Dok istovremeno mudro skriva gdje su u vrijeme rata bile obitelji Sandre Benčić, Ivane Kekin, Urše Raukar Gamulin i ostalih njegovih saborskih perjanica koje neprestano pljuju po braniteljima. Organizatori su od njega trebali prepisati recept koji on primjenjuje na drugima te unaprijed zahtijevati tekst njegova govora prije nego što je uopće dobio priliku stupiti pred ljude kojima svojim djelovanjem ne pripada. Udruga UHBDR91. svojedobno je na vlastitoj koži osjetila ovaj represivni model kada joj je za organizaciju domoljubnog koncerta s nazivom „Moja Domovina“ u Maloj dvorani Lisinski postavljen ultimatum za dostavu popisa izvođača, da bi nakon ispunjene procedure koncert svejedno nije odobren. (Pitati za potvrdu gospođu Voću)
Napisao: Mladen Pavković
Govor zagrebačkoga gradonačelnika Tomislava Tomaševića održan u subotu, 30. svibnja 2026., u dvorani Vatroslava Lisinskog u Zagrebu, na Svečanoj akademiji povodom obilježavanja Dana državnosti, Dana branitelja Grada Zagreba i 35. obljetnice ustrojstva zagrebačkih pričuvnih brigada, predstavlja vrhunac političkog cinizma i čistu provokaciju za sve koji su stvarali ovu državu. Dok pred okupljenim braniteljima prigodno glumi zajedništvo i koristi vlastitog oca kao politički štit, Tomašević u praksi provodi tihu ideološku cenzuru i sustavno srezuje prava braniteljske populacije.
Represivni model
Skandalozno je da gradonačelnik na svečanosti zagrebačkih brigada svjesno prešućuje hrvatske simbole i patnje poput majke hrabrosti Kate Šoljić i srušenog Zida boli, dok istovremeno mudro skriva gdje su u vrijeme rata bile obitelji Sandre Benčić, Ivane Kekin, Urše Raukar Gamulin i ostalih njegovih saborskih perjanica koje neprestano pljuju po braniteljima. Organizatori su od njega trebali prepisati recept koji on primjenjuje na drugima te unaprijed zahtijevati tekst njegova govora prije nego što je uopće dobio priliku stupiti pred ljude kojima svojim djelovanjem ne pripada. Udruga UHBDR91. svojedobno je na vlastitoj koži osjetila ovaj represivni model kada joj je za organizaciju domoljubnog koncerta s nazivom „Moja Domovina“ u Maloj dvorani Lisinski postavljen ultimatum za dostavu popisa izvođača, da bi nakon ispunjene procedure koncert svejedno nije odobren. (Pitati za potvrdu gospođu Voću). Dok se braniteljima udaraju administrativne rampe i režu proračunska sredstva, gradonačelnik bez srama pali kresove, uzdiže komunističke obljetnice i prešućuje poratna ubojstva, nakon završetka II. svjetskog rata, bez suda i suđenja. Da stvar bude gora, ovaj politički igrokaz popratio je i sramotan prekid prijenosa na javnoj televiziji, čime je HRT još jednom dokazao da partizanska druženja prenosi bez sekunde rezanja, dok glas branitelja naprasno utišava kako u eter, pretpostavljamo, slučajno ne bi dospjeli opravdani zvižduci upućeni licemjernoj gradskoj vlasti. Nedopustivo je da čovjek koji provodi ideološku čistku nad kulturnim programom branitelja drži lekcije s pozornice Lisinskog, dok se onima koji su krvarili za slobodu te iste dvorane zaključavaju pred nosom, a kamere gase.
Gdje su nestale zastave
Dok Amerikanci, Turci ili Švicarci s ponosom „prekrivaju“ svoje ulice i kuće nacionalnim simbolima, u Hrvatskoj na Dan državnosti svjedočimo poraznom prizoru. Zagreb, (osim tu i tamo u centru), a poglavito većina ostalih gradova i mjesta, na taj dan izgledaju gotovo prazno. Izuzmemo li državne institucije – na kojima zastave ionako vise po dužnosti, nerijetko izblijedjele i pokidane – privatni prozori i stambene zgrade sa stotinama stanara ostaju sivi i nijemi.
Zašto se Hrvati boje vlastite zastave? Glavni uzrok ove apatije leži u činjenici da smo dopustili da nam državni simboli postanu taoci političkih prepucavanja. Građani se ustručavaju izvjesiti trobojnicu na prozor jer se boje društvene osude, krivog etiketiranja i svrstavanja u radikalne političke tabore. Nacionalni ponos tako se budi isključivo pod utjecajem stadionske euforije ili na koncertima s jakim ideološkim nabojem. To je jasan dokaz društvenog apsurda – zastavu bez problema stavljamo na automobile kada se slavi sportski uspjeh, ali je ne želimo podići na jarbol kada se slavi sama država. (Svaka čast iznimkama).
Osim političkog straha, problem je i poslovična nefunkcionalnost u malim sredinama. Predstavnici suvlasnika u zgradama radije izbjegavaju dogovor o postavljanju običnog nosača kako bi izbjegli svađe, dok lokalne vlasti toleriraju institucije koje praznike obilježavaju ofucanim krpama. Hrvatska zastava zakonski i ustavno pripada svakome tko je ovu zemlju prihvatio kao svoju domovinu. Isticanje zastave za državni praznik nije čin političkog radikalizma, već elementarna kultura i civilizacijski standard. Ako se i dalje budemo sramili vlastitih simbola na dane kada bismo ih trebali slaviti, postat ćemo društvo bez identiteta – stranci u vlastitoj domovini. T
