PAVKOVIĆ:„ŠETNJA S TITOM PO ZAGREBU“ IMALA BI SMISLA KAD BI OBUHVATILA MJESTA GDJE SU PARTIZANI MUČILI I UBIJALI LJUDE
16/08/2022
Piše: Mladen Pavković
Bivša novinarka, notorna Danijela Matijević, vrativši se iz Berlina, u Zagrebu je uz pomoć Turističkog društva i drugih, realizirala ideju nazvanu – „Šetnja s Titom“. Tako svako malo turisti i ljubitelji ovog komunističkog velikana mogu organizirano prošetati glavnim gradom i razgledati neka mjesta vezana uz Titovo ime, ali i narodno-oslobodilačku borbu.
Voditeljica im tumači koliko je bilo značajno Titovo djelo, kakav je bio njegov izniman doprinos u stvaranju Jugoslavije, kako smo tada bolje i ljepše živjeli, jednom riječju sve naj, naj.
Kad prolaze ulicama Zagreba, kao organizirana skupina, pojedini nose i kape s crvenom zvijezdom ili pak Titove slike, kao u Kumrovcu.
Šetnja s Hitlerom
S obzirom da je Matijević, kako je rekla, tu ideju dobila u Berlinu, čudom nas čudi kako već tamo nije pokrenula nešto slično, recimo turu nazvanu – „Šetnja s Hitlerom“, odnosno da Nijemcima i njihovim gostima tumači i dobre Hitlerove strane (recimo volio se fotografirati s malom djecom) i tome slično.
Oni koji još i danas zagovaraju Tita, partiju i Jugoslaviju ne vole Hrvatsku, a takvih očito nije malo. Riječ je o ljudima koji se nisu uključili u stvaranje hrvatske države ili su kalkulirali pa su se reda radi priključili Hrvatskoj vojsci i hrvatskim domoljubima nekoliko godina nakon početka velikosrpske agresije, (svaka čast iznimkama), kad su bili uvjereni da će Hrvatska dobiti rat. Slično se dogodilo i 1944. i 1945. kad je dio četnika vidio da gube, priključio se Titu i partizanima i manje-više i takvi su do kraja života živjeli i radili kao „partizanski heroji“. Čak su neki od tih kasnije postali gradonačelnici ili se po njima (još i danas) nazivaju i neke ulice ili trgovi.
Šetnja s Tuđmanom
Nu, problem je i u tome, što u Zagrebu ili bilo gdje drugdje teško bi ili nikako prošla inicijativa o organiziranju ture „Šetnja s Tuđmanom“, iako bi prije svih mlade i te kako trebali upoznati s brojnim mjestima vezanim uz stvaranje hrvatske države.
Ali taj ili sličan projekt, pretpostavljamo, odmah bi naišao na niz kritika i gaženja, kao „nacionalisti opet dižu glave“ i ne bi dobio, ni od onih koji su trenutačno na vlasti, zeleno svjetlo.
Činjenica je da dobar dio Europe i svijeta još uvijek, nažalost, više zna o Titu nego o Tuđmanu, odnosno Jugoslaviji nego o Hrvatskoj, a to je posljedica starih i provjerenih komunističkih kadrova, koji su samo preokrenuli kapu i kojima Jugoslavija nikada nije izašla iz srca.
Pored toga, istina o stvaranju Hrvatske neće još dugo biti prihvaćena izvan granica naše države, sve dok na vlast ne dođu oni koji su bili prvi kad je trebalo, koji su bili spremni dati i život za Domovinu.
Kad samo malo bacite pogled na imena hrvatskih veleposlanika lako ćete uočiti da je tek tu i tamo neki sudjelovao u hrvatskom obrambenom Domovinskome ratu, pa nam se i stoga dogodilo da ni ove godine Dan pobjede, domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja i Vojno-redarstvena operacija Oluja95. nikako nije bila obilježena ni među Hrvatima (svaka čast iznimkama), van naših granica, pa ni u susjednim državama poput Slovenije, Mađarske ili Austrije.
U Hrvatskoj nije bilo lustracije, niti progona ratnih profitera, dezertera i izdajica, pa stoga nije ni čudo da i mladi sve više „hrle“ Titu, a ne Junacima Domovinskoga rata, za koje uglavnom i ne znaju.
Kad bi „Šetnja s Titom“ ulicama glavnog grada obuhvaćala i lokacije gdje su partizani nakon II svjetskog rata mučili i ubijali bez suda i suđenja možebitno bi imala kakvog-takvog smisla, a ovako govoriti i propagirati Tita i propalu Jugoslaviju, nakon što smo krvlju steklu državu, i više je nego provokacija, kojoj bi se trebali i morali suprotstaviti. T
