Zahvaljujem svim ljudima iz struke, braniteljima, ljudima iz politike, medija koji su nas slušali, pratili i podupirali. Kada sam zajedno sa kolegicama pokušala sastaviti listu ljudi kojima smo imali potrebu zahvaliti zauzimala bi gotovo pa cijeli list papira, i još bi zasigurno izostavili nekoga. Stoga, nadam se da će ova zahvala biti dovoljna, oni koji su u tome sudjelovali prepoznati će se, nadam se. Isto tako nadamo se da će se prepoznati oni koji su se na razne načine našom situacijom koristili, no i tu vrijedi ona stara “u svakom žitu ima kukolja”
Napisala: dr. med. Tatjana Kandučar
Svijet je dobro mjesto dok ima dobrih ljudi.To je maksima u koju želim vjerovati koja me održava i vodi kroz život. Drago mi je da će se i moj sin koji je kroz život zajedno sa mnom prošao mnoga negativna životna iskustva sada moći prikloniti toj ideji vodilji.Ljudi su u osnovi dobri prepoznaju dobro od lošeg, osjete nepravdu i to od običnog malog čovjeka kakvom i sebe doživljavam pa do ljudi na poziciji moći a da im moć nije zatrla ljudskost. Zato smatram da kada si u pravu i kada doživiš da te se satire kao čovjeka, uništava egzistenciju i obitelj trebaš dići svoj glas, iznijeti svoju istinu a ljudi su tu koji će prepoznati i podržati te kada si u pravu. Stoga se nitko ne treba čuditi da sam u pet zadnjih godina svoje kalvarije nakon tužbe bolnice u kojoj sam radila 17,5 godina prevrnula “nebo i zemlju” iznoseći svoju istinu. Nikada se nisam koristila svojim statusom branitelja iako sam gotovo desetljeće čekala na specijalizaciju, smatrala sam da u bolnici kojoj sam radila postoji nepisano pravilo vremenskog slijeda i reda dobivanja specijalizacije i ja neću biti ta koja će ga kršiti (neke to nije sprečavalo).
Samohrani roditelj
Nosila sam se sa mnogim za mene neshvatljivim potezima kada kao samohrani roditelj nisam imala prioritet (nisam niti tražila) odnosno mogućnost da se koristim godišnjim odmorom kada moje dijete koje ima samo jednog roditelja te ima školske praznike, pa je to prilika da se više družimo, i pružim mu pažnju za kojom žudi makar to, ali ne, nemogu jer drugi su imali neodgodiva ekskluzivna putovanja. Ja sam strpljivo šutila i čekala, kao što i dan danas u raznim situacijama čekam, npr. nikada se nisam koristila što sam liječnik pa tako u čekaoni svog obiteljskog liječnika, odnosno moje školske i studentske prijateljice čekam svoj red jer sigurno da svi koji su došli liječniku imaju problem, možda veći nego je moj i čekaju. No nije mi namjera i ne želim okrivljavati nikoga jer svi nemaju jednak kapacitet za empatiju, vide samo sebe i svoje potrebe. Svatko postupa prema svojoj savjesti i moralu, ja mirne savjesti liježem i mogu svakog pogledati bez srama u oči. Moje radno vrijeme bilo je tako da sam od kuće odlazila u 6 sati a vraćala se u 17 sati, i tako od sinovljeva 6 mjeseca života pa do njegova punoljetstva. Bolno je za mene kao roditelja bilo kada se je moj sin kao malo dijete pomokrio u moju cipelu, kada sam ga pitala pa zašto si to učinio, odgovorio je da ostanem kući.
Smatrala sam također sasvim ispravnim da kada je izašao Pravilnik 2011. koji je regulirao ugovore o specijalizacijama liječnika imam pravo s obzirom na sadržaj pravilnika koji jasno kaže da odrada specijalizacije ne može biti dulja od samog trajanja specijalizacije mirno otići iz bolnice. I konačno staviti svoju obitelj na prvo mjesto, da trebam majci koja je sve nemoćnija, da sin treba pomoć jer se osjeća zanemareno i izgubljeno….
Tužba bolnice
No želja da pomognem obitelji, dovela je moju obitelj i mene u još veću propast. Bolnica nije ispoštovala pravilnik 2011. kao niti 2016. godine koji mi omogućava to pravo, već diže tužbu koju ja nisam imala snage otvoriti niti ću ikada zaviriti u nju. Saznala sam od majke da me traže bruto plaće, dar za dijete, jubilarnu nagradu za vjernost ustanovi 10 ili 15 godina ne znam točno. Šok i nevjerica, uvjeravala sam majku, “ma ne to je samo formalno, neće bolnica ići protiv mene”, pa ja sam u pravu, znaju da sam samohrani roditelj i da još uvijek živim s roditeljima jer kao samohrani roditelj ne mogu dići kredit da si osiguram krov nad glavom, kome da ostavim kredit ako mi se tako narušenog zdravlja što desi, svi u bolnici bili su upoznati mojom situacijom. Ne može čovjek vjerovati da je moguće da se pred kraj svog radnog i gotovo životnog vijeka doživi takvo što, da je moguće da u starosti i bolesti, sama sa sinom koji još studira ostanem na “prosjačkom štapu” bez krova nad glavom, bez djedovine bez nečega što su poštenim radom stjecali moji preci, Nekima je za steći takav imutak trebalo koja godina, u mojoj obitelji to je bilo nekoliko ljudskih vjekova. Slijedeće, za mene je koja sam bila vojni liječnik riječ ministra, znači nekog tko je nadređen bila je obvezujuća, dobro sam naučila hijerarhiju u vojsci ali i u medicini su pravila ponašanja, odnosno poštivanja nadređenoga strogo obvezujuća. Stoga mi je još itekako živa slika dana u veljači 2013. godine kada mi je majka javila riječima “Desilo se je nešto strašno, bolnica te je tužila…” Ja to nisam mogla vjerovati, kako??, zašto?? pa ja sam tražila garancije da taj scenarij ne doživim, obraćala se ministarstvu, HLK, upravi bolnice, nisam smatrala da trebam angažirati odvjetnika da bi u bolnici gdje sam ostavila svoje najproduktivnije godine života, gdje sam ostarila, bolnicu koju sam doživljavala svojim domom i koju još uvijek doživljavam svojom jer ne želim imati gorčine niti truna. Sretna sam i zahvaljujem brojnim divnim ljudima, zaposlenicima bolnice koji su bili uz mene svo vrijeme moje patnje i podržavali me.
Zahvaljujem svim ljudima iz struke, braniteljima, ljudima iz politike, medija koji su nas slušali, pratili i podupirali. Kada sam zajedno sa kolegicama pokušala sastaviti listu ljudi kojima smo imali potrebu zahvaliti zauzimala bi gotovo pa cijeli list papira, i još bi zasigurno izostavili nekoga. Stoga, nadam se da će ova zahvala biti dovoljna, oni koji su u tome sudjelovali prepoznati će se, nadam se. Isto tako nadamo se da će se prepoznati oni koji su se na razne načine našom situacijom koristili, no i tu vrijedi ona stara “u svakom žitu ima kukolja”. T
1 Comment so far
Uskoči u raspravuHvala bogu da se to riješilo.
Imale ste punu podršku.
posebno mi je drago zbog doktorice Maristele Šakić.
Nego bilo bi zanimljivo navesti što su vam sada učinili ili će vam se odužiti ovi iz liječničkog vrha.
Zapravo ona krivnja koja je bačena na vas ne može se ničim nadoknaditi.
Hoćete li ponovo na isto radno mjesto?