Piše: Igor Koruga
Odgonetnuti tajnu bilo kojeg glazbenog stila nipošto nije lako. Otkriti konstruktivne linije koje u najrazličitijim asocijativnim oblicima ukazuju na temu (ili na njih nekoliko), prepoznati skrivene forme i naizgled nedokučive šifre te još mnogo toga, sve to valja slušno i misaono razlučiti u točno određenom
vremenskom periodu. U takvim otmjenim i živim istančanostima ponekad ima i preljute paprike, lukavog i gorljivog okusa, prenapadnih gestikulacija koje odvlače pažnju, sugeriraju na drugo, ili točnije, na često preopojnu širinu. Stoga je, za jasnoću i lakše prihvaćanje glazbenog djela ključna izražajna ljepota i profinjena originalnost kojom, primjerice, obiluje jezgrovita klavirska glazba Aleksandra Nikolajeviča Skrjabina (1872-1915), jednog od najkontroverznijih pijanista i skladatelja ranog dvadesetog stoljeća.
Izvanredno malo djelo
Po mnogima predodređen za revalorizaciju i oživljavanje, za što je potrebna cjelovita psihološka promjena, vatra novog romantizma i zamor od vječne trezvenosti i skepse, ruski je skladatelj nadahnuo i mladog zagrebačkog pijanista Vedrana Janjanina (1994) koji se na povijesnom Pleyelu Svetislava Stančića predstavio zagrebačkoj publici, unutar istoimenog ciklusa klavirskih koncerata, u Hrvatskom državnom arhivu, u nedjelju 13. studenog od 20 sati. Neprekinuti niz Srjabinovih djela započeo je s prpošnom Mazurkom br. 1 u f-molu, op. 25, skladbom od koje se puno očekivalo s obzirom na to da je, povijesno gledano, bila napisana nakon čak tri klavirske sonate (op. 6, op. 19 i op. 23) i većeg dijela prve simfonije (op. 26). Srećom se dobilo puno, i u basovskim i tenorskim dionicama, podjednako zastupljenim u sporim kromatskim (pro)mjenama i živim kontrapunktskim teksturama. Sljedeće minijaturne forme bile su Poloneza u b-molu, op. 21, Etida u b-molu, op. 8, br. 11, tonalitetski istovrsne kompozicije kontrastnih ozračja te 2 Impromptua, op. 14, improvizacije u kojima je Janjanin jasno ukazao na poznate nagovještaje Chopinovog tonskog jezika u rukopisu ruskog umnika. Međutim, centralno postavljena Fantazija u h-molu, op. 28, nije obilovala samo bujnim melodijama i općenito virtuoznim stilom, već i vrhunskim razradama, kanonskim odjecima i vagnerijanskim sekvencama u produženoj kodi te najavnim gestama, ovoga puta lišenim Chopinove ravnoteže. Ispravno su bile iznesene i Dvije poeme, op. 32, br 1 u Fis-duru i br. 2 u D-duru, proizašle iz navodne Skrjabinove zabrinutosti za koncept samopotvrđivanja, Mazurka br. 2 u fis-molu, op. 40, Fragilité, op. 51, br. 1, i Feuillet d’album, op. 58, izvanredno malo djelo, ili post scriptum skladbe Prometej: Ognjena pjesma, op. 60, minimalnog harmonijskog kretanja, bez tonaliteta, u stilu Skrjabinove kasne glazbe. Orkestralno ugođena Sonata br. 5 u Fis-duru, op. 53, dovela je do kulminacije programski dio koji je toliko brzo prošao, da je ovacijama nagrađeni pijanist morao izaći još dva puta na bis i pritom odsvirati Etidu u cis-molu, op. 2, br. 1, i Etidu u dis-molu, op. 8, br. 12.
Osim sjajnih solista
Nasuprot Janjaninovoj, priredba održana u utorak 15. studenog od 20 sati u Laubi, druga iz ciklusa Sfumato, na kojoj su u pravilu besprijekorni pjevači iz Zbora HRT-a nastojali protumačiti takozvane duhovne zborske koncerte Dmitrija Bortnjanskog (1751-1825) i Alfreda Schnittkea (1934-1998), bila je tek malo više nego prosječna. Naime, u objektivno vrlo teškim suglasjima i kompleksnim polifonim obrascima Bortnjanskijevih Duhovnih zborskih koncerata – br. 23: Blago narodu vičnu svetom klicanju, br. 32: Objavi mi, Jahve, moj svršetak, i br. 33: Što si mi dušo klonula? – suviše se ravninski prionulo tumačenju tekstualne raznolikosti i dinamičke nijansiranosti, ponegdje vrlo kontekstualne i ilustrativne. Doduše, stvarnog i autentičnog Bortnjanskog – koji spretno korača između skromnog i luksuznog, ekonomičnog i kićenog te meditativnog i ekstrovertnog – nije bilo baš jednostavno iznijeti, a nije se bilo lako nositi niti s njegovim vještim grupiranjem vokalnih masa, osjećajem za nijansiranje i slobodno ispreplitanje solističkih dionica. No, s obzirom na to da se radilo o Zboru HRT-a, ipak je bilo čudno što je, osim sjajne sopranistice Daniele Perose, iskusne altistice Martine Borse, tenora prelijepe vokalne boje Andra Bojanića i stamenog basa Vjekoslava Hudečeka, malo tko istinski briljirao u točnim intonacijama i prozračnom Bortnjanskijevom fraziranju. Osim toga, za prebrza tempa i posljedično smanjenu razlučivost, čak i u opisu Schnittkeovog stavka iz Zborskog koncerta: Ovaj trud koji je započet s uzdanjem u Te, dobrim je dijelom bio zaslužan i gostujući dirigent Stjepan Vuger (1988) koji zbor, vjerojatno, nije uspio tretirati kao orkestar promjenjivih i nestalnih boja i zvučnosti (SSA, TBB, SSB, itd). Možda se zbilo još ponešto, ali to je bilo za ukupnu sliku i ovaj osvrt posve nevažno. Nevažno je bilo i to što se, iznimno, dogodio jedan ne odličan, već vrlo dobar nastup Zbora HRT-a, nastup koji je pokazao izuzetnu složenost a cappella pjevanja, ali i ljudsku pogrešivost neizmjerno darovitih i marljivih profesionalnih pjevača. T
Još nema komentara
Uskoči u raspravuNema komentara!
Počnite s raspravom.