih navijača posebno se radovao o čemu danas može posvjedočiti njegov tekst- „Duhovit, plemeniti tenis kao bomboni Svetog Nikole“, objavljen na portalu Tjedno 26. studenoga 2016.
Citiramo: „U Zagrebu, u prepunoj Areni, počeli su Davis – cup završnicu tenisači Hrvatske i Argentini ( 1:1). Čilić – Delbonis 6:3,7:5,3:6, 1:6, 6:2 i Karlović – Del Potro 4:6, 7:6,3:6, 5:7.
Ne pamtim takav svečani ulazak u adventa u Zagrebu, kao ove godine. Kako god okreneš – krasota. Nebo – od sunca, parkovi u rumenilu lišća koje mirno plovi na posljednje počivalište. Moj grad je pun stranaca, čak, više od tisuću Argentinaca. Njihovi preci, koji su kao Racing iz Buenos Airesa igrala u veljači 1954. protiv Dinama, zameo je snijeg. I stisla, hladnoća. Užas! Arena, športska ljepotica, krcata. Hrvatski mušketeri Čilić i Karlović i argentinski znalac del Potro. Danas. Sutra bit će i drugih.Tenis. Završnica Davis cupa Hrvatske i Argentine. Argentinu vodi jedan Hrvat, usput, Danijel Oršanić! I toga, ima. I top-senzacija. Na tribinama, Maradona. Jedan od najboljih nogometaša svijeta, svih vremena. Gospodin Ante Domagoj Petrić, velikim dijelom življenja u Buenos Airesu mi tvrdi da je i Maradona – Hrvat. Kamera ne vara. Diego, kojeg sam ja prozvao ‘mali zeleni’, pun je široke geste, osmjeha, palmira svojim gaučitosima. Zbog njih je specijalno – tu. Ulaznicu mu je osigurao njegov veliki prijatelj Del Potro. I jedan adventski ‘ krik’ Del Potra. Pobijedivši sjajnog Karlovića, uzdignutih je ruku i velikim znakom križa, zahvalo nebu, na pobjedi.
Prvi bod za Hrvatsku
Bilo je silno u bijeloj Areni. Igrao se tenis, prve klase. Izvukao bi ovog, današnjeg, prvog dana, dva seta: jedan je Čilićev, peti, protiv Delbonisa i drugi – drugi, doktora Ive Karlovića s Del Potreom. Marin je otvorio ‘Davis’, u velikom stilu. Lako, uvjerljivo. Sigurno. Očito, Delbonis mu nije ravan. U ničem. Bilo je to samo pitanje trajanja same igre. Sat, dva, tri seta, dva seta. Nikako – pet. A, pala su – pet. Odjednom, nešto je izašlo, sam duh, iz tijela Ćilića. Nije to bio on: moj dragi dečko. Nizao je stvari koje mu se baš i ne događaju. Bar ne često. Već izgubljeni Argentinac, dva su prva seta Međugorca, odjednom kao de je iznikao iz morskih dubina. Pun neke nove snage. Optimizma. I, dok se čeka – normalni – kraj, panika. Čilić tone. Delbonis leti. Hoće ga sve. Ama, baš sve. Odjednom, ovo je već igra u četiri seta. Peti, jedina je prilika da se ‘vrne’, za naš prvi reket. I, Marin se vratio. Nanizao je uvjerljivih poteza. I, postavio, znalački stvari na svoja mjesta. Bio je grandiozan. 6:2! I prvi bod za Hrvatsku. Od drugog dvoboja očekivao se ‘rat’: Karlović, koji se vratio u hrvatsku državnu momčad, i povratnik tenisu, uopće, Argentinac, Martin Del Potro. Sjedim sate i gutam: tenisko štivo iz bajki. Bogat, raznovrstan, napadački tenis. Pun doskočica, asova koliko treba, Ivo preko dvadeset, krasnih pasova, voleja, nemogućih uzvratnica. Jedan i drugi, mirni, smireni. Znaju što hoće. Užitak. Pravi bomboni Svetog Nikole. Ne sjećam se da sam tako uživao u ovoj igri. Kad bi se urisalo na disketu, najbolje od najboljeg, bila bi to velika škola tenisa. Bio sam sretan. Jedan, duhoviti, plemeniti tenis. Dostojan ovih adventskih dana. Ljubavi i nadanja. I – milosti. Karlovića neki pišu kao ‘doktor’. A on to i jest, u tenisu. Do viđenja u subotu, uvečer. I, jasno, nedjelja. Možda dan, same odluke: Hrvatska ili Argentina.
Jelačić plac vas čeka. Bandovi su već ‘naštimani’. Za hrvatsko slavlje. Drugi Davisov-cup. Zašto ne?! „, napisao je besmrtni Amigo.
Kad je igrao Goran Ivanišević
Ovaj puta pokušat ćemo po treći puta popratiti Hrvatsku u finalu borbe za salataru Igor Koruga, naš kritičar na području klasične i jazz glazbe i nekadašnji trener Borne Ćorića i moja malenkost. Za početak ću dati nekoliko po meni zanimljivih štikleca, više od toga ne mogu, ne da tenis nikada nisam zaigrao, nego sam ga slabo i gledao. Najviše kad je igrao Goran Ivanišević ili kada bi netko od Hrvata daleko dogurao. Da navijao sam za Đokovića onda u finalu Wimbledona protiv Federera.
Nažalost nije bilo kako se pokojni Amigo nadao. Hrvatska teniska vrsta povela je s 2-1 u finalu Davis Cupa u Zagrebu protiv Argentine nakon što je par Marin Čilić-Ivan Dodig bio bolji od argentinske kombinacije Juan Martin del Potro/Leonardo Mayer s 7-6 (2), 7-6 (4), 6-3 za dva sata i 42 minute igre.
Argentina je do prvog naslova u povijesti stigla velikim preokretom nakon što je u nedjelju dobila oba singla. Do sada je bila jedina reprezentacija u do tada 116 godina dugoj povijesti ovog natjecanja koja je nastupila u četiri finala i sva četiri izgubila. Dva puta su je dobili Španjolci (2008., 2011.), a po jednom je gubila od SAD-a (1981.) i Rusije (2006.).
Slijedeći ogromni uspjeh u Davisovom kupu hrvatska reprezentacija je ostvarila 2018. godine pobjedom protiv Francuske te je ujedno i posljednja reprezentacija osvajačica Davis kupa u ovakvom formatu natjecanja. Finalni susret igrao se u Lilleu u Francuskoj od 23.–25. studenoga Za Hrvatsku su nastupili: Marin Čilić, Borna Čorić, Franko Škugor, Mate Pavić, Ivan Dodig; trenera ih je Željko Krajan
Prije toga najveći uspjeh reprezentacije ostvaren je 2005. godine, kada je u Bratislavi slaveći pobjedu nad slovačkom 2:3 postala tada tek 12. reprezentacija u povijesti i prvi ne-nositelj koji je osvojio Davisov kup. Hrvatska: Mario Ančić, Goran Ivanišević, Ivo Karlović, Ivan Ljubičić, dok je trener bio Nikola Pilić.
Lacky loser iz Umaga
Ove 2021. godine u Madridu ulazak u finale predstavlja daleko veće iznenađenje. Najzaslužniji za ovu tenisačku bajku su najbolji muški par Mektić i Pavić, te 279. igrač na ATP, ljestvici, tenisač kojega čak još ne ubrajaju u profesionalce Borna Gojo. Nalinđao je trojicu daleko bolje rangiranih igrača, dokazujući da bez obzira na visoku brojku na ATP ljestvici isti Borna Gojo među najboljima tenisačima svijeta nije nikakav Goljo. Svi se slažu da je mnogo bolji igrač nego to trenutna službena ATP lista pokazuje.
Borna Gojo bi trebao otvoriti ovogodišnje finale Devis kupa protiv trenutno petoga na svijetu Andreja Rubljova. I taj rođeni Moskovljanin Rubljev na neki način naš čovjek. Svoj put među najveće tenisače današnjice započeo je u Umagu pa citiramo:“lucky loser koji je u nedjelju podigao pobjednički pehar na 28. izdanju umaškog ATP turnira. Njegova majka Marina Marenko, poznata i kao svojedobna trenerica Ane Kurnjikove, naučila ga je zarana osnovama teniske igre. Onda se maknula u stranu prepustivši ga profesionalnim trenerima. Njegov otac, Andrej senior, nekad je bio boksač, a danas je vlasnik lanca restorana. Mladi tenisač zbog toga voli trenirati boks, a kod kuće ne jede nikad. Obožava Mikea Tysona, akcijske filmove s mnogo tučnjave, a najradije sluša retro hard rock i metal bendove.
Taj je Rubljov osvajač juniorskog Roland Garrosa, kao i Orange Bowla. Prvi je tenisač od Rafaela Nadala koji je prije 18. rođendana u jednoj sezoni skupio pet pobjeda na turnirima ATP kategorije. Uz našeg Bornu Ćorića, sunarodnjaka Karena Hačanova i Nijemca Alexandera Zvereva spada u red najvećih nada svjetskog tenisa. U Umagu mu je upravo Ćorić, nakon što Rubljov nije uspio proći kroz filtar kvalifikacija, odustajanjem od glavnog turnira omogućio nastup na istom. Nije to bio, pokazalo se na kraju, nimalo beznačajan ustupak.“
U tekstu citiranom s portala Telegrama iz 2017. dalje navodimo:“njegova tehnika nije nježna, a nije ni blaga. Ona je agresivna i razaračka. Prati ga glas da igra divlji tenis, ali to nije sasvim točno – barem se to ne može reći prema prikazanom u Umagu. Elemenata izostanka kontrole i naglosti u njegovoj igri ima, doduše, priličan broj. Vidljivi su, primjerice, pri izlascima na mrežu, kada pogrešno bira riskantne i tehnički zahtjevne drive-udarce umjesto da kroz sigurniju volej-igru nastavi graditi poen. Nedostatak je to koji svakako treba pripisati njegovoj naivnosti i mladosti, zbog čega zapravo uopće nije sporan; Rubljov nije još navršio niti 20.
Element igre koji kod Rubljova impresionira najviše jest njegova izdržljivost u kombinaciji s preciznošću. Za igrača izraženih napadačkih, udaračkih karakteristika, plavokosi Rus ima zapanjujuću sposobnost izdržavanja dugih razmjena s osnovne linije. Kvaliteta je to koju on zasad ne koristi, kao što je vjerojatno ni neće dominantno koristiti s obzirom na razarajući stil kojim igra, ali je definitivno podloga na kojoj se može graditi puno raznovrsnih taktika. Za početak, morat će naučiti postupno graditi poen, odnosno osloboditi se želje da igru uvijek rješava iz prve, pa i najmanje prilike. Ima puno igrača koji to moraju činiti jer nemaju izdržljivosti, ali za visokog Rusa (1,88 m) naizgled krhke konstitucije (68 kilograma) to ne vrijedi.“
Ni Rubljov, ni Danil Medvedev najvjerovatniji protivnik Marina Ćilića nisu bili bahati uoči finala u Madridu.Oprezno i staloženo najavili su mečeve u kojim su veliki favoriti. Ali, ako jedan od njih ipak izgubi na potezu su Nikola Mektić i Mate Pavić ovogodišnji pobjednici Wimbledona i olimpijski pobjednici u muškim parovima, te prvi i drugi igrači na ATP listi u disciplini i parova. Djeluje jednostavno, ako jedan od naših pojedinaca pojedi na kraju Mektić i Pavić završavaju posao i to je glavna karakteristika novog formata Davis kupa, a to samo govori o velikoj tradiciji i kulturi glede tenisa u Hrvata. Ne može se reći da smo teniska nacija, jer tenis je bio i ostao igra bogatih, ali potvrđuje hrvatsku tenisačku kulturu i tradiciju. U beogradskoj Politici nakon pobjede nad Srbijom napisali su da je pobjkedila bolja reprezentacija, u Davis kupu treba imati bolju reprezentaciju, a ne samo bolje rangirane pojedince, a za to je potrebno mnogo toga. Ostaje nam vidjeti hoće li to zajedništvo i uzajamnost dovesti do pobjede nad objektrivno trenutno boljim ruskim tenisačima. Hoće li jedan od dvojice top 10 Rusa ppodbaciti? Gojo je već tri puta nadmašio samog sebe, može li Ćilić ponesen reprezentacijpom to napraviti barem jednom?
Ovogodišnji susret u Wimbledonu protiv Medvedeva to obećava, u steovima je poveo 2:0, u Davis cupu to će biti dovoljno.
Prvi susret 1927. protiv Indije
Tenis se u Hrvatskoj igrao već u prošlom stoljeću, pa se uz streljaštvo, mačevanje, sklizanje i nogomet svrstava u naše najstarije športove. Na prve tragove tenisa u nas nailazimo oko 1878. godine. Pouzdano se tako zna da su tada već sedamdesetih godina prošlog stoljeća postojala travnata teniska igrališta u Zagrebu i Samoboru.
U Zagrebu se u to vrijeme tenis igrao i na nekoliko privatnih terena – igralištu zagrebačkih srednjih škola zvanom „elipsa“ iza zgrade muzeja Mimara, u vinogradu na Zelengaju, na tratini kod dr. Franje Bučara na Josipovcu, te kod Jelačićevih na Sofijinom putu.
Uz najstarije naše klubove, ZKD i HAŠK, početkom stoljeća teniski klubovi niču i u drugim hrvatskim gradovima – Osijeku, Karlovcu, Vinkovcima, Virovitici, Splitu, Zlataru, Varaždinu, Koprivnici i Čakovcu. U Zagrebu pak osim HAŠK-a i ZKD-a od 1919. godine djeluje i teniska sekcija u okviru HAŠK Concordie. Karlovački „Lawn-Tennis klub“ osnovan je 1911. godine, a 1919. godine i Osijek dobiva svoj teniski klub. Splićani su teniski klub dobili 1921. godine, a prvi predsjednik toga kluba bio je poznati hrvatski književnik Milan Begović.
Prvi susret u Davis cupu odigran je 1927. godine u Zagrebu protiv Indije na terenima HAŠK-a. Predsjednik Saveza i osnivač HAŠK-a Hinko Wurth bio je ujedno i prvi savezni kapetan, a u reprezentaciju je pozvao Nikolu Antolkovića, te Vojvođane Dunjerskog i Balaša. Godinu dana kasnije, na drugoj utakmici protiv Finske, za reprezentaciju nastupa vrlo daroviti igrač HAŠK-a Franjo Schaffer koji je i izborio prvu pobjedu uopće. Reprezentacija pak je prvu pobjedu ostvarila 1930. godine u susretu protiv Švedske u Beogradu za koju su tada nastupili Franjo Schaffer i Krešimir Friedrich. U trećem desetljeću prošlog stoljeća stvara se jaka momčad čija snaga dolazi do izražaja 1936. godine, u Prizu kada su Franjo Punčec, Josip Palada, Franjo Kukuljević i Dragutin Mitić zadivili teniski svijet sjajnom pobjedom u Roland Garrosu nad slavnim francuskim mušketirima Borotrom, Boussusom i Destremeauom. Od tada i hrvatski tenis dobiva svoje mušketire koji nižu pobjede i postaju popularni u svijetu. Prije drugog svjetskog rata čak su tri puta igrali u finalu europske zone Davis cupa: 1936, 1938. te 1939. godine kada su pobijedili, svladavši na legendarnoj Šalati u Zagrebu reprezentaciju Njemačke. Bila je to velika, najveća pobjeda hrvatskog športa do tada, koju su ostvarili Franjo Punčec i Dragutin Mitić.
Uoči Drugog svjetskog rata Hrvati su uz Australce i Amerikance bez konkurencije najbolji u Davis cupu. Rat je, meñutim, prekinuo njihov daljnji uspon u trenutku kada su imali sve izglede za još bolje rezultate. Nakon rata, već u prvom Davis cup susretu, 1946. godine, hrvatski teniski mušketiri ponovno su pokazali svoju snagu. Susret protiv Čeha u Pragu dobili su zahvaljujući pobjedama Mitića i Punčeca, te para Mitić i Palada. U polufinalnom dvoboju protiv Francuza u Parizu na centralnom terenu Roland Garrosa poveli su Francuzi pobjedama Petraua protiv Mitića i Bernarda protiv Punčeca. Drugog dana došlo je do obrata jer su Punčec i Mitić pobijedili francuski par, a trećeg dana Mitić je pobjedom u pet setova nad Bernardom izjednačio stanje dvoboja na 2:2. Konačnu pobjedu donio je Punčec pobjedom protiv Yvona Petre, takoñer u pet setova. Tom pobjedom hrvatski su tenisači još jednom ušli u finale europske zone Davis cupa. Odlazak Punčeca u Južnu Afriku 1947. godine bio je nenadoknadiv gubitak za reprezentaciju i hrvatski tenis, tada kod komunista sporni kapitalistički sport. T
Još nema komentara
Uskoči u raspravuNema komentara!
Počnite s raspravom.