AKTUALNI KOMENTAR GLAVNE TEME

PINTARIĆ: CJEPLJENJE KAO UGOVOR S VRAGOM

25. listopada, 2021.

Piše: Domagoj Pintarić

Sinoć sam u Rijeci u Tunelu nakon godinu i pol dana imao prvu gažu. Nekoć sam imao nekoliko gaža tjedno i volio sam to raditi. Nastupao sam u desetak zemalja sveukupno, u stotinama gradova. Volio sam turneje i putovanja na gaže ali i ove obične domaće gigove u birtijama po Zagrebu na koje sam išao pješke ili tramvajem. Dobro sam se osjećao dok bih nasmijavao publiku, dok bih pričao o temama koje me muče, volio sam taj posao i osjećao sam se povlašteno zato što mogu živjeti od onoga što volim raditi i što me ispunjava. Jučer dok sam putovao u Rijeku me ulovila panika… Već mjesecima sam sebe uvjeravam da neću više nastupati, da je to gotovo i tražim nešto drugo za sebe. Ne samo zbog “pandemije” i zato što nam je bilo zabranjeno nastupati i raditi, nego i zbog toga što mi je dojadilo neprestano se nadmetati s antitalentima koji se redovno proguraju zahvaljujući svemu osim kvaliteti njihove komedije. Dojadilo mi je da leftardi i takvi diktiraju tko je dobar komičar i tko smije gdje nastupati. Dosadili su mi probuđeni debili koji pišu poruke klubovima protiv mojih nastupa i koji vrše pritisak da mi se zabrani da nastupam. Dosadilo mi je sve to. Dojadilo mi je i povremeno se natezati s pijancima po kojekakvim rupama di on misli da je jako pametan ako nešto dobacuje iz mase ili da je “bolji komičar” jer nakon šest pivi priča ofucana tri vica poslije kojih se sam sebi glasno smije na silu. Kad mu daš mikrofon i kad se ne nadvikuje s pet pijanih frendova onda valjda i sam skuži da postoje razlike između šankerskog glupiranja među internom ekipom i profesionalne komedije pred potpunim strancima koji imaju određena očekivanja za cijenu svoje ulaznice.

 Mikrofon i glasan smijeh

Ulovila me panika jer dugo nisam to radio i jer se zapravo već dugo pripremam ostaviti tog posla, a i iz nekog razloga se nisam ni pripremio.

Al buraz, očito postoje neke stvari od kojih ne možeš otići, koje su ti valjda suđene, jer jučer kad sam primio mikrofon, kad sam čuo glasan smijeh i kad sam vidio nasmijana lica u publici sve ovo loše što sam nabrojao je izgledalo onoliko nebitno koliko valjda stvarno i je… jer fakat koga stvarno briga i za antitalente i za leftarde i raznorazne debose koji pišu da će zapaliti klub ako nastupim u njemu… uglavnom, sljedeća gaža je u Zagrebu i fakat ju jedva čekam. Osim, naravno, ako se stopa zaraze virusa ne povisi s 0,0000001 na 0,0000002% pa mi zbog mog zdravlja opet zabrane normalno živjeti i zabrane mi ono što je očito najbolje što mogu i znam raditi.

 Darovi u zamjenu za dušu

Postoji puno priča u kojima đavao otkupljuje nečiju dušu u zamjenu za ovozemaljska bogatstva ili znanja. I uglavnom se u tim pričama dosta toga poklapa. Vraga se prvo mora pozvati, u Faustu u jednom trenutku Faust mora tri puta ponoviti “uđi” da bi vrag ušao, vjerojatno da otklone svaku sumnju da je vrag na silu utjecao na čovjeka. Nakon toga se pod punom svijesti potpisuje jasan ugovor u kojem jasno stoji što će se dogoditi. U Faustu čak ni stisak ruke nije dovoljan iako glavni junak Faust tvrdi da je “čovjek od riječi”, nego se baš mora potpisati ugovor na papiru na koji će se kasnije đavao pozivati.

Postoje brojne priče i o demonima/reptilima koji zaposjedaju ljude i navode ih da rade ono što odgovara tim parazitima, a ne samim ljudima. Iako se smatra da su đavao, demoni ili reptilska vrsta iz neke druge dimenzije moćniji, tehnološki napredniji i inteligentniji od ljudi oni ih ne prisiljavaju ni na što nego ljudi i dalje moraju sami prihvatiti te napraviti ono što zapravo odgovara onima koji ih zaposjedaju. Oni moraju uvjeriti ljude da su to stvari koje ti ljudi sami žele i koje su dobre za njih. I najžalosnije je to što ljudi zaista na sve to pristanu. Tome pomažu “darovi” koje će ti ljudi dobiti u zamjenu za svoju dušu. Netko dobije talent, netko moć, netko znanje, ali na kraju kad dođe njihovo vrijeme uglavnom svi požale i pokušavaju raskinuti taj ugovor, no, tad je već kasno. Za razliku od glupavih holivudskih komedija vraga se u stvarnosti ne može nadmudriti i zamoliti da to poništi. Vrag je puno mudriji od ljudi te dobro zna čime i kako će kupiti ljude, a da je mudriji je dokazao time što je ljude uglavnom uvjerio da ne postoji.

I opet, unatoč tolikim upozorenjima, ljudi i dalje ne vide sotonino “nagovaranje” nego dobrovoljno pristaju napraviti upravo ono što sotona želi.

Sami sebi ubrizgavaju otrov u ruku uvjeravajući se da su time “odgovorni” ili pak prihvaćaju određene “privilegije” koje im sotona daje. Neki će odabrati bogatstvo i moć, neki odlazak na koncert ili u trgovinu, ali svi su sami to prihvatili. Odbacili su svoju vječnu dušu i vjeru u Boga da bi napravili ono što đavao želi da bi dobili ono što đavao nudi. Prilično nesvjesni toga što su učinili. Jer su ignorirali sva upozorenja poput onog u priči o Faustu, a kao u svakoj priči kad postanu toga svjesni bit će kasno. T