GLAVNE TEME

U JADOVNU SE PONAVLJA GAZIMESTAN

28. lipnja, 2014.

 

 

Domovinski rat se javno izjednačava s NDH

 

Napisao: dr. Ivan Biondić

«Ako, dakle, hoćete da vam reč ima mesto

 kod razumnih glavah, nastojte poznati uzroke

 i njihove prave naravske posledice»

 (Ante Starčević, 1867.)

I ove godine (20.-22. lipnja 2014.), uz znakovitu uskratu standardnih suorganizatora (Saveza antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske, Koordinacije židovskih općina Hrvatske i Srpskog narodnog vijeća, pače, i novoutemeljene Antifašističke lige Hrvatske) ter izostanka državnog protokola (Republike Hrvatske, Republike Srbije i Republike Srpske), uz Eparhiju gornjokarlovačku Srpske Pravoslavne Crkve, beogradsko i banjalučko „Udruženje Jadovno 1941.“ organizirali su „Dane sjećanja na Jadovno 1941 – 2014.“ Potonje agende, što su  pod kontrolom „zločina(ca) za pisaćim stolom“ – oca Milana i sina Dušana Bastašića, onkraj pijeteta prema stvarnoj Žrtvi i najviše moguće povijesne Istine, spomenutu „komemoraciju“ orkestriraju  posve u duhu otvorene velikosrpske (vulgo: četničke) ideologije.

Budući da je nastavno riječ o još jednoj klerikalno-nacionalističkoj manifestaciji, civilna udruga Hrvatski zbor i Udruga hrvatskih dragovoljaca domovinskog rata Grada Rijeke i Gospića (Bilaj), uz potporu Koordinacije braniteljskih udruga Grada Zagreba, donose dopunjak prošlogodišnjoj Velebitnoj izjavi. Riječ je o dokumentu što historiografsko-politološko-politički raskriva pozadinu obnavljanja „jadovnjačkog mita“, koji je expressis verbis u funkciji navale na Hrvatski Obrambeno-Osloboditeljski Rat (1990.-1995.) i, po toj crti, na obnovljenu Hrvatsku, kao suverenu nacionalnu državu.

IZMEĐU ISTORIJE I HISTORIJE

Na svoj način, Velebitna izjava našla je potvrdu u „Otvorenom pismu Branka Čačuge dr. Dušanu Bastašiću, Predsjedniku udruge ’Jadovno 1941.’“ Naime, uz ino, u pismu se zbori: „Već u prvim rečenicama, počeo je jedan verbalni teror, političkog osuđivanja Hrvata od danas do stoljeća sedmog. Glasom vrhunskog dramskog umjetnika, patetike, nabrajao je od Kosova, preko Šumadije do Vojvodine i Republike Srpske,…“. I nastavno: „Tada sam se sjetio, a to je i bila repriza u malome, Gazimestana 1989. godine. Sjetio sam se i Šolevića i njegovih ’putnika i putova istine’ […] Sjetio sam se, da je udruga Jadovno 1941. osnovana u Banja Luci, bivšem najhrvatskijem gradu u Bosni, na dvadesetu godišnjicu Gazimestana. Sjetio sam se i onih udruženih četničko-komunjarskih nosanja ’kostiju i mošti Cara Lazara’“. Nedvojbeno, zaglavljuje  se u Čačuginu pismu, da su „Bastašićeve litanije“ posve u „zloj namjeri, upućene na sadašnju Hrvatsku vlast, jer uporno i neprekidno razdoblje zla iz doba NDH povezuje i izjednačava sa Domovinskim ratom“. Objavljeno na stranicama njihova portala, to je pismo uzeto kao i reagiranje Saveza antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske (SABARH), tako da je to, vjerojatno, središnji razlog što je hrvatska „antifašistička fronta“ odbila biti suorganizatorom te velikosrpske (četničke) „šolevićijade“. Štoviše, otvoreno ciljajući na Udruženje potomaka žrtava „Jadovno – 1941“, član Predsjedništva SABARH-a Ivan je Fumić izjavio u Večernjem listu kako se u u njihovoj organizaciji od toga otvoreno distanciraju. Riječ je o tome, da „neki ljudi iz Banjaluke željeli bi to privatizirati, ali to ne ide! Naime, to obilježavanje može organizirati Savez antifašističkih boraca i Srpsko narodno vijeće, a nikako neki sa strane koji onda daju neprimjerene izjave koje štete i Hrvatima i Srbima i međusobnim odnosima”.

 S tim u svezi, glede Europskog dana sjećanja na sve žrtve totalitarnih i autoritarnih režima (23. listopada 2013.), predsjednik Hrvatskog sabora (Josip Leko), ministar ratnih veterana (Predrag Matić) i zapovjednik hrvatske kopnene vojske (general bojnik Dragutin Repinc), kao izaslanik predsjednika Josipovića, položili su vijence uz jamu Jazovka (pokraj Žumberka), simbol partizanskih zločina 1945. godine i uz Šaranovu jamu (sklop sabirnog logora Jadovno), kao simbolu ustaških zločina nad Srbima, Židovima i Hrvatima antifašistima 1941. godine. Na komemoracijama, koje postaju tradicionalnim kao spomen-dan, i to za sve žrtve totalitarnih režima, sudjelovali su predstavnici diplomatskog zbora te mnogih udruga i organizacija. (Znakovito je da su tom događaju izočili Slavko Goldstein i Milorad Pupovac). Odavanje počasti obogatile su i obećavajuće poruke: da “treba uvažavati sve žrtve totalitarizama, ratova i mržnje, kako iz njihovih humaka ne bi klijalo sjeme zla“ (Ivo Josipović),  da su “Jazovka i Jadovno istoznačni pojmovi jer su tu stradali ljudi” te da je “dužnost vlasti pobrinuti se da budu dostojno pokopani”(Predrag Matić).

Posebno težinu, međutim, ima naglasak iz Lekine poruke, „da se moraju utvrditi i dosljedno raščistiti sve povijesne činjenice kako bi se otklonila svaka daljnja mogućnost manipulacije žrtvama“. Naime, nakon jasenovačke, upravo je „jadovnjačka statistika“ paradigma mitomanije i spomenute „manipulacije žrtvama“. Bjelodano to svjedoči službena „jadovnjačka (h)istorigrafija“, što je obilježena uratkom Đura Zatezala, „Jadovno: kompleks ustaških logora 1941.” Naime, već na naslovnici te „zatezalačko-natezalačke“ tobože kultne knjige izravno se povezuje „malj i Stepinac“, oslikavajući tako zagrebačkog nadbiskupa kao, manje ni više, ubojicu i zločinca iz Jadovnog. Začudnom metodologijom, posve zabacujući povijesnu kontekstualnost, Zatezalo je došao do „točnih brojeva“ (40.123 ubijenih žrtava logora, u koji je prosečno dnevno dovođeno 320 zatočenika i ubijano u prosjeku 304), što se onda,  gotovo goebellsovski, promiču kao povijesna nepobitna istina. Međutim, spomenimo samo usputice, viši kustos Muzeja žrtava genocida u Beogradu (Dragan Cvetković.) navodi da je rečeni kompleks logora „u svega dva i po meseca postao  mesto stradanja između 16.000 i 17.000 ljudi“.

SPELELOŠKA PRIČA O BROJKAMA

Kad je o brojkama riječ, posebno je intrigantna „speleološka priča“ o i  oko Šaranove jame. Naime, tamo 70-ih godina predsjednica Saveza udruženja boraca NOR-a u Gospiću (Desanka Počuča) u jednom dokumentu (br. 223/70, 27. IV 1970.) navodi kako je Savez boraca „angažovao speleologe iz Zagreba koji su se spustili u Šaranovu jamu i jamu na Grginom bregu i tom prilikom su konstatovali da je tu od ustaša ubijeno oko 35000 ljudi“. Po toj crti, zanimljiva je i najkraća medijska inačica Zatezalove priče: „Šaranova jama, Velebit, Jadovno. Od maja do kraja augusta 1941. ubijeno batovima i noževima i u nju bačeno oko 15.000 žrtava: Srba i Židova.“ S druge strane, Saborska je komisija za žrtve rata Republike Hrvatske, 90-ih godina, pomoću speleologa, koji su se spustili u Šaranovu jamu, utvrdila da na dnu ove jame nema ljudskih kostiju. Ako je to točno, što se uvijek može stručno provjeriti, onda  središnja komemoracija pred Šaranovom jamom, u najmanju ruku, predstavlja uvredu i ruganje žrtvama ove tragične velebitske toponimije.

Spomenuti novouspostavljeni Spomen-dan (23. kolovoza), iako „nije bio obilježen dnevnopolitičkim potrebama, ili uopće političkim bojama“ (Josip Leko),  što je išao u pravcu zaglavljivanja tragičnih podjela Drugoga svjetskog rata, naišao je na  žestoki odgovor, ponajprije,   „Samostalnog srpskog tjednika“ (poznat kao „Pupovac Zeitung“), kojega bitnijne  financiraju i svi porezni obveznici RH. Naime, u ekskluzivnom razgovoru, poznati antifašističko-splitski  ostrašćeni povjesničar (Dragan Markovina) smatra da je „sramotno što je počast žrtvama na Jazovki dala i državna delegacija“, pače zaključujući kako je to odavanje počasti na Jazovki “nastavak rehabilitacije jedne monstruozne države”.(www.novosti.com)

Nešto blaži, upozoravajući na „egalizaciju zločina“ i, s tim u svezi, „vozni red“ komemoracija, bio  je Slavko Goldstein u novom listu. Naime, „da prvo odem na Jazovku, a tek onda na Jadovno, kako je ove godine bilo organizirano, bilo bi mi mučno. Vrlo mučno. Međutim, kada je već napravljena takva egalizacija, u najmanju je ruku trebalo ići prvo na Jadovno, gdje je sve počelo, a tek onda na Jazovku“. Naime, „Jadovno je zločin genocida, Jazovka je ratni zločin osvete“.

Međutim, posve očekivano, žestoka reakcija je došla iz krugova „Udruge Jadovno 1941.“, posebno jednoga njenih osnivatelja i predsjednika skupštine – Milana Bastašića. Ponajprije, ocijenio je da je i za žrtve i za njihove potomke duboko uvredljivo, kada je Ivan Fumić „visoki funkcioner nekadašnjeg SUBNOR-a osporio potomcima žrtava neotuđivo ljudsko i civilizacijsko pravo da održavaju komemoracije  na mjestima stradanja svojih predaka“. Kad je riječ o „spomen-danu“, kao i netom Goldsteina, posebno ga je pogodilo, jer „događaj na Jazovki i Jadovnu nije isti i nema nikakvih izjednačujućih paramatera“. Uopće, za njega je to gotovo bila neoustaška demonstracija. Naime, „ako je nekome odgovaralo prisustvo ’bojovnog’ dijela komemorativnog skupa u liku ministra hrvatskih ratnih veterana i uz njega komandanta hrvatske kopnene vojske“ – koji su dа „cinizam bude veći“ svoje pozicije dobili „militatnim [čitaj: zločinačkim, op. a.] zaslugama u građanskom ratu na području Hrvatske“ – „za nas Srbe, potomke žrtava, to je uvreda i postupak za žaljenje u ime žrtava“, jer se „zaboravilo da su žrtve u ono vrijeme ubijale uniformisane osobe i sa oružjem hrvatske državne vlasti“(www.intarmagazin.rs)

DUŠAN PUKOVNIK I ZUBAR

Uz svojega juniora (zubara Dušana), senior Milan Bastašić – umirovljeni pukovnik-liječnik JNA, središnji je tako oblikovatelji „jadovnjačke mitomanije“, ostavivši nepobitna traga u svojoj knjizi „Bilogora i Grubišno Polje 1941-1991“. Kako pokazuju ozbiljne historiograsfske raščlambe, i ta je knjiga svjedok glede „pokušaja nasilnog odvajanja dijela grubišnopoljske općine iz ustavnog i teritorijalnog poretka Republike Hrvatske“. Naime, kao istaknuti član lokalnog SUBNOR-a, Bastašić je smatrao kako narav i ciljevi demokratski izabrane hrvatske vlasti iz prve polovice 1990-ih „predstavljaju punu revitalizaciju ustaškog pokreta i njegovog koncepta hrvatske državnosti“. S tim u svezi, povlačeći poredbu  događanja iz Drugoga svjetskog rata i početka 90-ih prošlog stoljeća, ONIMA, za koje je ocijenio „kako danas nikako ne miruju“, odlučno se skandalozno zagrozio: „Čije su to pristalice i sljedbenici? Koga to i na šta oni podsjećaju? Tu dvojbe nema. Zna se iz kakvog su krila. Zato im moramo reći – ako se istorija ponavlja, a po mnogo čemu, i po njima, ponavlja se, ako misle da je na pragu ’41, onda po tome ’voznom redu’ vrlo brzo stižu i Jazovka i ’45 i Blajburg.“ Sapienti sat!

Toj prepoznatljivoj crti, Dušan Bastašić prigovora „majčici Srbiji“, koja – glede „snisihodljiva odnosa prema čelnicima nove EU članice“, očekujući  od njih „pomoć“ u procesu eurointegracija – „maltene moli povlačenje međusovnih tužbi za genocid i unaprijed javno priželjkuje neriješeni rezultat sudskog spora“. Na taj način, zapravo, „unaprijed se priznaje nepostojanje počinjenog genocida nad Srbima u Hrvatskoj tokom realizacije hrvatskog državnog projekta kroz akcije Tuđmanovih, Šuškovih i Bobetkovih eskadrona po sistemu spržene zemlje“. Naposljetku, „junior Bastaša“ poziva hrvatski državni vrh da nađe snage i odgovornosti ter da odgovori – „zašto su pripadnici hrvatskog naroda počinili genocid nad Srbima u Drugom svjetskom ratu i zašto su to ponovili od 1991. do 1995. godine, jer bi to bio jedini put ka pomirenju“(www.nezavisne.com)  Ni manje, ni više!

ANTISRPSTVO I HRVATSKI IDENTITET

U tom kontekstu, kao priučeni „istoričar“, Dušan Bastašić sustavno  razlaže tezu kako je „antisrpstvo odlika hrvatskog identiteta“. Naime, „antisrbizam živi u hrvatskom nacionalnom korpusu još od 16. vijeka, od vremena kada su pravoslavni Srbi, oružju vični borci, bili dobro došli austrijskom Caru da brane granicu prema osmanlijama“. Riječ je, dakako, o recikliranju  poznate teze Vasilija  Krestića (1986.) o genocidnosti Hrvata – „sasvim sigurno da genezu genocidnih radnji nad Srbima u Hrvatskoj treba tražiti u 16. i 17. stoleću, kada da su Srbi počeli da naseljavaju hrvatske zemlje“. S tim u svezi, nastavlja „junior Bastaša“ i tzv. Domovinski rat (1991.) do “zločinačke akcije“ Oluja (1995.) za hrvatske Srbe je samo „nastavak djelovanja, nažalost ’uspješan’, onih snaga za koje smo mislili da ih je antifašistički pokret 1945. godine porazio. Po toj matrici, „novokompovanom istoričaru“ nije teško zaključiti: kako je, glede oslobađajuće haaške presude hrvatskim generalima, „legalizovan zločin i dan legalitet satiranju pravoslavnih Srba na području bivše SR Hrvatske“.

Međutim, opisana „bastašijada“ (po modelu „Bastaše vs. Ustaše), ovdje samo egzemplarno prikazana, posve je prispodobna standardnoj (vladajućoj) hrvatskoj historiografsko-političkoj paradigmi. Istu esencijalno predstavlja „priučeni povjesničar“ Slavko Goldstein koji, nakon negdašnja Mesićeva „političkog nadsavjetnika», danas je posebni savjetnik za kulturu predsjednika hrvatske Vlade Zorana Milanovića. Zapravo, riječ je o Goldsteinovoj knjizi „1941.: godina koja se vraća“ (Zagreb, 2009.), koju, nukajući da je Tuđmanova Hrvatska samo obnavljanje Pavelićeve NDH – objektivno gledano – već sam naslov obilježeva velikom krivotvorbom i podvalom. Naime, posebno promovirana po „haškom krivokletniku“ (Stipe Mesić), knjiga Slavka Goldsteina, kako zapaža politički analitičar Zdravko Tomac, „bez obzira na namjere autora, tvrdnjom da je 1941. godina koja se ponavlja odnosno koja se vraća, pridonosi daljnjem životu velikosrpske balvan politike koja i dalje lažima i krvotvorinama pokušava optuživati Hrvatsku kao zločinčku državu, koja nastavlja politiku genocida nad Srbima“.

BEOGRAD GLAVNI GRAD SRBA U HRVATSKOJ

S obzirom na to, posve je izvjesno, spomenuta knjiga predstavlja „službeni“ predtekst Goldsteinove boljševičko-antifašističke („trebalo je ići prvo na Jadovno, gdje je sve počelo, a tek onda na Jazovku“) i Pupovčeve velikosrpske (vulgo: četničke) aksiomatike („Jadovno /1941./ je matica svih kasnijih zločina druge polovice XX. stoljeća u Hrvatskoj i BiH“).[1] Dragocjen je to, posebice, Pupovčev poklon svome „Beogradu glavnom gradu matične države Srba u Hrvatskoj.“(www.vecernji.hr)

Naime, uoči ne tako davna dolaska predsjednika Josipovića „na noge Nikoliću“, orkestrirana je – inače, u Hrvatskoj posve prešućena,  gromoglasna akcija „Srpski Yad Vashem“. Velikodušni pokrovitelj te akcije, što je vođena imperativom „Podignimo spomenik svih žrtvama ustaškog genocida od Jasenovca/Jadovna (1941.) do Oluje (1995.)“, uz bezodvlačnu potporu akademske i ine javnosti, aktualni je predsjednik Srbije, četnički vojvoda,  Tomislav Nikolić – Grobar.

Uz Goldsteinovu, rezultat je to skandalozne Pupovčeve paraepistemologije (»nije uvijek moguće i nije uvijek mudro inzistirati na čistim i jasnim pojmovima«), kojom se iznalaze „Srbi kao ključ“ u rješavanju stoljetnih hrvatsko-srpskih odnosa.

(M. Pupovac, “Srbi kao ključ”, Erasmus, br. 5, Zagreb, 1994.) Upravo, prema takvoj epistemi ravna se i „senior Bastaša“ koji poučava kako „u istoriji svoje mjesto imaju uzroci, posljedice i ’vozni red’ događanja, što hrvatska agresija na istinu i reviziju istine sistematski zanemaruje i izbacuje iz svakog konteksta“.(www.jadovno.com)

Međutim, ako igdje drugdje, onda je taj uzročno-posljedični kontekst vidljiv glede „viktimogena Jadovna“, gdje se odigravala drama ustaškog Velebitskog ustanka (1932.), zatomljena povijesnog događaja, što su ga iz taktičkih razloga podržali i (hrvatski) komunisti. Naime, u borbenom ozračju radikalnih parola („Dole vojno-fašistička diktatura! Dole krvava srpska monarhija! Dole velikosrpska politika nacionalnog ugnjetavanja! Živelo jedinstvo radnika, seljaka i ugnjetenih nacija! Živela nezavisna Hrvatska”), partijsko glasilo Proleter, prosinca 1932. godine, donosi poznati proglas, gdje se zbori: „Komunistička partija Jugoslavije pozdravlja ustaški pokret ličkih i dalmatinskih seljaka i stavlja se potpuno na njihovu stranu“.

Iako se hrvatski nacionalni korpus tragično raskoljava uoči Drugoga svjetskog rata (1941.), glede nacionalnog suglasja i lijevih i desnih ilegalnih struja u borbi protiv velikosrpskog fašizma, pa bilo to i taktičke naravi, ako se vratimo kratkotrajnom iskustvu antifašističkog Velebitskog ustanka (1932.), imalo je svoj dugoročniji učinak (Mirko Vidović). Naime, tada je tendencijski ostvaren identitet hrvatskog političkog naroda (hrvatske nacije), na čijem je tragu početkom 90-ih prošlog stoljeća, u kontekstu tzv. „Tuđmanove svehrvatske pomirbe“, omogućena ostvarba samostalne i neodvisne Republike Hrvatske. U tom ozračju, nakon sustavne prešudbe ili ozloglašavanja – riječ je tako o „terorističko-zločinačkom“ činu ustaškog pokreta (Ivo Goldstein, 2003.)- otkriven je i „osloboditeljski potencijal Velebitskog ustanka“ (1932.). Glede njegove 80. obljetnice (1932.- 2014.) – koja je, naspram obnovljena četničko-partizanskog Ustanka u Srbu (1941.), skandalozno posve ostala po strani političke i ine javnosti – simbolički to, posebice, zasvjedočuje velebno spomen-obilježje u jadovnjačkom Krču.  Tragom poznata stekliškog načela (v. moto), ono nepovratno (simbolički) krči put prema povijesnoj ISTINI i, s tim u svezi, dostojanstvu (pijetetu) svake ŽRTVE.